Koliko je jeftine demagogije, a koliko principijelnosti u slučaju Sammira, Vorija i Mihe Boškovića?

Kraj rujna obilježile su prilično loše vijesti za tri naše praktično najpopularnije reprezentacije. Najprije je kapetan Igor Vori objavio da mu treba pauza od rukometne reprezentacije, a potom su istu stvar napravila dvojica članova prve postave zlatne olimpijske vaterpolske momčadi - Miho Bošković i Damir Burić. Navijače rukometne i vaterpolske Hrvatske rastužili su spomenuti odlasci, dok je veliki dio navijača nogometne Hrvatske rastužio jedan dolazak. No, o njemu ćemo u drugom dijelu priče.

Vori, Bošković i Burić zatražili su jednogodišnju pauzu od reprezentacije, kako bi "uhvatili zraka" i "odmorili prezasićena tijela" koja sve više pate u nesmiljenom ritmu sportskoga profesionalizma. Isto je napravio kapetan košarkaške reprezentacije Marko Popović, kojeg na vlastiti zahtjev ovog ljeta nije bilo u kvalifikacijama za EP 2013.

Nije bilo ružnih riječi od strane navijača i javnosti, nije bilo dramatičnih priopćenja o "izdaji Domovine za koju su njihovi vršnjaci ginuli", nije bilo jeftine demagogije zapakirane u gomilu budalaština kakve je Bruno Kovačević sipao u HTV-ovom Dnevniku kad je isto što i Vori, Bošković, Burić ili Popović prije nekoliko godina zatražio Nikola Vujčić. Sportaš koji je prije i poslije te jednogodišnje pauze proveo 12 godina u dresovima raznih hrvatskih reprezentacija i za seniorsku reprezentaciju odigrao 138 službenih, prijateljskih i revijalnih utakmica.

Što se to promijenilo u međuvremenu? Jesmo li postali zrelije društvo u kojemu više ne prolazi jeftina demagogija i sirovi populizam ili smo jednostavno sami shvatili da su i sportaši ljudi čija tijela i zdravlje imaju limite? Vjerojatno ovo drugo, jer iako nas Bruno Kovačević ovog puta nije zasuo novom porcijom gluposti koje bi trebale omalovažiti sve ono što su Marko Popović, Igor Vori, Miho Bošković i Damir Burić, kao i nekoć Nikola Vujčić, napravili za hrvatske reprezentacije u kojima su godinama nastupali, svi smo, nažalost, svjesni da demagogije i populizma na svim razinama hrvatskog društva i dalje ne manjka.

Igor Vori, Miho Bošković i Damir Burić svojom su karijerom, igrama za reprezentaciju, medaljama i radošću koje su nam svima donosili, zaslužili da ih se sasluša. I da ih se razumije. Nisu to nekakvi balavci kojima se ne igra za Hrvatsku jer imaju "pametnijeg posla", radi se o ljudima koji su za Hrvatsku odigrali na stotine utakmica i donijeli na desetine medalja. Ljudima koji su proveli mjesece i godine na pripremama, turnirima i utakmicama hrvatskih reprezentacija, sportašima iza kojih nema mrlja ili afera, bilo privatnih, bilo sportskih.

I komu će uopće koristiti da ih se prisiljava da tako ocijeđeni, izranjavani i zasićeni budu tamo gdje ne žele ili ne mogu biti? Zar zaista sve ono što je iza njih, sve ono što su davali godinama baš ništa ne vrijedi u trenutku kad zavape za kojim mjesecom odmora, kako bi se vratili još bolji, odmorniji i motiviraniji?

Možda je sretna okolnost za Vorija, Boškovića i Burića bila i to što je njihov (privremeni!) reprezentativni odlazak zasjenio jedan (privremeni?) reprezentativni dolazak. Pozivnica Sammiru da se priključi nogometnoj Hrvatskoj rijetkima je dobro "sjela".

O temi "hrvatski reprezentativac Sammir" svatko od nas ima svoje mišljenje. Prema Sportnetovoj anketi više od 70% navijača ne želi Dinamovog Brazilca u hrvatskom dresu, a sudeći po internetskim raspravama - brojka je možda i veća. Ili su barem Sammirovi protivnici glasniji od pristaša.

Svoje mišljenje o toj temi već sam puno puta javno iznosio (Neću Sammira!) i ništa se po tom pitanju za mene nije promijenilo ni danas kad je Sammir dočekao taj fatalni izbornički poziv.

Međutim, bez obzira na to što i dalje držim da ni jedna hrvatska sportska reprezentacija ne bi trebala "kupovati" inozemne sportaše koji nisu prošli kroz naše omladinske pogone (osim onih čiji korijeni ili preci potiču iz Hrvatske), moram priznati da i kod mojih, recimo to tako - istomišljenika - glede reprezentativnog poziva Sammiru krije puno krivih razloga ili loših "argumenata" zbog kojih Sammir ne bi smio biti hrvatski reprezentativac.

Za razliku od mnogih, Sammir kao individua u cijeloj priči za mene presudan, čak ni pretjerano važan u tome treba li ga se pozvati u hrvatsku reprezentaciju ili ne. Za mene se uopće ne radi o tome kakva je njegova igračka kvaliteta ili koliko je (ne)uredan njegov "momački" život, a koliko komplicirana njegova "neukrotiva" osobnost. Radi se isključivo i principu i okviru koji je potrebno definirati ne za Sammira, nego za sve buduće "strance" u našim reprezentacijama. Kad ih već nismo definirali za prošle.

Jer teško je danas biti principijelan u slučaju Sammira, nakon što je jedan Dontaye Draper za samo par mjeseci boravka u Hrvatskoj postao i hrvatski državljanin i hrvatski reprezentativac na Europskom košarkaškom prvenstvu. Teško je biti tvrdokoran u slučaju Brazilca koji je ispunio i premašio zakonsku kvotu od pet godina neprekidnog boravka u Hrvatskoj, a znati da postoje različiti Norrisi, Maroneyi ili Heytvelti koji su Hrvatsku vidjeli tek na koji mjesec i odmah postali njezini državljani i potencijalni reprezentativci. Štoviše - brzopotezno dobivanje državljanstva za Amerikanca Josha Heytvelta u KK Zagrebu i HKS-u su objasnili "željom da konkurira za hrvatsku reprezentaciju". Znamo kako je i koliko konkurirao.

Teško je čvrsto argumentirati zašto se ne slažeš da čovjek koji gotovo savršeno govori hrvatski jezik nastupa za Hrvatsku, dok je za nju nastupao čovjek zbog kojeg je izbornik na minutama odmora morao govoriti engleskim. Ne, nisam za Sammira, ali nisam ni za licemjerje.

Jesmo li se odlučili da ćemo ići tim putem ili nismo? Koji su kriteriji u pozivanju stranaca u reprezentacije, ne samo nogometne? Zar te okvire ne bi trebao postaviti netko iznad Igora Štimca, Zdravka Mamića, Slavena Bilića, Jasmina Repeše ili Joke Vrankovića? Hoće li netko, bio to HOO, Ministarstvo sporta ili tko god - jasno i glasno reći: "Ovo su kriteriji za sve strance koji žele igrati za hrvatske nacionalne momčadi" ili ćemo se kod svakog novog Sammira ili Drapera morati svađati, gunđati, bojkotirati i "rešetati" ovim ili onim argumentima?

U toj priči o "sammirizaciji" ili "draperizaciji" hrvatskih reprezentacija postoji i jedna stvar o kojoj se malo razmišlja ili barem javno raspravlja. Kakvu poruku šaljemo budućim naraštajima i budućim hrvatskim sportašima o vrijednosti i "svetosti" naših reprezentacija ako se u njih može ući i na "sporedna vrata"?

Za reprezentacije se teoretski i nominalno igra zbog časti i ponosa. To vrlo dobro znaju i Igor Vori i Miho Bošković i Damir Burić i Marko Popović i Nikola Vujčić. Zna to i Roko Ukić, koji se ovog ljeta pripremao i igrao kvalifikacije za svoju državu po Cipru, Austriji, Mađarskoj, dok se Dontaye Draper istovremeno pokušavao izboriti za ugovor u madridskom Realu. Znaju to i Danijel Pranjić i Ivan Rakitić i neki drugi koji su od prvog udarca nogom u loptu sanjali obući dres sa crveno-bijelim kvadratićima, dok Sammir nije znao ni pokazati Hrvatsku na karti svijeta.

I tu, naravno, postoje iznimke. Najočiglednija od njih - Eduardo da Silva. Čovjek koji je pokazao da ne moraš biti rođen u Hrvatskoj da bi je iskreno volio i za nju se borio i da bi ona tebe iskreno prihvatila i prigrlila. Tko zna, možda i Sammir kroz neko vrijeme postane jedna takva iznimka?

Nažalost, izglednija je opcija da će novi Brazilac u hrvatskom dresu biti samo još jedan kamen(čić) u zidu razdora između navijača i nogometnog "establišmenta" koji je sve viši i sve čvršći.