Tradicije postoje da se ruše

Engleski pacijent ima iskustva s tradicijama i rekordima. Primjerice, u hrvatskoj medijskoj močvari cijenjen je kao novinar koji već tradicionalno, 119 kolumni zaredom, ne uspijeva iznjedriti kvalitetan tekst. Štoviše, da postoji Guinnessova knjiga novinarskih rekorda, sliku momka koji se zagonetno smiješi s vrha kolumne vjerojatno bi ukrašavao naslov "najviše loših, pretencioznih i pristranih tekstova u povijesti novinarstva".

Ako ste prestali potvrdno kimati glavom, dopustite da nastavim. Premda uvodne riječi mog ovotjednog izlaganja daju naslutiti kako ću samoga sebe pošteno okititi katranom i perjem, taj ću posao i ovoga tjedna ostaviti glasu naroda u komentarima, a priču ću usmjeriti ka spomenutim tradicijama i rekordima u natjecanju koje svi toliko volimo da smo spremni o njemu stvarati, a u vašem slučaju čitati, i loše novinarske pokušaje.

Kažu da je u svakoj priči najbolje krenuti od početka, pa ćemo se vratiti u 1888. godinu, kada je gospodin po imenu William McGregor, inače direktor Aston Ville, došao na ideju kako bi bilo dobro stati na kraj kaotičnom i nasumičnom dogovaranju utakmica i ustrojiti ligu u kojoj će se klubovi boriti za bodove i naslove prvaka. Dvanaest se klubova složilo kako je to dobra ideja, ni ne sluteći da će ih se 124 godine kasnije i Engleski pacijent prisjetiti kao osnivača najstarijeg nogometnog natjecanja na svijetu.

Međutim, kako ovo nije lekcija iz povijesti već hommage tradiciji i rekordima, započnimo brojkom 64. Naime, čitavo stoljeće i još četvrt drugoga nakon osnivačke sjednice Football League samo se 64 kluba mogu pohvaliti da su barem jednom na svojim nogometnim nepcima osjetili jedinstvenu aromu prvoligaškog natjecanja.

Od spomenuta 64 kluba – što, priznat ćete, s obzirom na broj registriranih klubova na Otoku i nije baš puno – njih se osam nalazi u kategoriji "samo jednom i nikad više". Glossop North End, Leyton Orient, Northampton Town, Carlisle United, Swindon Town i Barnsley, Burnley i Blackpool svojim su jednogodišnjim plesom među prvoligašima postali nepresušan izvor priča očevima, djedovima i pradjedovima koji su imali sreće za svoga životnog vijeka svjedočiti trenucima slave.

Za razliku od spomenute osmorice one-timera, u Engleskoj, međutim, postoje i klubovi kojima lijeganje i buđenje s prvom ligom predstavlja rutinu. Rekorder među njima je Arsenal, s fantastičnom tradicijom kontinuiranog boravka u prvoligaškom društvu od čak 85 uzastopnih sezona, premda se Arsene Wenger prodajom najboljih igrača svake sezone trudi prekinuti taj niz.

Uzastopnim i neprekinutim sudjelovanjem u najvišem razredu od 1919. godine do danas Topnici su rekorderi na engleskom tlu, a pita li se netko po kojoj je to matematici između 1919. i 2012. godine prošlo tek 85 ljeta, podsjetit ću da je jednom davno nogomet ustupio mjesto nadmetanju puškama i bajunetama, u narodu poznatom kao Drugi svjetski rat.

Dok su navijači Arsenala zauzeti pokazivanjem rogova i plaženjem jezika ostatku navijačkog puka koji se takvom tradicijom ne može pohvaliti, njihovu ću zabavu prekinuti podatkom kako ipak nisu apsolutni rekorderi u broju sezona provedenih u prvoligaškom društvu. Ta prestižna titula, vjerovali ili ne, pripada – Evertonu.

Osim što se, za razliku od Arsenala, može pohvaliti titulom jednog od osnivača Football League, momčad našeg Nikice Jelavića diči se brojkom od čak 109 sezona u prvoligaškom društvu, što znači da ih među najboljima nije bilo u samo četiri (i brojkom: 4) sezone engleskog prvoligaškog natjecanja!

Everton je među klubovima koji se mogu pohvaliti još većim uspjehom nakon 1992. godine i trenutka kada je zbog veće kompetitivnosti i marketinš… ma koga zavaravam, zbog pohlepe za većom zaradom osnovana Premier liga. Zajedno s Manchester Unitedom, Arsenalom, Liverpoolom, Chelseajem, Aston Villom i Tottenhamom momčad Davida Moyesa spada u sedmorku veličanstvenih koja nikada nije ispala iz Premiershipa, čime se, primjerice, ne može pohvaliti ni aktualni engleski prvak Manchester City, koji je četiri sezone proveo u drugoligaškom, a jednu čak i u trećeligaškom okruženju.

Ukupno gledajući, 45 je klubova osjetilo draž Premier lige, a najmanje od svih četiri one-timera: već spomenuti Barnsley, Burnley, Swindon Town i svima nam omiljeni Blackpool, kojemu što prije želimo povratak i bolje dane. Najviše je iz Premier lige ispadao siroti Crystal Palace, kojemu je to pošlo za rukom čak četiri puta.

Bezbroj je tradicija i rekorda stvorenih u dvadeset sezona Premier lige ili 117 prvoligaških sezona u engleskom nogometu. Ima ih klupskih, igračkih, trenerskih, individualnih i kolektivnih, ozbiljnih i luckastih, no rijetki su oni za koje možemo reći da ih je gotovo nemoguće srušiti.

Jedan takav je rekord Alana Shearera, koji je u karijeri uspio postići 260 premierligaških pogodaka ili, da zvuči još impresivnije, osobno je odgovoran za 1,26 posto svih pogodaka ikad postignutih u Premier ligi, premda je kroz nju do kraja prošle sezone prošlo ukupno 3111 igrača. No, čak niti svemogući Shearer nije se mogao približiti najboljem prvoligaškom strijelcu svih vremena, Jimmyju Greavesu, koji je od 1957. do 1972. godine uspio utrpati njih 357.

Jasno je dakle kako silnih uspjeha, neuspjeha, tradicija i pozitivnih i negativnih rekorda, kako klupskih, tako i individualnih, ne bi bilo bez onih koji se svjesno svakoga tjedna na travnjacima diljem Engleske izlažu kritici, zvižducima, uvredama i pogledima punim mržnje i prijezira, a sve to za tričavih stotinjak ili dvjestotinjak tisuća funti tjedno.

Nikad, međutim, nećemo znati jesu li Chris Swailes, Jacob Laursen, Richard Johnson, Martin Cranie i Dean Ashton zaradom u karijeri kompenzirali činjenicu da su jedina petorica prvoligaških igrača koji su u svom debitantskom nastupu uspjeli postići autogol, a ne znamo ni kako se osjeća Jamie Carragher, koji je uspio postići jednak broj pogodaka za Liverpool kao i za Tottenham (tri), premda u dresu Tottenhama nije odigrao nijednu utakmicu.

Jamačno je teško i Paulu Robinsonu, nekadašnjem vrataru Leeds Uniteda, koji je u jednoj sezoni čak 85 puta vadio loptu iz svoje mreže, ni ne sluteći da ga jednog dana na Maksimiru čeka i incident s krticom, a valjalo bi provjeriti i što Keith Gillespie misli o rekordnom crvenom kartonu kojeg je uspio dobiti nakon 0 sekundi po ulasku u igru u dresu Sheffield Uniteda.

Među igračima koji svojim postupcima nisu pomogli svojoj momčadi, ali jesu statistici i ovome tekstu, svakako je i Bobby Stuart, koji je tijekom 1934. i 1935. u jednoj sezoni svome Middlesbroughu uspio utrpati pet autogolova, dok najveću pošast vlastitoj obrani i dalje predstavlja Richard Dunne, koji se u dosadašnjoj karijeri može "pohvaliti" brojkom od devet autogolova.

Da u engleskom nogometu ipak nije sve tako crno, pokazat će svijetao primjer Ryana Giggsa, koji je u još uvijek aktivnoj karijeri uspio skupiti rekordna 642 ligaška nastupa za jednu momčad, a kad smo kod neuništivih veterana pozornost će privući i 319 uzastopnih prvoligaških nastupa Brada Friedela, zbog kojeg na klupi do daljnjega sjedi i francuski reprezentativni vratar Hugo Lloris.

Među veteranima je i Teddy Sheringham, koji je pogotkom Portsmouthu 2006. s 40 godina i 268 dana postao najstariji strijelac lige, dok titulu najmlađega nosi James Vaughan sa 16 godina i 271 danom. Najbrži revolveraš lige je Jermain Defoe, koji je u samo jednom poluvremenu susreta Tottenhama i Wigana postigao čak pet pogodaka, a u statistici je svoje mjesto našao i najbolji napadač svijeta Nicklas Bendtner s najbržim pogotkom igrača koji je ušao s klupe. Skromnom i samozatajnom Dancu za pogodak je trebala jedna sekunda i osam desetinki.

Niz je trenera svojim rezultatima nosilo slavu engleskog nogometa, kako na domaćem, tako i na europskom tlu. Alex Ferguson, Jose Mourinho, Arsene Wenger, Kenny Dalglish, Matt Busby i mnogi drugi ostat će na ovaj ili onaj način zapisani u povijest, što zbog dugovječnosti, što zbog rezultata i trofeja, što zbog ukupnog postotka osvojenih bodova.

Mourinho je tako statistički nadmašio čak i Fergusona jer je 70,8 posto utakmica njegova momčad okončala pobjedom, dok je vječni menadžer Uniteda uspio izvući tek 64,8 posto pobjeda. Doduše, iz pet puta više utakmica. Ali što je s onima koji nisu bili takve sreće?

Izbacimo li iz konkurencije trenere koji su na klupi uspjeli izdržati manje od deset utakmica, nemilosrdna statistika pred nos će nam izbaciti Paula Jewella i Micka McCarthyja. Jewell je kao menadžer Derby Countyja u sezoni 2007./2008. godine uspio osvojiti 0,21 bod po utakmici, bez pobjeda iz 24 susreta i s gol razlikom 15:56, a McCarthy na klupi Sunderlanda u 37 utakmica upisao dvije pobjede, 31 poraz i omjer pogodaka 21:70.

Najveći niz bez poraza? Ma, što pitate kad znate. Arsenalova generacija "Nepobjedivih" uspjela je od svibnja 2003. do listopada 2004. godine upisati čak 49 utakmica bez poraza, gotovo nezamisliv pothvat kakvoga će biti teško nadmašiti, baš kao i onaj Derby Countyja od 32 utakmice bez pobjede, koji još uvijek traje i potencijalno ga je moguće nastaviti, vrati li se Derby ikad u Premier ligu.

Jedva čekamo.

Najviše pobjeda u nizu? Opet Arsenal, njih 14. Najviše domaćih pobjeda u nizu? Liverpool, onaj nekadašnji, koji je 1972. godine od Anfielda stvorio utvrdu iz koje su u 21 uzastopnoj utakmici klubovi izlazili pognutih glava. Najbezobrazniji gost u povijesti bio je Chelsea, koji drži rekord od 11 uzastopnih gostujućih pobjeda, dok je Norwich City od 42 utakmice u sezoni 1978./1979. njih čak 23 okončao podjelom bodova. Uspjeh je to kojega ove godine ozbiljno namjerava nadmašiti Sunderland, koji je od pet dosad odigranih utakmica četiri završio neodlučenim rezultatom.

Mnogo će spomenutih brojki, rekorda, tradicija i nizova možda zauvijek ostati nedirnuto, no postoje i oni koji tvrdoglavo vise nad glavama klubova i igrača i iz sezone u sezonu i tvrdoglavo izmiču svim pokušajima rušenja. Primjerice, jedna takva, neugodna tradicija već 23 godine sprečava Tottenham da pobijedi na Old Traffordu, a punih 11 godina da uopće ubilježi bilo kakvu pobjedu nad Manchester Unitedom.

Što kažete?

Stvarno?

Oh.

Laboratorijski miševi i dvostruka mjerila

U vrijeme kada sva pristojna engleska gospoda i njihove dame piju poslijepodnevni čaj, Manchester United i Tottenham usudili su se odličnom utakmicom odvratiti pozornost od jedne engleske tradicije kako bi srušili drugu, koja je doduše kraćeg vijeka, ali je već 23 godine od trna u oku navijača Spursa prerasla u balvan.

Tottenham je iskoristio sve obrambene nedaće Crvenih vragova, a Gareth Bale dotrajalost Rija Ferdinanda i po prvi put u gotovo četvrt stoljeća Spursi su s Kazališta snova odnijeli pobjedu, vrativši neugodan brojač na nulu, što je igrom slučaja i broj trofeja koje će Manchester United podići i ove sezone.

Metodom pokušaja i pogrešaka i bijeli bi miševi u kontroliranim laboratorijskim uvjetima već odavno shvatili kako Manchester United u utakmicama s potentnim i trkačkim momčadima ne može igrati s beskrajno kvalitetnim, ali i zubom vremena nagriženim veznim redom kojim u isto vrijeme dirigiraju Ryan Giggs Paul Scholes. Opekli bi se laboratorijski miševi nekoliko puta, možda i nekoliko desetaka puta, ali bi na koncu zapamtili koji postupci izazivaju prodornu bol.

Alex Ferguson nije laboratorijski miš.

Već izlizani recept s početka sezone, dakle, glasi: prvo poluvrijeme protivnik će u potpunosti nadigrati United, dominirati teretnom i sporom sredinom terena, poigrati se s desetkovanom obranom i doći do prednosti, koju će Crveni vragovi zatim promjenama u momčadi i sustavu igre u nastavku utakmice pokušati dostići, a ako bude vremena i – prestići.

Nije bilo vremena.

Umjesto da se po završetku utakmice pozabavi greškama koje čini od početka sezone ili, ako baš hoćete, upornim odbijanjem kupovine kvalitetnog organizatora igre kojemu je manje od 58 godina i može odigrati nekoliko utakmica u nizu, Ferguson se dohvatio najočitijeg razloga Unitedova poraza.

"Količina sudačke nadoknade je uvreda nogometnoj igri. Samo četiri minute sudačke nadoknade su besmislica koja momčadi uskraćuje pravu priliku da pobijedi", kazao je Ferguson u kamere britanskih televizijskih postaja i izazvao jednaku količinu sažaljenja i razumijevanja poput bivšeg premijera Ive Sanadera, koji se samo dan kasnije požalio da zatvorsku nuždu mora obavljati u čučavac.

Ostavimo li čak po strani činjenicu da je United prije sporne četiri minute sudačke nadoknade imao čak 90 minuta tijekom kojih je mogao osigurati pobjedu, da je nastupio u sastavu po savjetu laboratorijskih miševa, teško je shvatiti da se Ferguson od svih spornih sudačkih odluka u utakmici, a bilo je i takvih, uhvatio one koja zapravo i nije sporna, niti je imala direktan utjecaj na ishod utakmice.

Umjesto 45 minuta bez ispaljenog metka, umjesto tri sumnjive situacije s nedosuđenim jedanaestercima, od kojih jedan spada u kategoriju čistih, drugi u kategoriju dvojbenih, a treći u kategoriju "ima onih koji bi ga svirali, još više onih koji ne bi", Ferguson se dohvatio sudačke nadoknade, tog čarobnog produžetka igre, koji ga je tijekom karijere više mazio nego gazio.

Frustriran do krajnjih granica i razočaran izjavom Fergusona, ali i sudačkim odlukama, požurio sam utjehu pronaći na Facebook stranici Engleskog pacijenta, gdje sam proteklog tjedna nakon derbija na Anfieldu ponosno došao do zaključka kako se radi o okupljalištu ljubitelja nogometa željnih nogometne pravde, ljudi koji više od svega preziru sudačku nepravdu i žele je jednom zauvijek izgnati iz engleskog nogometa.

Potužio sam se zbog dvojbenih sudačkih odluka i nedosuđenih jedanaesteraca, a potom raširio ruke i bacio se u masu pravednika, siguran kako će istomišljenici amortizirati moj pad, prigrliti me i pružiti riječ utjehe. Trenutak kasnije zveknuo sam o beton, a u razgovoru s potplatima cipela revnih boraca za pravdu shvatio sam kako zapravo postoje dvije vrste sudačkih pogrešaka, pri čemu one na štetu Manchester Uniteda ne valja miješati s onima počinjenim na štetu ostalih klubova.

U prvom slučaju radi se o razumljivim, prihvatljivim, dapače i poželjnim pogreškama, jer i suci su samo ljudi, dok je u drugom slučaju riječ o očitoj sprezi jednoga kluba sa sudačkom organizacijom i kriminalnim radnjama koje sežu do samog državnog vrha, pa i britanske kraljice, što ujedno i objašnjava uporni izostanak konkretne istrage. Ogledalo koje sam uporno gurao pod noseve pravednika drsko mi je polomljeno, zajedno s uvjerenjem da u pubu kod Engleskog pacijenta nema mjesta dvostrukim mjerilima.

Htjeli mi to priznati ili ne, svaki poraz Manchester Uniteda, a posebno kada je začinjen sudačkim uplivom na štetu kluba s Old Trafforda, uvijek privlači veću pozornost (da ne kažem općenarodno veselje) od ostalih zbivanja u Premier ligi, pa se tako o ogledu na Kazalištu snova pričalo više nego o londonskom derbiju Arsenala i Chelseaja.

I to nije fer, jer londonski derbi imao je što ponuditi fanovima engleskog nogometa, a posebno navijačima Chelseaja koji ni nakon šest odigranih kola još uvijek ne znaju za tugu, pa se još uvijek stidljivim, ali sve češćim izljevima optimizma usuđuju priznati kako bi ove sezone mogli i do naslova prvaka.

Optimizam nije bez pokrića, jer Chelsea je ove sezone pokazao da se zna i potući, ali i igrati kada je to potrebno, te osvajati bodove čak i onda kada umjetnički dojam zakaže. Izuzmemo li iz jednadžbe potop u europskom Superkupu – zbog kojeg osveta tek slijedi otimanjem Falcaa iz redova drskih španjolskih krvnika, ako je vjerovati medijskim naklapanjima – Chelsea je u dosadašnjem tijeku sezone pokazao malo mana i pregršt vrlina.

Jedini je problem kazna "odrezana" Johnu Terryju, koji će kako sada stvari stoje morati pauzirati četiri utakmice zbog rasističkog vrijeđanja Antona Ferdinanda, ne bude li se žalio i produžio postupak koji već ionako traje predugo i koji je konačan dokaz da u tzv. Neovisnoj regulatornoj komisiji ponešto i smrdi.

Baš kao što je nekoć OJ Simpson oslobođen optužbi za ubojstvo, pa potom u građanskoj parnici proglašen krivim i kažnjen novčanom odštetom od koje se nikad neće oporaviti, tako je i Neovisna regulatorna komisija ignorirala oslobađajuću presudu kaznenog suda i donijela svoju, temeljenu na činjenicama koje nisu dostupne javnosti.

Sličnosti ovdje prestaju, jer Neovisna regulatorna komisija zapravo ne mora dokazati ništa, a kamoli beyond reasonable doubt, već igrača može kazniti i ako postoji sumnja da je navodno počinio kakvo kažnjivo nedjelo. Čitav je proces toliko mutan da me ne bi začudilo saznanje kako se odluke komisije donose bacanjem novčića. Za razliku od OJ Simpsona, Terry će novčanu kaznu u visini tjednih primanja lako platiti, no od suspenzije će najmanje koristi imati – Chelsea.

Naravno, čitavu je priču vrlo pozorno pratio Joey Barton, koji se proteklih tjedana trudi preko Twittera prodati priču kako je u Marseilleu puno bolje nego u Premier ligi, kako je i capuccino boljega okusa, pogled oduzima dah, a ptice pjevaju na francuskom, premda u isto vrijeme zapravo pati za ligom iz koje je izopćen na 12 utakmica.

"Kakva smijurija, bolje bih prošao da sam igrače Cityja izvrijeđao po rasnoj osnovi nego ih izudarao kopačkama", pametnom se opaskom javio Joey, ustavši usput u obranu Luisa Suareza, koji je za rasističke komentare dobio dvostruko veću kaznu. Pitate li mene, predlažem ovakav rasplet: Joey Barton neka se prvom prilikom fizički obračuna s Johnom Terryjem, a ovaj neka mu zauzvrat spava sa suprugom.

A kad već spominjem Luisa Suareza, nemoguće je ne pohvaliti ga za fantastičan nastup u Norwichu, gdje je u dva navrata u razmaku od samo pet mjeseci postigao dva hat-tricka, što ne bi bilo tako čudno da u cijeloj 2012. godini na Anfieldu nije postigao samo tri. Takvim je učinkom natjerao čelnike Liverpoola da dobro razmisle o preseljenju na Carrow Road, a Kanarincima održao 90-minutnu nogometnu lekciju. Brendanu Rodgersu pak uz kroničan nedostatak napadača ostaje nada da će Urugvajac takve predstave naučiti pružati u kontinuitetu.

Uspije li u tome, možda će i kod sudaca dobiti nešto povoljniji status, jer zbog reputacije da voli pasti u šesnaestercu kazneni udarac, kako sada stvari stoje, ne bi dobio niti da ga protivnička obrana zaustavi ručnim bacačem raketa, pregazi oklopnim vozilom i kao primjer objesi o gredu. Naime, Suarez je u susretu s Norwichem očito i evidentno zaustavljen prekršajem u kaznenom prostoru, no za glavnog suca utakmice niti podmetanje noge s leđa, guranje i udaranje laktom po ramenu još uvijek ne predstavlja dovoljan broj razloga da se uhvati zviždaljke.

Prije nego zagazimo u sudačku nadoknadu, valja se dohvatiti još jedne priče koja je punila naslovnice proteklog tjedna. Naime, nakon što su u prosincu 2010. sjeli za stol i potpisali ugovor na pet i pol godina, vlasnik Newcastlea Mike Ashley i menadžer Alan Pardew nepune dvije godine kasnije ponovno su se našli za istim komadom namještaja i potpisali novi ugovor, ovaj put na nestvarnih osam godina.

Postoje dva moguća razloga zbog kojih se Ashley i Pardew vole nalaziti za istim stolom u kratkim vremenskim razmacima i potpisivati ugovore. Razlog prvi: na stolu su posluženi vrlo ukusni kolačići i izvrstan čaj, kojima je doista teško odoljeti. Razlog drugi: doista vjeruju jedan drugome i namjeravaju stvoriti dugoročnu stabilnost za dobrobit kluba.

Potpišu li za godinu dana novi, desetogodišnji ugovor, valjat će pribaviti recept za spomenute kolačiće, no odluče li doista jedan drugome vjerovati do isteka ugovora, bit će to definitivan znak da djelima prate vlastite riječi i namjeru koračanja putem kojim su prije njih prošli i još uvijek prolaze Manchester United, Arsenal i Everton.

Usput budi rečeno, tijekom utakmice u Readingu, gdje je Newcastle do 83. minute gubio s 2:1, vječno bezobrazan um Engleskog pacijenta smislio je ilustraciju Alana Pardewa s tekstom "I don't always sign an 8 year contract, but when I do, I lose to Reading", koja bi u bespućima interneta brzo dohvatila iznimnu popularnost.

Slava mi, međutim, nije bila suđena. Sedam minuta prije kraja Newcastle je uspio izbjeći poraz zahvaljujući pogotku rukom kojim je Demba Ba dokazao da nije Miroslav Klose. Kako je sudac propustio sankcionirati očitu povredu pravila igre, nedvojbeno je riječ o pogrešci koja je konačan dokaz zaštite koju Svrake uživaju u hodnicima sudačke organizacije.

Ili se pak radi o shvatljivoj pogrešci jer i suci su ljudi? Ne znam više ni sam, pomozite mi.

Sudačka nadoknada

Što to ima u ljudima tužno, da se smiju tuđoj nevolji? Proteklog je utorka, u utakmici koju je Manchester City izgubio od Aston Ville i ispao iz Capital One kupa, jedan od četiri pogotka u mrežu domaćina smjestio Gareth Barry. Ne bi to bilo ništa čudo da se dogodilo prije nekoliko godina, dok je Barry trčao u dresu Ville, prije nego je zbog zelenijeg travnj… novčanika prešao u redove Cityja, no ovaj je autogol, posebno zbog efektnog načina na koji je postignut, pošteno nasmijao i razveselio svakog navijača Aston Ville.

Dobro, priznajem, i ja sam se nasmijao. Opaska: pogodak je na trećoj minuti videa.

Sunderland je proteklog vikenda prekinuo niz od 12 bez pobjede u Premier ligi, koji datira još s kraja ožujka, a Stoke City prekinuo sličan niz od 11 utakmica bez pobjede još od početka travnja. Tamo se sada lakše diše, a lokalni derbi sa stoljetnom tradicijom odigrali su i Aston Villa i West Bromwich Albion, klubovi koje u mjernim jedinicama za duljinu dijeli samo šest kilometara, a po bodovnom učinku i jednak broj bodova.

Lokalni rivali na kraju su podijelili plijen, no susret je mogao imati i drugačiji ishod da je za domaćine dosuđen jedanaesterac nakon igranja rukom tamo gdje to nije poželjno. Evidentno je da se radi o sudačkoj naklonosti Aston Villi, pogrešci kakvoj su sklona ljudska bića ili slobodnoj procjeni. Nešto od toga sigurno.

Već obeshrabren gubitkom kompetencije u procjenama sudačkih bisera, moram se osvrnuti i na kazneni udarac koji je u susretu Fulhama i Manchester Cityja dosuđen domaćinu, a Mladen Petrić ga potom pretvorio u pogodak. Da je sudac znao da se iza riđe kose i blijede puti zapravo ne krije pripadnik bezgrešnog engleskog roda, već John Arne Riise, nikad ne bi pokazao na bijelu točku.

Ovako, Riise je samo dokazao neoboriv postulat Alexa Fergusona da se na glumu i teatralnost na travnjaku evidentno odlučuju uglavnom strani igrači.

Theo Walcott nije strani igrač, ali je igrač koji bi mogao promijeniti stranu ukoliko klub ne zadovolji njegove uvjete za potpisivanje novog ugovora. Ako niste pratili zbivanja oko produženja Walcottova ugovora, a teško je vjerovati da niste, kazat ću tek da se mladom Englezu više ne igra na krilu, gdje je proveo proteklih šest godina, što u Arsenalu, što u reprezentaciji, i stavljanje potpisa na novi ugovor uvjetuje preseljenjem u napadačku liniju gdje bi, po vlastitom mišljenju, mogao postati nova legenda kluba poput Thierryja Henryja.

Walcott pritom iz usta sipa med i mlijeko, tvrdi kako obožava klub za koji igra, kako novac uopće nije u pitanju, kako menadžera Arsenea Wengera poštuje do krajnjih granica, no njegov je zahtjev savršen dokaz da je nogomet otišao k vragu i ogledni primjer bedastoća koje padaju na pamet današnjim nogometašima.

Kako je moguće u isto vrijeme kleti se u poštivanje menadžera, a potom ga zahtjevom izvan svake pameti ucijeniti, staviti pred zid, te izraziti sumnju u njegove odluke, pitanje je za Walcotta. Za to vrijeme i navijači polako gube strpljenje, pa su u slobodno vrijeme (kojeg očito imaju više nego što je prosječnom čovjeku potrebno) napravili glazbeni video spot kojim neodlučnom Theu u nezgrapnom prijevodu na hrvatski poručuju: "Potpiši tu stvar". U umjetničku vrijednost glazbenog uratka ne ulazim, reći ću tek da "Sign Da Thing" ain't my thing.

Priznajte, koliko vam se puta omaklo da umjesto Garetha Balea izgovorite ime čovjeka koji je svjetsku slavu stekao, između ostalog, i u kostimu Batmana, ali i komadanjem ljudi sjekirom u "Američkom psihu". Priznajte da ste imali sreće što se u blizini nije našla televizijska kamera koja bi vaš lapsus prezentirala milijunima pred malim ekranima. Alex Ferguson nije bio takve sreće, pa je u razgovoru uoči utakmice Tottenhamova brzanca preimenovao u - Christiana Balea.

Priznajem. Ne da sam Garetha Balea zamijenio za Batmana, već da je ilustracija koja slijedi imala više smisla proteklog tjedna, prije sjajne Liverpoolove predstave u Norwichu i prije nego su se Redsi popeli za nekoliko mjesta na prvenstvenoj ljestvici. Kako ipak volimo njegovati duhovite dosjetke, s malim zakašnjenjem nasmiješit ćemo se neznanom heroju koji je u zračnoj luci u Liverpoolu, koja nosi ime Johna Lennona (ne Aarona Lennona, sir Alex), ispod poznatog stiha "above us only sky" dopisao simpatičan, a prošlog tjedna i istinit dodatak.

Oproštaji su teški, ali ih je lakše preboljeti uz najboljih pet pogodaka proteklog kola i činjenicu da ćemo ponovno biti zajedno u sljedećem izdanju Engleskog pacijenta. Dozvolite da istaknem kako se prvi put u pregledu najboljih nalaze i dva promašaja, ali samo zato što su tek koju sekundu nakon njih isti igrači postigli i pogodak.

Primjeri su to koji služe kao putokaz mladima da valja ostati koncentriran, ne žaliti za neuspjesima i čekati svoju priliku. Kad bih se i sam poveo tim primjerom, umjesto da sat vremena na haklu proklinjem promašenu priliku iz prve minute, gdje bi mi samo bio kraj…