Neka se zove Chelsea

Bacio je pogled na semafor. Vrijeme je curilo poput jesenskog pljuska koji je ranije toga dana od osječkog travnjaka načinio blatnu kaljužu, jednu od onih koja proždire ljude dovoljno hrabre da se duže zadrže na jednom mjestu. Uz odvratno mokar zvuk odlijepio je kopačke od proždrljiva tla i napravio korak ka sredini terena. Pa još jedan.

Prikradao se i osluškivao zvuke s bojišnice. Krikovi su postajali sve jasniji. "Pazi lijevu stranu, pazi lijevu stranu!", vikao je kolega iz obrane. "Tko čuva Perišića", urlao je stoper, lica i dresa umrljanog blatom. "Koji je Perišić, dobijesa, imam ih trojicu na svojoj strani?! Ispucaj! Ispucaj!", s dozom panike u glasu dometnuo je lijevi bek, a iz srca šesnaesterca začuo se krik: "Povlačenje, povlačenje! Napuštaj položaj!"

Bale je s polovice igrališta bacio pogled prema vratima. Lewis Price drhtao je poput suhoga lista na jesenskom sjevercu i neutješno plakao. "Sad ili nikad", pomislio je u sebi kapetan velške reprezentacije, potrčao za jednom od brojnih lopti panično izbačenih iz kaznenog prostora i – uhvatio dušmane na spavanju.

Okrenuo se prema protivničkome golu i korake pretvorio u lagani trk, a potom u bjesomučni, prijeteći sprint. Dugačkim je koracima okretao Zemljinu kuglu ispod sebe i u punom trku prolazio suparničke igrače, ostavljajući iza sebe i donedavne kolege, Niku Kranjčara i Luku Modrića.

"Olá, Madrid", stigao je podrugljivo dobaciti u prolazu pored zapanjenog plavokosog veznjaka Reala, prije nego je vješto poput srndaća izbjegao klizeće zamke Darija Srne i Milana Badelja i našao se pred neprijateljskim obrambenim zidom.

Odjednom, kao u kakvoj noćnoj mori, sve je pošlo po zlu.

Laki su koraci dobili na težini i do koljena propali u blato, a trenuci se produžili poput vječnosti. Nadljudskim naporima Bale se opirao monstruoznoj kaljuži i odbijao postati njenom hranom. Hladni neprijateljski dah na vratu slao je jezu niz njegovu kičmu, no Bale je koračao dalje.

Izvukao je noge iz duboka mulja, nekako izbjegao i Josipa Šimunića i ugledao posljednju prepreku. Tamo, točno na liniji, stajao je još jedan nekadašnji kolega, a Bale mu je znao slabu stranu. Pitate li ga kasnije kako, ni sam neće znati odgovoriti, ali bez razmišljanja teškom je i blatom nadjevenom kopačkom udario po lopti kao da nema sutra i za njom odmah poslao širok pogled pun nade.

Dotad dobro raspoložene tribine utonule su u sablasni muk u trenutku kada se lopta poput ribe uhvatila u mrežu, a grobnu je tišinu drsko narušavao jedino ushićeni glas britanskog komentatora. "Ovo je nevjerojatno, Gareth Bale je fantastičnim pogotkom u posljednjim trenucima utakmice odveo Wales na Svjetsko prvenstvo u Brazilu!, klicao je izvjestitelj ignorirajući mrke poglede domaćih kolega.

Bale se nasmiješio i trijumfalno podigao ruke, a zatim prstima formirao obris srca, kako to već uobičajeno čini. "Ovako moram i u subotu protiv Chelseaja", presjekla ga je misao sekundu prije nego mu je u naručje dotrčao Joe Allen i uhvatio ga za ramena.

"Garry!", povikao je Allen i protresao Balea.

"Joey!", uzvratio je Bale i zagrlio suigrača.

"Garry!", povikao je Allen i protresao Balea još jače.

"Joey! Idemo u Brazil!", klicao je Bale.

"Garry!", zaurlao je Allen, zgrabio Balea još snažnije i divljački ga zatresao.

Bale je otvorio oči i ugledao ljutito i zabrinuto lice svoje djevojke Emme.

"Garry, probudi se već jednom, pukao mi je vodenjak!", tresla je Emma svog zaručnika, a zatim s kreveta jednim trzajem odnijela pokrivač.

"Čekaj, a Brazil, a Chelsea?", upitao je zbunjeno Bale i protrljao oči.

"Kakav Brazil? I rekla sam ti da nema šanse da joj damo ime Chelsea", gubila je strpljenje Emma.

"Mislio sam na utakmicu", dolazio je k sebi Velšanin. "Možeš li 'stisnuti' do popodne, ubit će me trener?"

"Misliš, nakon što te ubijem ja?", prostrijelila ga je Emma pogledom, a Bale zatvorio vrata kupaonice sekundu prije nego se o njih razbio nepoznat tvrdi predmet.

"Čekaj me u autu", povikao je iza zatvorenih vrata. "Javit ću mu na putu prema bolnici."

Game, set, Mata

Nisam siguran kakvo su ime Gareth Bale i njegova zaručnica Emma Rhys-Jones odlučili ovoga vikenda nadjenuti svojoj novorođenoj kćerkici, no neće puno pogriješiti odluče li se za ime Chelsea. Naime, nema nikakve sumnje da je prinova u obitelji Bale ove subote istaknula kandidaturu za najmlađu navijačicu Chelseaja, jer svojom je jutarnjom diverzijom i preranom uzbunom lišila Tottenham usluga najboljeg i najopasnijeg igrača, te najveće prijetnje mreži Petra Čecha.

Roberto di Matteo jamačno je odahnuo kada u sastavu Tottenhama nije mogao pronaći ime Garetha Balea, kojega su trudovi ljepše polovice preusmjerili s White Hart Lanea ka najbližoj londonskoj bolnici. Kako se pokazalo, bila je to pomno smišljena urota još nerođene Chelsea, koja se u sigurnosti majčine utrobe ipak odlučila zadržati sljedeća 24 sata i na svijet doći tek u nedjelju, nakon što je NK Chelsea u mrežu Spursa već pospremio četiri komada.

Među liječnicima i medicinskim sestrama navodno ima onih koji bi se mogli zakleti da je malena djevojčica umjesto prvim plačem svoj dolazak na svijet proslavila povikom "Mataaaaaaaa!", no nemoguće je u ovome trenutku procijeniti je li riječ o neprovjerenim nagađanjima engleskih tabloida ili pak živoj istini.

Šutnem li pak šalu na stranu i dohvatim li se spomenute žive istine, ona glasi da Chelsea od svih 20 premierligaških momčadi u ovom trenutku najviše impresionira i pored živih klubova iz Manchestera zasluženo kotira kao glavni kandidat za naslov prvaka Engleske, kad mu već u Europi ne ide najbolje. To također znači da moje uporno ignoriranje sjajnog početka sezone Plavih nije urodilo plodom i da bablje priče o boli koja će nestati ako joj dovoljno dugo negiraš postojanje nemaju previše dodira sa stvarnošću.

Živa je istina i da bi Chelsea vrlo vjerojatno dobio Tottenham i da je u njemu od prve minute zaigrao Gareth Bale, jer sastav koji je u dosadašnjem tijeku sezone dva boda prosuo samo na Loftus Roadu djeluje poput precizno složenog stroja koji melje protivnike, pakira ih u ambalažu i reciklira za naknadu od tri boda. I povrh svega igra lijepo za oko, s petom najmlađom momčadi osmoga kola (26 godina i 142 dana).

Sa samo šest primljenih pogodaka, Chelsea se uz Arsenal može pohvaliti najboljom obranom lige, a ne dijeli ih puno niti od najefikasnijeg premierligaškog napada, onog Manchester Uniteda. Međutim, ni kvalitetne obrane, a niti efikasnog napada ne bi bilo bez veznoga reda, Plavog orkestra (ne onog Lošinog) kojim dirigira sve bolji Španjolac Juan Mata.

Mata je ove sezone doživio punu afirmaciju, doslovno procvjetao u ulozi Chelseajeve "desetke" i malo je onih koji će sada podviknuti na Di Mattea što se zbog novoga sustava igre sve češće odlučuje zaboraviti na Franka Lamparda. Mata je na Stamford Bridge donio dašak igre u kojoj već godinama uživaju kibici na tribinama Nou Campa, pa stoga ne čudi da je bio glavni scenarist, ali i protagonist preokreta na White Hart Laneu.

Sjeti li se i Fernando Torres zabijati pogotke kako je to nekada činio u Liverpoolu – a neke naznake da mu se pamćenje vraća i prepoznaje drage mu ljude već postoje – spašavaj se tko može.

Meni pak preostaje nadati se da ću prebacivanjem tereta favorita Chelseaju zapravo učiniti medvjeđu uslugu i kao toliko puta dosad promašiti s prognozom. Jesam li u svojim voodoo čarolijama bio uspješan, pokazat će već sljedeći vikend, kada se na Stamford Bridgeu susreću dva vodeća kluba Premier lige.

Primiš dva, zabiješ tri

Protivnik Chelseaju bit će, dakako, Manchester United koji nekim čudom još uvijek drži drugo mjesto na ljestvici, premda mu je obrana porozna poput švicarskog sira, a vratar i dalje pohađa psihologa kako bi smogao hrabrosti istrčati iz vlastita peterca.

Mogao bih se, naravno, našaliti pa reći kako Manchester United namjerno, u osam od 12 ovosezonskih utakmica, prvi prima pogotke ili ih zabija sam sebi, kako bi potentnom i zasad najefikasnijem napadu lige dao motiva za nastavak utakmice. Mogao bih tvrditi da je Wayne Rooney protiv Stoke Cityja postigao autogol samo kako bi se natjerao da s druge strane postigne još dva i upiše asistenciju ili kako su protiv Brage primili dva kako bi morali zabiti tri.

Mogao bih ja reći štošta, no tada bih ignorirao činjenicu da Manchester United bodove osvaja isključivo zato što krajnjim naporima zasad uspijeva postići više pogodaka od protivnika i što se čak 14 različitih igrača ove sezone upisalo među strijelce, no zabrinjavajuće poigravanje sa sudbinom moglo bi kad-tad doći na naplatu.

Recimo, napamet govorim, na Stamford Bridgeu.

Hoće li i u Londonu proći taktika "zabiti više nego što obrana može primiti", vidjet ćemo sljedeće nedjelje, a Unitedovoj obrani i prije utakmice s Chelseajem probleme je stvorio Rio Ferdinand odlukom da na zagrijavanju uoči utakmice neće odjenuti majicu organizacije "Kick It Out", koja se bavi progonom rasizma iz nogometa.

Nezadovoljan inertnošću spomenute kampanje u procesu protiv Johna Terryja, Ferdinand i još nekolicina igrača diljem Engleske iz protesta su odbili odjenuti majice, što zapravo ne bi trebao biti problem da dva dana ranije Alex Ferguson na konferenciji za medije nije spomenuo da će Rio svakako odjenuti majicu.

Ferguson je ispao smiješan, a Ferguson ne voli kad Ferguson ispadne smiješan, pa je po završetku ogleda u kamere obećao kako će se obračunati s Ferdinandom.

Kako je obrana Uniteda ionako desetkovana ozljedama, a niti Gary Neville nije u poziciji da se u tako kratkom roku vrati iz mirovine, u glavi sam već stvarao sliku obrane bez suspendiranog Ferdinanda. Katastrofična predviđanja ipak je prekinuo Ferguson, kazavši sljedećeg dana kako problema više nema te kako se radilo o nesporazumu.

Odmah potom dolio je ulja na vatru novom kontroverznom izjavom. "Rio je još uvijek odličan igrač", kazao je Škot.

A je li Arsenal još uvijek odličan klub, pitanje je za navijače Topnika. Momčad Arsenea Wengera u začetku im je sezone znala ponuditi nadu, pa čak i natjerati neke kroničare engleskog nogometa na pomisao kako su bez Robina van Persieja od one man teama postali momčad u punom smislu riječi, no gostovanje u Norwichu ponovno je nad Emirates navuklo turobne oblake.

Upustio sam se nakon utakmice sam sa sobom u jednu od debata u kojima pobjednika nema. Pitao sam se kako je moguće da se nekoliko desetaka tisuća ljudi zabavlja 90 minuta gledajući takvu utakmicu, no onda sam se sjetio da sam ja proveo 90 minuta gledajući kako se nekoliko desetaka tisuća ljudi zabavlja gledajući takvu utakmicu.

Dok će se Norwich braniti starom poslovicom kako cilj opravdava sredstvo, Topnici će se nakon utakmice u kojoj nisu uspjeli stvoriti niti pravu priliku za pogodak morati dobro potruditi kako bi objasnili isplativost ulaganja u ulaznice za Emirates. Naime, rezultati prošlotjednog opsežnog istraživanja BBC-ja pokazuju kako je od svih postojećih engleskih klubova najskuplje s tribina pratiti upravo – Arsenal.

Želite li na Emiratesu svjedočiti utakmicama ljubljenog kluba, godišnja bi vas ulaznica mogla stajati najviše 1955 funti (18.122 kune), što je daleko najskuplja godišnja karta u otočkom nogometu. "Ništa zato, kupit ću najjeftiniju", reći ćete odmah, posegnuti za novčanikom i liznuti palac, a dočekat će vas cijena od 975 funti (9038 kuna), od koje samo tri premierligaška kluba imaju veću cijenu – najskuplje godišnje ulaznice.

Za utjehu navijačima, Arsenal svake sezone potroši dio namaknutih sredstava kako bi na Emirates doveo najveće zvijezde svjetskog nogom… oh, zaboravite.

Sudačka nadoknada

Puna dva mjeseca nogometni je Liverpool, barem onaj naklonjen crvenoj boji, čekao domaću pobjedu njihovih ljubimaca i napokon ju je dočekao. Nogometaši Liverpoola ispunjenom su se Anfieldu odužili veličanstvenom pobjedom od 1:0 nad Readingom, i to pogotkom mlađahnog Raheema Sterlinga, čija statistika sada glasi: 17 godina, dvoje izvanbračne djece i jedan premierligaški pogodak.

Promašajima se još jednom istaknuo Luis Suarez, koji je utakmicu mogao završiti sa četiri ili pet pogodaka, no kući je otišao bez ijednog. Čelnicima Liverpoola predlažem da ga za sljedeću domaću utakmicu hipnozom uvjere da je na Carrow Roadu, a kako dan ipak ne bi bio za potpuni zaborav, Suarez se može pohvaliti da je nad njime počinjen, ali napokon i dosuđen prekršaj, što je Anfield dočekao glasnim oduševljenjem.

S obzirom na Suarezovu neefikasnost na domaćem terenu, ali i ozljedu Fabija Borinija, Liverpoolu bi u ovom trenutku dobro došao Andy Carroll. Skupi napadač solidno se snašao u West Hamu, ponovno se "skompao" s Kevinom Nolanom i život je opet lijep.

Igra West Hama znatno mu više odgovara, pa je u susretu sa Southamptonom pošteno namučio svoje čuvare, natjeravši Josea Fontea da ga na koncu povuče za rep i skrivi jedan od apsurdnijih udarca s bijele točke.

Aktualni prvak Manchester City polako, ali sigurno, uči na primjeru uspješnijeg i trofejnijeg susjeda. Utakmice koje je do prije dvije-tri godine uredno gubio ili iz njih izvlačio najviše bod, sada dovršava trijumfalno i to na najslađi mogući način – u posljednjim trenucima utakmice.

Premda su zbog isključenja Jamesa Milnera bili prisiljeni veći dio utakmice igrati s igračem manje i iako su se potom našli u zaostatku od jednog pogotka, zahvaljujući džokeru s klupe Edinu Džeki ukrali su bodove West Bromwich Albionu i ostali u korak s gradskim rivalom, ali i Chelseajem.

Reporter BBC-ja nakon utakmice je Džeku prozvao Super Subom (super pričuvom), što je bosansko-hercegovačkog reprezentativca naljutilo i natjeralo na repliku: "Ja nikada neću biti Super Sub, ja želim igrati."

Vjerojatno već znate da je prošlotjedni susret reprezentacija Poljske i Engleske odgođen za 24 sata zbog obilne kiše koja je potopila travnjak, zbog čega odigravanje utakmice nije dolazilo u obzir. Susret je sljedećeg dana odigran i završen rezultatom 1:1, uz lošu igru Engleza, ali i šale i pošalice upućene engleskim reprezentativcima koji su noć prije uzeli tablete za spavanje i tako britanskim tabloidima dali savršen materijal za ismijavanje.

Kako je utakmica odgođena, valjalo je naći drugi izvor zabave, a za to su se pobrinuli navijači koji su utrčali na poplavljeni travnjak i zadali glavobolje zaštitarima koji su bili prisiljeni smočiti svoje cipele. Dodajte tome glazbu iz legendarnog Baywatcha i recept za zabavu i smijeh je tu.

Za dobru zabavu i smijeh zna i ekipa iz Huffington Posta, koja se ničim izazvana potrudila u jedan video umiješati motive Jamesa Bonda i Waynea Rooneyja te napraviti trailer za najnoviji nastavak priče o tajnom agentu. Samo što se ovaj ne zove "Skyfall".

Britansku je nogometnu javnost proteklog tjedna po tko zna koji put užasnulo ponašanje navijača Leedsa, koji su tijekom utakmice sa Sheffield Wednesdayom skandirali pokojnom Jimmyju Savileu nekadašnjoj britanskoj televizijskoj i medijskoj zvijezdi, za kojega je tek nakon smrti otkriveno da je bio pedofil te da je iza sebe ostavio možda i desetke zlostavljane maloljetne djece, danas odraslih ljudi.

Kao da to nije bilo dovoljno, jedan od spomenutih "navijača" po imenu Aaron Cawley utrčao je na travnjak i kukavički napao vratara Sheffield Wednesdaya Chrisa Kirklanda, srušivši ga udarcem u glavu na tlo. Nakon napada pobjegao je natrag na tribinu, gdje je primio pohvale "istomišljenika" i tapšanje po ramenu, ali kamerama Sky Sportsa i nadzornim kamerama na stadionu nije uspio pobjeći.

Ubrzo je identificiran i uhićen te po kratkom postupku osuđen na četiri mjeseca zatvora. Povrh toga dobio je zabranu posjećivanja svih nogometnih utakmica u sljedećih pet godina, a nogometni klub Leeds zauvijek ga je prognao sa svoga stadiona. Cawleyju problemi sa zakonom nisu novost, 21-godišnji je huligan u dva navrata već dobivao zabranu posjećivanja nogometnih stadiona i četiri je puta zatim kršio.

A pregled najboljih pogodaka kola pobrinut će se da ovotjednog Engleskog pacijenta ne dovršimo u tužnim tonovima. Dok se zabavljate uz majstorije premierligaša samo podsjetnik da nas sljedećeg vikenda čekaju dvije prave poslastice: već spomenuti derbi na Stamford Bridgeu, ali i legendarni Merseyside derbi između Evertona i Liverpoola.