Opsjednutost trenerima

Krunoslav Jurčić bio je kralj kada je odveo Dinamo u Ligu prvaka. Ni dva-tri mjeseca poslije pokazao je da je "nikakav trener kojem je najveći uspjeh slikanje s Mourinhom".

Ante Čačić dobio je pohvale kada je odveo Dinamo u Ligu prvaka. Ni dva-tri mjeseca poslije, on je "trenerski mediokritet bez kičme koji vodi hrpu preplaćenih poluigrača."

Mišo Krstičević "mora dobiti prigodu da ovu Hajdukovu mladost odvede u bolje dane", tvrdio je dobar dio Splita nakon trijumfa u Milanu, a danas je najveći krivac što Hajduk nije barem na drugom mjestu prvenstvene ljestvice. Goluža je kriv što je s tri natjecanja došao bez ijedne zlatne medalje ("samo" s europskom i olimpijskom broncom), Bilić je kriv što nismo bili u JAR-u, Štimac je kriv sam po sebi, Maljković je kriv što Cedevita gubi u Euroligi, Veljko Mršić je kriv što Cibona gubi u ABA ligi.

A svi do navedenoga su krivi što "klub/reprezentacija" ne igra tako dobro kako bi trebala.

To su samo neki aktualni primjeri iz hrvatskih klubova i reprezentacija, no opsjednutost trenerima nije od danas, niti je hrvatska izmišljotina, iako smo u nekim pogledima otišli "korak dalje", ne u dobrom smjeru.

Dok kritiziraju nepostojanje kontinuiteta kada se smijeni neki trener, hrvatski mediji, za početak, uporno zaboravljaju da su ga upravo oni rušili u periodu prije smjene. Tada izvlače primjer Alexa Fergusona i njegovih 100 godina na Old Traffordu, no Fergusona i njegove prve godine u Unitedu prigodno zaboravljaju kada iz jedne utakmice izvuku 25 zaključaka zašto je aktualni trener, tko god on bio, potpuno pogrešna osoba za posao.

I onda nakon smjene objašnjavaju, "najlakše je smijeniti trenera".

A zapravo, to je prazna priča. Ono što je najlakše jest kritizirati trenera i okriviti ga za neuspjehe, jer s druge strane stoji nešto kompliciranije, zahtjevnije, napornije, a manje zanimljivo i senzacionalno - dobro analizirati rezultate momčadi u ispravnom i realnom kontekstu, dobro analizirati doprinos igrača kao pojedinaca, locirati pozitivne i negativne čimbenike koji su utjecali na rezultat u aktualnoj sezoni i ispraviti ono što je moguće za iduću.

Dosadnooooo.

Naravno da je dosadno. Lakše je reći "Čačić ne zna složiti igru", "Goluža forsira Kopljara" ili "Wenger nije osvojio trofej od 2005." nego objektivno ocijeniti očekivanja od Dinamove igre, proučiti tko su protukandidati za mjesto desnog vanjskoj ili istražiti u čemu je razlika između Arsenala i Chelseaja, Uniteda i Cityja koji u međuvremenu jesu osvajali engleske trofeje.

Tisuću je mogućih primjera gdje se problemu prilazi s jednostavne, površne i pomalo jeftine strane, pa uzmimo hrvatsku nogometnu reprezentaciju kao jedan takav.

Hrvatska nogometna reprezentacija od 1994. igra "ispod realnih očekivanja". Naravno, takvu ocjenu promijenimo u slučajevima uspjeha protiv velikih reprezentacija ili nekih super uvjerljivih pobjeda, ali kada se podvuče crta - to je bila ocjena koja je pratila svakog hrvatskog trenera od Ćire do Štimca. Miroslav Blažević se iz Francuske vraćao sa svjetskom broncom oko vrata, što možda nije najveći uspjeh hrvatskog sporta, ali je sigurno uspjeh koji je najviše odjeknuo svijetom, i sam priznaje da se bojao povika "Ćiro, pederu". Imali smo sjajnu generaciju, da, ali pogledajte kakvu generaciju je imala Argentina. Ili Nizozemska. Ili Engleska. Ili Italija.

Ćiro Blažević, Mirko Jozić, Otto Barić i Zlatko Kranjčar su zasigurno pri vrhu liste najuspješnijih hrvatskih trenera u proteklih 20-30 godina, dokazali su to rezultatima i izvan hrvatske reprezentacije. Hrvatska reprezentacija je, pak, osvojila treće mjesto na SP-u, igrala dva europska četvrtfinala i plasirala se na sedam od devet velikih natjecanja, predvodeći rezultatima kolonu onih reprezentacije koje su tik do nedvojbeno najuspješnijih i najboljih, poput Njemačke, Španjolske, Nizozemske, Italije i Francuske. Nakon strmoglavog uspona i jedne malo teže ere početkom "nultih" zbog smjene generacija, Hrvatska je pod Bilićem dogurala do statusa top 10 reprezentacije svijeta i oko te granice uporno pluta.

Kroz cijelo to vrijeme, osim Davora Šukera Hrvatska nije imala igrača iz samog svjetskog vrha niti ozbiljnijeg kandidata za Zlatnu loptu.

Kroz cijelo to razdoblje, Hrvatska je imala slabu ligu. Nije imala infrastrukturu ni financije koji bi objašnjavali takve uspjehe reprezentacije, samo "talent ovog prostora" za nogomet, iako je to neopipljiva kategorija i ikako susjedi Srbi, s istog tog prostora i u prošlosti barem al pari po kvaliteti igrača, nisu ni prismrdili uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije.

I kroz cijeli taj period, Hrvatska je stekla veliki respekt kod inozemnih medija, stručnjaka, igrača i navijača i danas je prepoznata kao jedna od boljih europskih reprezentacija koja je uvijek tvrd orah i najjačima. Stranci nam zavide i zbog rezultata, a još više zbog pristupa, srčanosti igrača i jedinstvenosti svlačionice.

To su činjenice.

Ono što je kroz tih dvadeset godina naš dojam jest da su nas svi izbornici redom koštali boljih rezultata. I sa svakim smo se rastali nezadovoljni "igrom" Hrvatske.

Je li to onda realno?

Površna je teza o tomu kako je lako smijeniti trenera. Da, lakše je na papiru dati otkaz treneru nego promijeniti 22 ili 10 igrača. No, postoje li dokazi da je i jedna od tih strategija način za postizanje dobrog rezultata?

Ratko Rudić bio je isti trener i 2008. kada je u Pekingu doživio neuspjeh i 2012. kada je u Londonu osvojio zlato. Alex Ferguson bio je isti trener i kada je osvojio trostruku krunu 1999. godine i kada je lani ispao u prvom krugu nakon poraza od Basela (Basela!) i ispustio prednost u završnici Premiershipa. I Gregg Popovich je bio isti trener kada je imao učinak 17-47 i kada je u narednih 15 godina odradio po postotku pobjeda najuspješnije razdoblje bilo koje profesionalne sportske momčadi u Americi.

Razlika između njih i brojnih drugih trenera koji nisu uspjeli, a nisu nužno manje talentirani ili sposobni jest vjera koju je organizacija imala u njih. I to će prvi reći mnogi od tih trenera, poput Popovicha koji uspjehe objašnjava "kada dobijete Tima Duncana, vi samo ne smijete zeznuti stvar". Ali da je to baš tako, ne bi danas velika većina NBA trenera, igrača i glavnih menadžera smatrala da je baš Pop najbolji trener u ligi. A Popovich nas podsjeća na realnost da bi on danas vjerojatno bio nepoznanica da San Antonio nije "izvukao" Duncana na draft lutriji.

Ne čini li vam se onda da proces biranja i potom vjere u trenera ima svojih mana?

Problem je što većina organizacija vjeruje treneru tek kada ostvari uspjeh. To je jedan od razloga zašto treneri koji su već ostvarili uspjeh imaju puno bolju prigodu ponoviti ga, nego što ima novi trener. Naime, ovaj prvi ima vremena usaditi svoju kulturu, svoj način funkcioniranja, uspostaviti režim za koji smatra da će biti uspješan, i to je onda sustav kojem se igrači moraju podrediti ili znaju da u njemu neće biti mjesta za njih. Drugdje, tamo gdje je trener tek lutka na koncu koju je "najlakše smijeniti", igrači ne moraju prihvatiti sustav već mogu - sabotirati trenera. Dok ne dođe onaj koji će im biti po volji, što je rijetko "put ka sreći" za uspjeh ekipe.

Jose Mourinho danas je neprijeporno ne samo jedan od najboljih trenera svijeta već i jedan od najuspješnijih svih vremena. No, pitanje je bi li ga netko primijetio da s Portom nije bio prvak Europe, a da bi ostvario taj uspjeh - trebao mu je strašan sudački previd u osmini finala protiv Manchester Uniteda. On bi bio isti trener s tim previdom i bez njega, no površnost u analiziranju trenerskog rada (trofej=uspjeh, bez trofeja=neuspjeh) vjerojatno bi ga koštala prigode da postane "Special One".

Mnogi su htjeli glavu Erika Spoelstre, trenera Miamija, nakon što u prvoj sezoni nije osvojio naslov sa "super-momčadi" na čelu s LeBronom Jamesom. No, jedan od velikih NBA mozgova, trenera i lidera, Pat Riley, svakog je trenutka stajao iza mladog trenera kojeg je sam odabrao i u kojeg je vjerovao. Danas je Miami prvak, danas je prvi favorit nove sezone i momčad čije se pobjedničke ere boji ostatak lige. "Gubitnik" LeBron James odjednom je pod Spoelstrom postao pobjednik i neprijeporno prvi igrač svijeta. Kritičari će, naravno, posegnuti za zamjenom teza pa će reći "u drugoj sezoni Spoelstra je manje smetao", no ljudi koji znaju koliko je teško postati NBA prvak znaju i da je Riley bio u pravu kada je vjerovao u svog trenera.

"Lako je smijeniti trenera", ali je strahovito teško uspostaviti kulturu rada, očuvati kontinuitet, omogućiti klubu ili reprezentaciji da stvori pobjedničku klimu u kojoj se igrači prilagođavaju tom uspostavljenom režimu. Kao što je "lako smijeniti trenera", tako je lako i postaviti neke kratkoročne ciljeve i odrezati glavu treneru ako ih nije dostigao, ne razmišljajući ni o kontekstu ni o široj slici ni o budućnosti.

Treneri su izuzetno važni. Ali ne zato da bi u jednoj utakmici klub igrao sjajno. Treneri su važni jer bi trebali biti osobe koje su najvažnije u stvaranju te "kulture."

Zbog toga, već dugo razmišljam zašto hrvatski klubovi tako olako biraju i mijenjaju trenere. Jednog se smijeni, drugog se dovede za 24 sata, iako je i taj drugi negdje drugdje bio smijenjen iz istih razloga. Pregovaranje s novim trenerom se svede na "kol'ko para tražiš", i to je to.

Sport im je na mnogo razina razvijeniji od hrvatskog, pa i europskog, i niti je moguće niti je potrebno sve kopirati od njih, ali mi je teško razumjeti zašto i hrvatski klubovi nemaju intervjue s potencijalnim trenerima kao i američki.

Prema nekakvom životopisu odaberete kandidate koji odgovaraju. Saznate koji od njih su zainteresirani. I na kraju, tu manju skupinu intervjuirate, ne zato da bi pokazali jesu li dobri treneri - takve ste valjda već odabrali u prvom krugu - već da biste se zajedno složili jesu li prava osoba za taj posao.

Ne vrti se sve oko novca.

Koji su klupski ciljevi? Jesu li realni? Kakvu vrstu igre, taktike i sustava bi taj trener uspostavio i forsirao s danim igračima? Kakva pojačanja bi volio? Kako gleda na mlade igrače u klubu? Koga bi razvijao i na kakav način? Tko mu je višak? Gdje vidi momčad za mjesec dana, za 6 mjeseci, za godinu dana i za tri godine? Gdje vidi sebe? Kakav model rukovođenja ima u svlačionici, je li demokrat ili autokrat? Kako bi postupio u nekoj situaciji? Kako komunicira s medijima? Kakve su mu liderske vještine? Koji su mu uzori? Tko su mu mentori? Koga bi pitao za savjet?

I najvažnije - kakvu kulturu u klubu i svlačionici želi i kojim metodama je namjerava uspostaviti?

Zar to nisu pitanja na koja biste voljeli čuti odgovore od 3-4 kandidata i prema tomu ih zaposliti?

A kada konačno pronađete tog čovjeka - trenera čijoj viziji vjerujete, s čijom se vizijom slažete i čiju viziju namjeravate podržati na svaki način - zar ne bi onda trener trebao prestati biti problem barem na nekoliko godina? I uopće tema razgovora? Osim u slučaju ekstremno slabih rezultata - a gotovo nikada to nije slučaj - nećete dopustiti kritiku trenera već ćete raditi prema onoj viziji. Mijenjati polako igrače i momčad, mijenjati navike, mijenjati odnose, omogućiti treneru rad, omogućiti mu da se nametne i gura svoju ideju bez obzira na povremeni rezultatski neuspjeh ili nezadovoljstvo medija, javnosti ili nekih igrača.

To možete samo ako vjerujete toj viziji. Što je teško ako je razgovor o dolasku u klub trajao pola minute, a vizija ionako ne postoji.

Puno je lakše biti odvažan i hrabar trener, a često to vodi i uspjehu, ako iza vas stoji rukovodstvo kluba. Mogu se trpjeti i kritike medija i javnosti ako u klubu svaka osoba, uključujući svakog igrača, zna da je trener siguran i da neće on prvi otići, već oni koji ne "prihvate kulturu".

Vahid Halilhodžić je po mom skromnom sudu najbolji Dinamov trener nakon Blaževića 2003., i nije slučajno što je baš on puno spominjao Dinamovu "kulturu". Pesimizam, defetizam, spuštene glave i "visibabe" je u relativno kratkom roku uspio donekle izbaciti iz Maksimira. Javnost je to prepoznala, i zato mu je lakše oprostila, primjerice, onaj nastup protiv PAOK-a koji je bio jedan od onih tipičnih blijedih, anemičnih predstava Dinama u nekom važnom trenutku u Europi. I tada su neki krivili trenera, iako je Vaha bio isti trener toga dana i onoga kada je svladan Villarreal. Ali je sveukupno njemu javnost i dalje vjerovala, jer je počeo mijenjati kulturu u klubu.

To je mogao jer je bio dovoljno veliko i jako ime. Dinamo, ali i svaki drugi sportski subjekt u Hrvatskoj - morat će u bližoj budućnosti naučiti kako to omogućiti i trenerima koji nisu tako velike ime, od Čačića preko Veljka Mršića do Krstičevića, jer čeka nas financijski još teže razdoblje za sport, i neće biti puno opcija osim dati priliku ne toliko dokazanim trenerima.

Prvo takvog morate prepoznati, što nije lako. I zato proces biranja mora biti puno ozbiljniji nego do sada. Ali jednom kada ga odaberete - dajte mu da radi svoj posao.

Javnost će do daljnjega tražiti glavu trenera, jer će biti laka meta. "Jesmo za kontinuitet", ali nismo za ______________ (umetni ime 99 posto hrvatskih trenera/izbornika) jer klub/reprezentacija "igra slabo" i "ne trudi se dovoljno".

Mediji će se i dalje diviti kontinuitetu Fergusona, ali će rušiti bilo kojeg domaćeg trenera kada im dosadi, kada neće imati o čemu drugom pisati i kada će to biti najlakše objašnjenje zašto neka momčad ne igra kao "space-shuttle" kakav su ti isti mediji najavljivali kroz ljetne ili zimske pripreme.

Klubovi će i dalje mijenjati trenere, jer nemaju snage oduprijeti se pritisku izvana i jer nemaju vizije i hrabrosti stvoriti pobjedničku kulturu, kakvu imaju klubovi poput Manchester Uniteda ili San Antonio Spursa.

I svi će se zajedno čuditi izostanku "uspjeha".

Trenere smo učinili potrošnom robom. Je li tko stao i zapitao se - kakav je učinak tih promjena trenera? Je li momčad drastično napredovala nakon što je otišao Kuže, Ivanković, Jurčić, Halilhodžić, Čačić? Je li nazadovala? Stagnirala?

Subjektivni dojmovi su jedno, a rezultati drugo. Svi su ti Dinamovi treneri imali vrlo sličan učinak u domaćem prvenstvu (ne samo po trofejima, već po postotku pobjeda). Svi su imali slične probleme (prodaja najboljih igrača), svi su imali uspjehe i neuspjehe u Europi, koji su uglavnom bili realni. Od pobjeda nad Mariborom do poraza od PSG-a. Nije li sasvim pogrešno što je Čačić pod većim pritiskom zbog razumljivog poraza od PSG-a nego neshvatljivog poraza od Zadra?

I ovu će kolumnu dio čitatelja shvatiti kao obranu nekog od navedenih trenera. A kada bi to bila poanta teksta, i on bi bio jeftin i površan, kao što je svaka analiza neke utakmice koja se svodi na "igra ne valja, kriv je trener".

Nije li paradoksalno da s jedne strane sugeriramo kako sve ovisi o trenerima (jer oni su uvijek krivi), a s druge strane vjerujemo da je "najlakše zamijeniti trenera"? Ne bi li on trebao biti osoba od koje počinje sportska strategija kluba/reprezentacije, ne bi li trebalo posvetiti više pažnje njegovom izboru?

I kada je odabran, ne bi li taj trener trebao biti zadnji, a ne prvi kada se radi popis razloga zbog kojih je izostao uspjeh? Zar ne bi trebalo biti lakše racionalno odabrati pravog trenera nego pravog igrača?

Dakako, svaki je slučaj jedinstven, i nemoguće je kategorički reći - treba svakom treneru dati mandat od barem četiri godine. Naravno da se može dogoditi zaista vrlo slab rezultat (kao što je trenutni Cedevitin), naravno da se može dogoditi zaista loša kemija između igrača i trenera, naravno da se može dogoditi pravi promašaj s trenerom. Iako se to, istina, u dobrom dijelu slučajeva može izbjeći dobrim selekcijskim procesom.

No, sveukupno, treneri u Hrvatskoj zaslužuju više kredita, respekta i prije svega vremena i strpljenja, kao i realnih očekivanja. Sve je to dosadno, posebno u državi instant uspjeha, instant zvijezda, instant senzacija, u državi u kojoj su privatni životi neradnika glavne vijesti naših medija, a problemi radnika fusnota istih.

Kritiziranje i smjenjivanje trenera ne donosi rezultat. Podrška i vjera, kao primjerice u slučaju Ratka Rudića, donose.

Što mi onda zapravo želimo?