Mijo sam na svijetu

"Mnogi će mi reći da sam prgav i bezobrazan, a rijetki će priznati moje kvalitete". Stanko Mijo Mršić iz perspektive Stanka Mije Mršića. Trener s točno 407 utakmica u HNL-u, MAXtv Prvoj ligi, kako god zvali hrvatsko prvoligaško društvo i čiji rekord još godinama i godinama nitko neće srušiti. Iz razloga što je već sad daleko odmakao, ali još više iz razloga što će Mršić vjerojatno biti trener u HNL-u dokle god bude imao i atom snage za oplesti po "silama zla" koje ga stalno prate i koče.

Da, doista je mnogo onih koji će preskočiti 57-godišnjeg Imoćanina kad se prave rang ljestvice najboljih trenera u hrvatskom prvenstvu. Međutim, narod je teško prevariti. Posebno Sportnetov narod, koji je u našoj anketi u kojoj smo vas pitali tko je najbolji trener MAXtv Prve lige, prilično uvjerljivo odabrao - Stanka Mršića. I to s dvostruko više glasova od Elvisa Scorije, kojeg je, međutim, HNS proglasio ligaškim izbornikom za revijalni okršaj Štimčeve i HNL-ovske momčadi.

Bila je ovo izvrsna prigoda da i vodstvo hrvatskog (ligaškog) nogometa pokaže kako cijeni svoje legende. A ako Stanko Mršić nije legenda HNL-a, onda HNL legendi ni nema. Gotovo dva desetljeća rada, gunđanja, svađanja, ali i radosti, pobjeda i stvorenih mladih igrača su iza trenera koji nikad nije imao dlake na jeziku. Možda je baš zbog toga i preskočen.

"Duboko sam razočaran, bilo bi fer da barem na jedan dan budem izbornik, pa makar i reprezentacije HNL-a". Netko bi drugi možda sve to drugačije upakirao, finije zamotao i prostro tapet za neki budući "bonus". Ali Mršić nije taj. Mršić nikad nije previše mario za ono što će se dogoditi sutradan, nakon što mediji doslovno prenesu ono što mu leži na duši. A time i na jeziku. Iako mu se jednom nakon što je s Osijekom pobijedio Dinamo u Maksimiru dogodilo da nije dobio ni jedno novinarsko pitanje, zbog čega se ljutit i uvrijeđen pokupio iz press-salona, novinari su brzo shvatili da su konferencije za medije sa Stankom Mršićem često zanimljivije od bilo koje utakmice. Ne samo njegove.

"Ne znam je li moja nepopustljivost prema 'menadžerskim igračima' imala utjecaja, ali ja bih sigurno zvao najbolje", razočarano je kazao kad je došla informacija da će reprezentaciju MAXtv Prve lige probirati Scoria, Ferenčina i Mrmić. Davor Šuker je na njegovo razočaranje odgovorio rečenicom za koju smo smatrali kako spada u neka druga vremena. "Da se igralo u Osijeku, Mršić bi vjerojatno bio izbornik. Igra se u Rijeci, pa je izbornik Scoria". Kao da smo se opet onom Copperfieldovom čarolijom s početka teksta transferirali u vremena Miljana Miljanića, kad su se jugoslavenske reprezentacije slagale po "republičkom ključu".

Zar zaista, čak i u jednoj revijalnoj utakmici, ne možemo voditi kriterijima rada, kvalitete i istinskih zasluga, umjesto nekakvim čudnim principima koji izazivaju sumnje i kritike. Scoria ničim osim "regionalnog principa" nije zaslužio biti ispred čovjeka koji je u HNL-u vodio 407 utakmica i u njemu radi već 20 godina. Roy Ferenčina, uz dužno poštovanje prema njegovom radu u Slaven Belupu, nema niti taj "regionalni" argument. Mlađi su od Mršića? Ako je samo to kriterij, ima i mlađih trenera od njih, poput Kopića ili Milina.

Mršić je sam najbolje objasnio "kriterije" po kojima ga se uporno zaobilazi. Ne samo u ovoj "reprezentaciji HNL-a", nego i u nekim većim klubovima od onih u kojima već dva desetljeća "rudari". "Očito nikad nije moje vrijeme. Prije sam bio mlad i trebao čekati svoj red, sad sam star i treba dati prigodu mlađima." Istina je, nažalost, puno okrutnija. Mršićevo vrijeme nikad ne dolazi jer nema nikoga tko bi mu "puhao u leđa". Njemu vjetar ide u suprotnom smjeru. U prsa.

Stanko Mršić nije osoba u koju ćete se "zaljubiti iz prve". Čovjek je to koji je vječno na rubu nekakve paranoje, stalno se s nekim svađa, prijeti, iritira protivničke igrače, trenere, navijače, suce, ulazi u teren, baca odjevne predmete, boce, nabija lopte, gestikulira, psuje. Ponekad vam se čini da ratuje protiv čitavog svijeta i da je vrlo često "buntovnik bez razloga". Vjerojatno nema nikoga tko prati HNL, a da ga nije barem jednom poslao "u rodno mjesto".

A onda se prisjetite koliko trenerski posao vrijedi u ovom našem jadnom i siromašnom HNL-u. Prisjetite se koliko je znanih i neznanih u ovih 20 godina stajalo nasuprot Stanku Mršiću i "ratovalo protiv njega. Koliko se njih više ni ne sjećate? Koliko je njih više uopće u nogometu?

A Stanko Mršić je i dalje tu, i dalje radi, gunđa, pobjeđuje, gubi, svađa se, slaže momčadi bez novca, motivira igrače da daju svoj maksimum, iako im plaće ne dolaze, niti će skoro. "Lako je raditi u Slaven Belupu, u kojem trener nikad nije čuo za riječ 'arbitraža'", prokomentirao je odluku da trener koprivničke momčadi dobije prednost ispred njega. Nije Ferenčina napravio ništa loše, niti je kriv Mršiću što je preskočen. Ali da je Stanko Mijo zaslužio malo više poštovanja za sve te stotine utakmica i desetke godina u kojima "rudari" u hrvatskom nogometu - jest.

Ponekad je znao i pretjerati u toj svojoj silnoj želji da se domogne radnog mjesta na kojemu će moći razmišljati samo o nogometu, a ne o štrajkovima, besparici, borbi za goli život. Jedan je od rijetkih trenera koji je pobjeđivao i Hajduk u Poljudu i Dinamo u Maksimiru i uvijek je u tim prigodama znao "pecnuti" svoje velike domaćine. I ne samo njih.

"Volio bih vidjeti Guardiolu u Cibaliji kako vodi momčad sastavljenu od igrača iz okolnih sela", legendarna je rečenica o kojoj smo već raspravljali u jednom od prošlogodišnjih Juriša.

Činjenica je da ga u hrvatskim prilikama prati glas trenera za male klubove i male ambicije i da nikad nije bio u ozbiljnim kombinacijama za preuzimanje ne samo Hajduka ili Dinama, nego čak ni Slaven Belupa ili Rijeke. Često ga je pritom koštao baš taj njegov prgavi i svađalački stav u kojemu nikoga nije štedio, čak niti unutar svojih redova i svlačionica. "Pogledajte reprezentaciju, mali klubovi nemaju priliku ući u nju. Mi nemamo priliku prodati svoje igrače, dok neki menadžeri i klubovi od toga jako dobro egzistiraju. U ovoj ligi nedostaje trenera koji će biti glasni i reći da nešto ne štima jer igrati pred 200 gledatelja ne odgovara nikome. Treba uvesti red i poštenje, ovako ne može više".

Bez obzira što ga manjak poštovanja prema njegovom liku i djelu i radu koji stoji iza njega razdire i pogađa, Stanko Mršić zasigurno neće odustati. Niti će prestati vjerovati da će ga nekad, netko doista nagraditi za sve ono što stoji iza njega. Hajduk, Dinamo, reprezentacija? Inozemstvo? Teško. Ali tko zna. "Nadam se da ću i ja jednog dana obući odijelo i biti prvak".

A dok se ne dogodi i dalje ćemo gledati i slušati priču s naslovom "Mijo sam na svijetu". Koja je dosad bila sve drugo osim bajke...