Hoćemo li zaista slati dječake da rade posao muškaraca?

Vremena kad su navijači hrlili u dvorane i na stadione gledati kako u njihovom dresu čaroliju stvaraju Bernard Vukas, Blaž Slišković,Marko Mlinarić, Zvonimir Boban, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Krešimir Ćosić... iz današnje perspektive čine se kao davna, baš davna prošlost. Svi mi koji smo odrastali uz priče naših starijih ukućana o legendama, pobjedama, driblinzima, zakucavanjima, mogli smo svoje junake uspoređivati s legendama o kojima su nam pričali.

Ta ljubav prema klubu koji je ušao u našu obitelj, legende koje su živjele u pričama naših očeva, stričeva, rođaka, generirale su onaj početni zanos koji je iz godine u godinu rastao. Bez obzira na rezultate, na pobjede i poraze. Bilo je to polazište za brak u kojem nema razvoda. Za vezu u kojoj nema ljubavnice. U kojem "dok nas smrt ne rastavi" zaista znači doslovno to što i piše.

Kad današnjeg klinca upitate za koga navija, svugdje, osim eventualno u Splitu gdje se muško novorođenče još uvijek (pitanje je dokad) "krsti" Hajdukom, prvi odgovor bit će "Barcelona", "Real", "Manchester United". Dijelom je za to kriva globalizacija i svakodnevno bombardiranje utakmicama španjolskih, engleskih, njemačkih i ostalih klubova i velikana i od toga se teško braniti. No, drugi, puno ozbiljniji dio krivnje leži u činjenici da današnji klinci u hrvatskim klubovima više nemaju ni uzora, ni velikana, ni heroja.

Bezimene momčadi, klubovi bez identiteta i vizije, prazne tribine i prazne blagajne. Uz tek poneku iznimku, ovo je sasvim solidan paušalni opis hrvatskih klubova u drugoj dekadi 21. stoljeća. Jedino dobro što je proizašlo kao nuspojava iz posvemašnje krize financiranja momčadskog sporta u Lijepoj našoj je okretanje mladima.

Hajdukove kadetske i juniorske utakmice gleda više ljudi nego mnoge prvoligaške seniorske klubove, sve više ljudi radije će otići na utakmicu djece, nego seniora, a prošlog ljeta smo s oduševljenjem pratili odličja koja su naši košarkaški klinci donosili s raznih Europskih i Svjetskih prvenstava.

Nažalost, kao i u svemu drugome, i u tome smo počeli pretjerivati. I rušiti granice dobrog ukusa.

Dario Šarić i Alen Halilović najveće su zvijezde hrvatskog medijskog prostora u posljednjih mjesec dana. Ni jedan dan nije prošao da netko od medija nije ispričao njihovu "životnu priču" (!), pa već svi znamo sve što se događalo u životima 18-godišnjeg košarkaša i 16-godišnjeg nogometaša još od vremena dok su bili na majčinom mlijeku. Što i nije bilo baš tako davno.

Svoje stavove o dvojici golobradih klinaca imaju svi, od sportskih novinara, do onih koji nemaju veze ni o njima, ni o njihovim sportovima, ali eto, moraju priupitati zašto Halilović kosom pokriva uši ili otkud Šariću napuknuta usna. Svi već imaju i svoje stavove o njihovim očevima koji ih "zbog svoje gramzljivosti guraju u propast". Jer svi, valjda znaju i žele bolje tim klincima od njihovih roditelja.

Nekad je uistinu teško prožvakati tu goričinu i zloću kojom "dežurni komentatori" u Hrvatskoj pljuju po Predragu Šariću zbog "pogrešnog vođenja sinove karijere" ili kojom bosansko-hercegovački "rodoljubi" prozivaju Sejada Halilovića zbog toga što će mu sin (vjerojatno) igrati za Hrvatsku, umjesto za BiH.

Zar doista netko ima toliko arogancije držati kako su Dario Šarić i Alen Halilović važniji kao sportaši njima kao navijačima, nego kao djeca svojim roditeljima i obiteljima? Dajte ljudi, spustite malo loptu na zemlju.

Dario Šarić je i prije negoli je odigrao prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju proglašen "spasiteljem hrvatske košarke". Na njegova snažna, ali još uvijek dječačka ramena spušteno je nekoliko tona tereta odgovornosti za ispravljanje svih "krivih drina" koje se u našoj košarci "zalijevaju" već desetljeće i pol. Svakave gluposti o njemu možete pročitati, od onih kako je "veći talent od Dražena" (dajte mi pokažite kojim ste to uređajem izmjerili?) preko onih kako će "spasiti hrvatsku košarku" i "imati veću karijeru od Kukoča" (dajte mi pokažite taj vremenski stroj kojim ste otišli u budućnost i to vidjeli).

Valjda ne trebam referirati svoje osobno mišljenje o Šariću, mogli ste ga već puno puta pročitati. On je doista poseban "klinac", realan, staložen i najvažnije od svega - veliki radnik. Ali - sve ovo što ga okružuje, sva ova negativna energija u vezi njegovog statusa u posljednja dva mjeseca i priče o "gramzivosti" njegovih zastupnika i savjetnika, jednostavno nisu poštene ni prema njemu, ni prema njegovom talentu. Jer već vidim kako će se dogodine na Europskom prvenstvu u Sloveniji od njega očekivati da Hrvatsku odvede do medalje. I što će ga čekati ako ne uspije.

Baš kao što ni prema Alenu Haliloviću i njegovom talentu i budućoj karijeri nije pošteno seniorsko forsiranje koje mu radi "medvjeđu uslugu" u Dinamu. Ako je poneka minuta u Ligi prvaka donekle razumljiva iz perspektive buduće prodaje i zarade, teško je objasniti da se od njega očekuje da unese preokret u Dinamovu momčad pri negativnom rezultatu protiv PSG-a i Splita. Ako je pariški ulazak i bio "marketinški", nije valjda da su ga i u Parku mladeži "pokazivali"? Komu? Žužulima?

Ljudi moji, Dario Šarić ima tek 18 godina. Sportaši su najbolji, najsnažniji, najiskusniji i generalno najkvalitetniji u periodu između 26 i 30 godina. Već sad me strah što će se tom talentiranom Šibenčaninu raditi u narednih osam ili deset godina ako već dogodine ili godinu nakon toga hrvatskoj reprezentaciji ne donese nekakvu seniorsku medalju? Što ćemo to 16-godišnjem Alenu Haliloviću raditi samo do trenutka dok ne upozna svu opremu koja mu je potrebna za brijanje, a da ni ne razmišljamo o vremenu kad će imati 25 ili 27 godina?

Hoćemo li se u međuvremenu, nakon prvog razočaranja, kad izgube neku važnu utakmicu bez da ubace 40 ili zabiju hat-trick prebaciti na neko novo, još mlađe dijete, nekog novog "svjetskog talenta"? Ispada da je dovoljno samo gurnuti Darija Šarića u seniorsku reprezentaciju da bismo osvojili medalju i da je dovoljno Alena Halilovića postaviti u seniorsku momčad Dinama, da bi vrijedio desetke milijuna. Ispada da je dovoljno samo gurnuti 10 juniora u momčad Hajduka i vjerovati ne samo da će se sami "odgojiti", nego i kroz koji mjesec pojedinačno vrijediti toliko da Hajduk spase od financijske provalije.

U razočaranju našim nacionalnim ligama i klubovima, u nedostatku pravih zvijezda i kvalitetnih seniora, zvijezde smo počeli raditi od - tinejdžera. Od djece koja još nisu odigrala ni jednu seniorsku utakmicu radimo "gotove proizvode", a na leđa klinaca svaljujemo sve frustracije koje imamo zbog devastiranih liga i klubova.

Za društvo u kojem se obrazovanje niti cijeni, niti poštuje, a školovanje je odavno izgubilo bitku protiv korupcije i nepotizma nije nimalo nelogično da se ni djecu sportaše ne planira školovanjem izvesti na pravi put, nego ih nekakvim čarobnim štapićem pretvoriti u "sportske znanstvenike" koji će njihovim klubovima, menadžerima ili zastupnicima donijeti profit.

Zar je zaista ispravan put tinejdžerima, ma kako talentirani i perspektivni bili, tako neodgovorno na još neočvrsnuta leđa svaljivati odgovornost za spašavanje hrvatske košarke, izbjegavanje Dinamove sramote na Parku prinčeva/mladeži ili spašavanje Hajduka od financijske propasti? Bi li im možda bilo pametnije pomoći da odrastu? Pokazati im gdje griješe? Zaštititi ih od gubitničkog mentaliteta, umjesto ih tjerati da se već u tinejdžerskim godinama na njega navikavaju?

Ili ćemo zaista slati dječake da rade posao muškaraca?