Nepodnošljiva lakoća preokreta

Premda se čini tako davnim da preživjelih svjedoka teško može biti, sjećam se svoga djetinjstva i čestih odlazaka u kino dvorane koje su se tada, umjesto današnjom raskoši, izborom ića i pića i sjedalima udobnijim od namještaja kojeg si možete priuštiti u vlastitom domu, mogle pohvaliti tek tvrdim, škripavim, drvenim stolicama i ponekom alkoholiziranom protuhom kojoj se truo pod činio prikladnim za počinak.

Očiju slijepljenih za filmsko platno ignorirali bismo opasnost od tetanusa i uživali u najfinijim proizvodima holivudske mašte poput Američkog nindže, Tanga i Casha, Robocopa ili Komandosa. Divili bismo se neranjivim junacima i prizorima od kojih zastaje dah, ni ne sluteći da ćemo se jednog dana, iskvareni svijetom u kojem živimo i nagriženi zubom vremena, spomenutim holivudskim remek-djelima podrugljivo hihotati i nazivati ih kinematografskim smećem.

Bilo je to doba bez inhibicija. Iako su izgledom podsjećale na najbolja djela Magnusa i Bunkera ili Dubravka Matakovića, kino dvorane na dva su sata pružale utočište od bilo kakvoga problema i nerijetko se dičile publikom kakva bi se našla na prosječnom nogometnom stadionu. Nismo se sramili podići glas, dobaciti riječ podrške junacima koji nas čuti ne mogu, zapljeskati od oduševljenja ili se jednostavno dići na noge.

Posebna su poslastica bila ona filmska djela u kojima glavni junak u prvoj trećini filma pošteno dobije po tamburi, u drugoj priprema odmazdu, a u posljednjoj trećini uz glasno odobravanje auditorija isprašuje stražnjice negativaca. I zato, dok je u četvrtom nastavku Rockyja nemilosrdni i naizgled nepobjedivi proizvod sovjetske tehnologije nesretnom junaku šakama prebrojavao zube i premještao organe, nije nas bilo strah.

Vođeni iskustvom prethodna tri nastavka, znali smo da prvi pravi udarac u slabu točku donosi preokret i rasplet koji vrijedi čekati. Možda se više ne mogu sjetiti što sam jučer imao za ručak, ali nikada neću zaboraviti trenutak kada je kino dvorana pljeskom i ovacijama ispratila tresak sovjetske nakupine mišića o tlo boksačkog ringa.

Narod voli pobjednike, ali narod prije svega uživa u pobjednicima koji put do trijumfa znaju učiniti neizvjesnim, punim uspona i padova i jednom riječju – zabavnim. Narod je zato nekada skandirao Rockyju i Karate Kidu, narod zato danas voli – Manchester United.

Kraljevi preokreta

Iskompleksirani kakvi već jesmo, opterećeni svijetom oko sebe i uklapanjem u određene norme i kalupe ponašanja kakvo se smatra prihvatljivim, danas više nećemo ustati sa sjedala u kino dvorani, zagrliti prijatelja pored sebe ili dati visokih pet neznancu samo zato što je Sylvester Stallone šakom probio bijednika koji mu se usudio stati na put.

Srećom, na nogometnim stadionima takve regule ne postoje, pa si i dalje dajemo oduška i liječimo frustracije, a ništa tiši nismo ni kada utakmice gledamo na televiziji, u društvu najboljih prijatelja ili članova obitelji. Mrštimo se na poraze, neki od nas razbijaju šalice s kojima su deset godina dijelili dobro, zlo i tople bezalkoholne napitke, veselimo se pobjedama, no više od svega tražimo dobru zabavu.

Stoga nije bez vraga da ćemo najboljim utakmicama koje smo u životu vidjeli nerijetko proglasiti upravo one u kojima je klub kojega volimo okrenuo već izgubljenu utakmicu i u kratkom nas roku od ruba depresije odveo do vrhunca dobra raspoloženja. Slatke su muke, međutim, kada klub kojeg simpatizirate takvih utakmica odigra – mali milijun.

Jer upravo proteklog vikenda Manchester United je osmi put ove sezone uspio iz gubitničke pozicije okrenuti rezultat u svoju korist i izboriti pobjedu. Po treći put u posljednje dvije godine nadoknadili su zaostatak od dva pogotka ili više, a ukupno im je to u povijesti Premier lige pošlo za rukom sedam puta – više nego bilo kojoj drugoj engleskoj momčadi. Preokreti nakon jednog pogotka zaostatka? Prestali smo brojati!

"Are you not entertained? Is this not why you are here?"

Fulham, Southampton, Liverpool, Cluj, Stoke City, Braga, još jednom Braga i na koncu Aston Villa, sve su to klubovi koji su u jedva tri mjeseca ove sezone na vlastitoj koži osjetili Unitedov DNK, o kojemu je nakon utakmice u Birminghamu progovorio i junak Javier Hernandez: "U ovom klubu naučite da utakmica ima 90 minuta i da nikada ništa nije izgubljeno."

A kada nijedan od spomenutih osam preokreta ne može ući na popis onih najvećih, tada znate da je riječ o posebnom uspjehu na čijim temeljima, uostalom, i počiva najtrofejnija momčad Premier lige. Prilika je zato da se prisjetimo deset najimpresivnijih preokreta Manchester Uniteda u proteklih dva desetljeća. Let me entertain you...

10. Manchester United – Aston Villa 3:2 (2009)

Federico Macheda možda nikada neće ostvariti svoj potencijal i možda više nikada neće odigrati značajniju ulogu u momčadi Manchester Uniteda, no 2009. godine u 18. naslov prvaka zauvijek je utkao svoje ime.

Villa je u tom susretu imala prednost od 2:1, koju je u posljednjih deset minuta izgubila. Nakon izjednačenja Cristiana Ronalda, okretom svojstvenim napadačima visoke klase mladi se talijanski džoker s klupe riješio svoga čuvara i neobranjivim udarcem vratio crvene vragove na put prema tituli.

9. Manchester United – Sheffield Wednesday 2:1 (1993.)

Punih 26 godina Manchester United čekao je na naslov prvaka Engleske i tko zna bi li ga osvojio i 1993. godine da nije bilo Stevea Brucea. U mrtvoj trci s Aston Villom na vrhu ljestvice, samo ih je četiri minute dijelilo od poraza od Sheffield Wednesdaya, a tada se ukazao Bruce, s dva pogotka donio preokret i po mnogočemu obilježio početak dominacije Manchester Uniteda u Premier ligi.

8. Manchester United – Liverpool 2:1 (1999.)

Nakon samo dvije minute ogleda s ljutim rivalima u četvrtom kolu FA kupa, Michael Owen donio je prednost Liverpoolu, prednost koju je momčad s Anfielda držala sve do 88. minute. Tada je na scenu stupio Dwight Yorke i izjednačio rezultat, a nedugo zatim Ole Gunnar Solskjaer presudio najvećem rivalu.

Premda mu je plasman u peto kolo visio o koncu, nekoliko mjeseci kasnije United je osvojio FA kup, naslov prvaka Engleske i Ligu prvaka, ubilježivši tako najuspješniju sezonu u eri Alexa Fergusona.

7. Manchester City – Manchester United 2:3 (1993.)

Mlađi čitatelji kolumne možda se neće sjećati vremena kada Manchester City nije igrao na zlatom i draguljima ukrašenom stadionu, na kojemu slavinama umjesto vode teče sirova nafta i vremena kada je Mario Balotelli još uvijek bio tek nestašan dječak kojemu ni na pameti nije bilo spaliti vlastitu kuću.

Takav je City na Maine Roadu u studenom 1993. godine ugostio gradskog rivala i nakon prvog poluvremena pogocima Niala Quinna poveo s 2:0, da bi u drugom poluvremenu sve to prosuo i dopustio dvojici pripadnika naše nedavne ljestvice 'frikova' da preokrenu rezultat i usmjere United ka dvostrukoj tituli.

6. West Ham – Manchester United 2:4 (2011.)

Pogodivši dvaput s bijele točke u travnju prošle godine, Mark Noble već je maštao kako će unucima pričati o rušenju velikog Uniteda, no nije računao na to da će Wayne Rooney u samo 14 minuta postići hat-trick i opsovati u kameru te zaraditi suspenziju, a Javier Hernandez potom potvrditi pobjedu već otpisanog Manchester Uniteda.

Preokret na Upton Parku pokazao se ključnim u utrci za naslov, jer Arsenal i Chelsea ubrzo su posustali i Ferguson je ostvario obećanje – 19. naslovom prvaka Liverpool je srušen s trona.

5. Everton – Manchester United 2:4 (2007.)

Tri kola prije kraja prvenstva i s tri boda prednosti ispred Chelseaja, United je 2007. godine otputovao na uvijek neugodni Goodison Park, gdje se nakon 50 minuta igre našao u zaostatku od dva pogotka i opasnosti da i četvrtu sezonu zaredom ne osvoji naslov prvaka.

Srećom, povratak u utakmicu olakšao im je nekadašnji Crveni vrag Phil Neville, koji se nije želio zamjeriti bratu i obitelji pa je autogolom izjednačio na 2:2, a gosti su potom dovršili preokret i slavili s 4:2.

4. Manchester United – Tottenham 5:2 (2009.)

U travnju 2009. godine i Luka Modrić imao je "čast" na svojoj koži osjetiti gubitak prednosti od dva pogotka i težak poraz u konačnici. Štoviše, Luka se na Old Traffordu upisao i među strijelce i Spursi su na poluvrijeme otišli s 2:0, da bi u nastavku utakmice uslijedio silovit preokret domaćina s čak pet pogodaka u mreži Heurelha Gomesa, dva Rooneyjeva, dva Ronaldova i jedan Dimitra Berbatova.

3. Tottenham – Manchester United 3:5 (2001.)

Osam godina ranije, isti protivnik, još nevjerojatniji preokret. Još jedno "kasno paljenje" skupo je koštalo United, koji je na odmor u svlačionicu isprašen s naizgled nedostižnih 3:0, no već u prvoj minuti nastavka Andy Cole je započeo, a pred kraj utakmice David Beckham dovršio jedan od najimpresivnijih preokreta u povijesti Premier lige.

2. Juventus – Manchester United 2:3 (1999.)

S odmakom od sada već 13 godina mnogi će ovaj preokret proglasiti čak i većim i manje vjerojatnim od onoga kojeg je United ostvario u slavnom finalu iste sezone. U to doba iznimno snažna momčad Juventusa nadigrala je United i u prvoj utakmici, iz koje su Crveni vragovi u Torino s(p)retno ipak donijeli remi, da bi se već nakon 11 minuta utakmice našli u zaostatku od 2:0 i daleko od finala na Nou Campu.

Za razliku od uobičajenog preokreta u drugom poluvremenu, nakon što Ferguson u svlačionici podijeli zaslužene lekcije, United ovoga puta nije čekao na odmor. Do poluvremena su izjednačili rezultat, a zatim šest minuta prije kraja pogotkom Andyja Colea zapečatili prolaz u finale.

1. Manchester United – Bayern München 2:1 (1999.)

Malo je sportskih događaja kojih se, osim po zbivanjima na terenu sjećamo i po riječima televizijskih komentatora. "Ljudi moji, je li to moguće" legendarnog Mladena Delića i "Spusti se, Franjo" Slavka Cvitkovića besmrtne su crtice iz sportske povijesti, gotovo jednako urezane u pamćenje sportskih zaljubljenika poput sportskih uspjeha kojima su se divili.

"Can Manchester United score? They always score!", pitanje je britanskog komentatora pri vodstvu Bayerna od 1:0 u završnici finalne utakmice Lige prvaka na Nou Campu. Pitanje na koje su Teddy Sheringham i Ole Gunnar Solskjaer u sljedećih par minuta dali ne jedan, već dva odgovora i režirali vjerojatno najveći i najvredniji preokret u klupskoj povijesti.

"Manchester United have reached the promised land." U sportu poput nogometa koji neprestano pomiče granice "obećane zemlje", malo je stvari koje možemo nazvati istinskim konstantama. Nedodirljivo će rivalstvo Barcelone i Reala trajati dok je svijeta ili dok španjolska porezna uprava ne odluči provoditi zakone, čvrstoća i disciplina prožimat će kičmu njemačke reprezentacije i kada Nijemci u njoj postanu iznimka, a Mark Clattenburg izvodit će krivine sve dok mu sudačka organizacija na zaplijeni zviždaljku i ne potkreše krila.

Strogo u granicama engleskog teritorija, jedna konstanta već desetljećima ne prestaje oduševljavati neutralan ili crveno obojen nogometni puk, ali i neopisivo ići na živce onima koji grb Manchester Uniteda, ako već moraju, vole vidjeti samo u plesu s plamenim jezicima. Jer Crveni vragovi, prokleti bili, i dalje uporno odbijaju gubiti već izgubljene utakmice.

Zabijte im jednoga, navukli ste si vraga na leđa. Zabijte im dva, samo vam nebo pomoći može…

Sapunica na St. James Parku

Usprkos preokretu na Villa Parku, United nije uspio bodovno se značajnije odlijepiti od svog gradskog rivala, koji se također morao vaditi iz neugodne situacije. Naime, premda su na Etihad doputovali tek toliko da upišu nastup, jer ozbiljan nogomet sigurno nisu igrali, igrači Tottenhama nekako su uspjeli doći do prednosti.

Ne znajući što učiniti s pogotkom viška, servirali su domaćinu povratak u utakmicu, a ovaj to iskoristio i još jednim pogotkom Super Suba Edina Džeke osigurao bodove i održao korak s Manchester Unitedom. Unatoč pogotku, Džeko se i dalje odbija smiješiti i pogledom strijelja ljude koji ga nazivaju Super Subom. Na pitanja ima li poruku za Roberta Mancinija hladnokrvno odgovara: "Moji pogoci jedina su i dovoljna poruka."

Ako već nije mogao zasjesti na čelo, City će se svakako zadovoljiti činjenicom da je u potpunosti iskoristio kiks Chelseaja i preuzeo drugo mjesto na ljestvici. Londonska je momčad na svom Stamford Bridgeu podijelila bodove s Liverpoolom, u susretu u kojem su oba sastava nastupila s po jednim igračem kažnjenim za rasistički ispad.

Od dvojice prijestupnika do pogotka je prvi došao John Terry, ali ga je Luis Suarez nedugo zatim posve nenamjerno pokosio i teško ozlijedio, podsvjesno ogorčen što je zbog ispada sličnog Terryjevom dobio dvostruko veću kaznu i na tribinama proveo dvostruko više vremena. Premda je postojala bojazan da je za njega sezona završena, Terry će po svemu sudeći propustiti tek sljedećih nekoliko tjedana, što je vjerojatno dvostruko manje nego što bi u istoj situaciji s travnjaka izbivao Luis Suarez.

Chelsea u nastavku nije uspio iskoristiti svoju dominaciju, između ostalog i zbog sveopće nevjerice napadača iznenađenih nastupom Jamieja Carraghera, pa je Liverpool uzeo ponuđeno i pogotkom čudesnog Urugvajca došao do boda.

Točno 400 kilometara zračne linije sjevernije, na St. James Parku Alan Pardew poveo je svoj Newcastle u boj protiv svog bivšeg kluba West Hama, kojeg vodi Sam Allardyce, nekadašnji menadžer Newcastlea. U ljutom dvoboju napadača Newcastlea Dembe Ba, koji je nekoć tresao mreže u dresu West Hama, i Andyja Carrolla, koji je donedavno branio boje Newcastlea, čovjekom odluke ipak se pokazao Kevin Nolan, kapetan i veznjak West Hama i bivši kapetan i veznjak Newcastlea.

Ako vas od sapunice iz prethodnog paragrafa peku oči, ne brinite, proći će. Pitate li se je li Nolan slavio pogodak kazat ću vam da nije, no pitanje je tko je u Newcastleu i West Hamu uopće slavio, a tko tugovao.

Epitete najugodnijih iznenađenja dosadašnjeg tijeka prvenstva i dalje uživaju West Bromwich Albion i Everton. Dok se Albion napokon može pohvaliti i gostujućom pobjedom povrh sjajne domaće forme, Everton nimalo ne zaostaje za učinkom Manchester Uniteda, barem što se preokreta tiče.

Naime, Toffeesi su u čak šest prethodnih utakmica stizali zaostatak i niti jednu od šest utakmica nisu izgubili, a kako i bi kada u redovima imaju fanatike poput Nikice Jelavića, koji nijednoj lopti neće priznati da je od nje odustao.

Na kraju, sigurno ste čuli priče o Steveu Bouldu, sjajnom braniču nekad još sjajnijeg Arsenala, koji od ove sezone obavlja dužnost pomoćnika Arsenea Wengera. Iznenađujuće dobar početak sezone, barem što se obrane i primljenih pogodaka tiče, mnogi su pripisali upravo Bouldovoj injekciji discipline u obrambenu četvorku Topnika, no kako sada stvari stoje, manji broj primljenih pogodaka i dojam sigurnije obrane ipak valja pripisati položaju zvijezda i slučajnosti.

Arsenal se, naime, vratio dobro poznatim obrambenim akrobacijama, uspio ispustiti dva gola prednosti u susretu s Fulhamom, pa potom spašavati i jedan bod, da bi u posljednjim sekundama pokvario i statistiku kaznenih udaraca: dva dosuđena – dva promašena.

Sudačka nadoknada

Vratimo se na trenutak Luisu Suarezu, koji je u derbiju s Chelseajem zadovoljio osvetničke strasti i Johnu Terryju nenamjerno i nehotično priskrbio višetjedni odmor, kad to već nije učinila komisija Engleskog nogometnog saveza. Suarez je potom uvjerio Ramiresa da se odbije od njegovih ruku, prije nego je lukavo ugrabio izjednačujući pogodak i krenuo ga proslaviti pored korner zastavice.

Kada se napokon okrenuo, raširio ruke i pripremio za lavinu suigrača koji će ga zatrpati i zasuti poljupcima, na svoje čuđenje shvatio je kako mu baš nitko od kolega u crvenim majicama nije pohitao u zagrljaj. Trenutak kada Suarez shvaća da pogodak nema s kime proslaviti spada u neprocjenjive trenutke kojih ćemo se rado sjećati i u sezonama koje dolaze.

Sumnji u bojkot ipak nema, jer prema riječima reportera s lica mjesta, crveno je društvo pohrlilo čestitati Carragheru na asistenciji u njegovom prvom ovosezonskom nastupu u početnom sastavu. Osim toga, u redovima Liverpoola našlo bi se znatno boljih kandidata za bojkot od čovjeka bez čijih pogodaka bi klub na svom kontu imao – dva boda.

Zabavno je bilo i na St. James Parku. Znate, tamo gdje su menadžeri i igrači zamijenili radna mjesta i zbunili svakoga tko je iz utakmice pokušao izvući zaključak. Ako se nađete u prilici da morate dokazivati kako bi se to uvođenjem tehnologije pomoglo nogometu, sugovornicima slobodno pokažite sljedeći primjer.

Ako pak u svojem lutanju internetskim bespućima ikad naiđete na kolumnu o engleskom nogometu koju piše navijač Manchester Uniteda i poželite mu dokazati kako iza pogrešnih sudačkih odluka ne leži niska kvaliteta osoblja u crnom, već svjesni, ciljani, najveći urotnički pothvat u povijesti nogometa, budite spremni na sljedeću repliku.

U susretu Evertona i Sunderlanda djelitelj pravde Lee Mason u završnici je utakmice dodijelio žuti karton Dannyju Roseu zbog – ovoga.

Tom istom Sunderlandu, inače, najbolji strijelac u listopadu bio je igrač Newcastlea Demba Ba, koji je u međusobnom ogledu postigao autogol. Sve do ovoga vikenda jedini strijelac u O'Neillovoj momčadi bio je Steven Fletcher, a niti on se pogotkom nije mogao pohvaliti već više od 500 minuta.

Taj je neobičan niz napokon došao kraju minulog vikenda, kada je svoj prvi pogodak u dresu Sunderlanda zabio Adam Johnson.

Da je Aston Villa ovoga vikenda igrala protiv bilo koga drugoga osim Manchester Uniteda, dvostruki strijelac Andreas Weimann vrlo bi vjerojatno bio junak utakmice. Ovako, ostao je u sjeni Javiera Hernandeza, no vjernim je navijačima svoga kluba uz dva pogotka barem uspio pomoći i na druge načine.

Vrijeme je da se oprostimo, a prije nego se upustite u nemilosrdnu kritiku, kako izbora najvećih preokreta Uniteda, tako i autora kolumne kao osobe i ljudskoga bića, uživajte u pet najboljih pogodaka kola. Nakon toga, predlažem priključivanje veselom društvu na Facebook stranici Engleskog pacijenta, gdje smo prije nekoliko dana dernekom i pijankom proslavili i jubilarnog člana.