Maljković je od Cedevite želio Jugoplastiku, Mršić od Cibone malo (više) povjerenja

Između Juriša broj 317 i ovog 326. kojeg upravo kuckam protekla su dva mjeseca, po 13-14 utakmica Cedevite i Cibone i jedna konstanta. Dario Šarić još ne igra. I još uvijek ne zna gdje će.

Dva mjeseca nakon tog 317. Juriša Božo Maljković je negdje u nekoj utvrdi skriven od bilo kakvih vanjskih utjecaja i podržaja i bez komentara promatra gomilanje gluposti koje se o njegovom odlasku iz Cedevite pišu u hrvatskim, a posebno srbijanskim medijima. A Veljko Mršić je nakon nekoliko mjeseci vođenja seniorskih momčadi postao - "trenerski umirovljenik".

Ali vratimo se najprije Maljkoviću.

Način na koji je ugledni trener napustio svoje radno mjesto ne priliči jednom profesionalcu. Još manje gospodinu kakav je "šjor Božo". Puno je nula dogovoreno prilikom dogovora minulog ljeta između Cedevite i stratega zvučnog imena. Puno nula koje su Maljkoviću trebale garantirati mir i tišinu s "viših instanci" i mogućnost da se fokusira na momčad bez ikakvih uplitanja sa strane.

Ironije li - na kraju je baš to Maljkoviću smetalo. San svakog trenera, potpuna neovisnost i sloboda u slaganju i treniranju momčadi u Maljkovićevom slučaju su postale problem.

Prema informacijama koje se motaju dobro informiranim košarkaškim krugovima, Maljković je u Cedeviti vidio Jugoplastiku. I to Jugoplastiku s nečim što ni Jugoplastika nije imala. Novcem. Vidio je prigodu da jednu bogatu i dobro organiziranu sredinu u stilu "Bože Dioklecijana" povede u visine u kojima nikad nije bila. Trebao je postati "Božo Purger".

Međutim, "Božo Purger" u Zagrebu nije imao ono što je "Božo Dioklecijan" imao u Splitu. Matej Mamić nije Rato Tvrdić. Mladen Veber nije Josip Bilić. Emil Tedeschi nije Ante Njegovan. A ni Mickael Gelabale nije Toni Kukoč, niti je Marques Green Zoran Sretenović.

Božo Maljković u Splitu je bio okružen gotovo fanatičnim entuzijazmom, obiteljskom atmosferom i nevelikim očekivanjima. I nekim drugačijim, puno drugačijim vremenom. U Cedeviti je priča drugačija. Korporativna ozbiljnost, profesionalnost i emotivna distanca Maljkoviću jednostavno nisu odgovarale. Tedeschi ima i važnijeg posla od ispijanja kave s trenerom, s Veberom ionako nije baš "kliknuo", a uz svo poštovanje prema njihovim funkcijama i činjenici da su mu šefovi - Mateja Mamića i Krešimira Novosela Maljković je ipak doživljavao kao klince.

I dao bi sve da je Cedevita umjesto u Jusufa Nurkića ili Gorana Sutona uložila u dovođenje Rate Tvrdića ili Dina Rađe. Da se motaju po klupskim prostorijama i budu mu na raspolaganju za "čašicu razgovora".

Možda bi tada i funkcioniralo.

Kako je Maljkovićev odlazak koincidirao s euforijom u Hrvatskoj zbog oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču, puno je budalaština objavljivano na temu njegovog odlaska iz Cedevite. Od priglupih i plitkih senzacionalizama srbijanskih medija koji su jedva dočekali njegov odlazak staviti u kontekst zategnutih odnosa između država, do priče o sukobima u svlačionici, nediscipline igrača ili "sapunanja daske" od strane "klana Novosel" koji je na klupi Cedevite opet želio - Acu Petrovića.

Nažalost, svojom šutnjom i načinom na koji je otišao Maljković je dodatno nahranio cijelu priču. Ni tjedan dana od naprasitog odlaska iz Zagreba od srbijanskog trenera nema ni traga, ni glasa. Niti se pozdravio sa svojim dojučerašnjim suradnicima, šefovima, igračima, niti je osjetio potrebu začepiti usta tabloidnim besramnicima koji su od njegovog odlaska za potrebe svoje tiraže radili nacionalističke orgije.

Ružno je što je tako završilo. I šteta, jer hrvatskoj košarci očajnički trebaju velika imena, veliki treneri, veliki autoriteti. Božo Maljković jest sve to. Dovoljno stranac da mu "prešutimo" ono što nekom svome ne bismo, a opet dovoljno naš da bismo vjerovali u njegove dobre namjere u smislu rada na napretku hrvatske košarke.

Nažalost, nije to Maljkoviću prvi trenerski "poraz" u posljednje vrijeme. Niti je malo onih, bilo to u Hrvatskoj, Srbiji ili Sloveniji (čiji je izbornik) koji drže da je njegovu košarkašku doktrinu pojelo vrijeme. Uz kritike koje ga prate u Beogradu, Ljubljani, Krasnodaru, a odnedavno i u Zagrebu, još uvijek ima jedno mjesto na svijetu na kojem su mu vrata širom otvorena. Jugoplastika je i danas prilično slična onoj koju je ostavio 1990. Puna entuzijazma, obiteljske atmosfere i nevelikih očekivanja. Ali gladna. I doslovno i figurativno.

Za razliku od Maljkovića.

Bit ću iskren i priznati da je Ante Nazor "za prsa" vodio ispred Veljka Mršića na mojoj internoj kladionici trenera koji bi Božić mogli dočekati na burzi rada. Ne zato što njih dvojica trenerski ne vrijede, nego zato što ljudi koji vode i Zadar i Cibonu još uvijek nisu iskreno svjesni realnosti trenutka u kojem se nalaze. I treneri su im uvijek krivi za sve što ne valja.

Još uvijek i jedni i drugi žive po principu "krpat ćemo rupe tijekom sezone", još uvijek i jedni i drugi gotovo fanatično vjeruju da će u kolovozu, studenom ili veljači "ubosti" nekog fantastičnog Amerikanca kojeg su "promašili" svi bogati(ji) klubovi od njih. Još uvijek i jedni i drugi padaju u nesvjest kad izgube od "tamo neke Igokee, Budućnosti, Širokog", kao da su sama slika Kreše Ćosića ili dres Dražena Petrovića dovoljni da svi Choleti, Radnički ili MZT-i podviju rep i glavom bez obzira pobjegnu iz dvorane.

U Splitu Mladen Erjavec povjerenje opravdava domaćim pobjedama, ali na Gripama barem (više) ne žive u iluzijama i ne traže od trenera da ih odvede u Euroligu s igračkim kadrom koji za to nije. Gostujući porazi ne izgledaju lijepo, posebno ne onaj u Širokom Brijegu, ali "realnost" je riječ koju bi kao mantru trebali ponavljati svi oni koji smatraju da bi Split mogao bolje od trenutnih 4-6. Koliko, faktografije radi, ima i Cibona sa šest stranaca.

Cibona je pod Veljkom Mršićem u 13 utakmica ubilježila devet poraza ove sezone. Brojke neumoljivo zazivaju trenerovu odgovornost, ako na raspolaganju imate momčad za koju se smatra da može i vrijedi puno više. Ima li je Cibona doista - odgovorit će valjda sljedeći trener koji će preuzeti žezlo.

Ono što zabrinjava je činjenica da je još jedan mladi i ambiciozni trener željan napredovanja potrošen. Je li Veljko Mršić mogao biti veliki, pravi trener da su se otrpjele neke "dječje bolesti"? Ne znam. Ne znate ni vi. Ne zna ni bilo tko od onih koji su mu s tribina Draženovog doma u subotu zviždali i tražili da ode. Kao što ne znamo bi li Alexu Fergusonu prošlog tjedna bio podignut spomenik ispred Old Trafforda, da je dobio otkaz nakon lošeg početka u Manchester Unitedu.

Bismo li danas uopće pričali o Boži Maljkoviću da je dobio otkaz u Jugoplastici nakon nekoliko prvih utakmica tamo negdje 1987? A mogao je.