Trnci od straha umjesto od radosti i ne pobjeđuje uvijek bolji

Trnci od straha umjesto od radosti

Dvoboj Dinama i Lokomotive do daljnjega će nositi stigmu "posebne" utakmice, što možda nije fer prema igračima obiju momčadi, ali je posljedica odnosa HNS-a prema tom problemu. Pitanje je kada će ga netko riješiti, jer da bi ga se riješilo, prvo ga u Savezu netko mora primijetiti i locirati, a to čini se nikoga ne zanima. Koga onda čudi što nikoga ne zanima ni ogled Dinama i momčadi koja je također sastavljena od Dinamovih igrača. Direktno, indirektno, na posudbi, nije na posudbi, kao da je važno...

Osam pobjeda Dinama u osam prvoligaških utakmica sa svojom "podružnicom" mnogima govori sve što trebaju znati o tom "gradskom rivalstvu". U ovom slučaju nije ni važno što su te pobjede često minimalne, nije važno ni što je Lokomotiva u petak odigrala dobru utakmicu i u nekoliko navrata bila blizu izjednačenja - važno je da ovakva utakmica ne može imati kredibilitet u javnosti, kada ga već ima na samoj ljestvici, dok se HNS ne pozabavi rupama u sastavu koje omogućavaju ovakav odnos između klubova. Lokomotiva je dobar, čak i odličan projekt za Dinamo, no u ovoj izvedbi, ona je opasan projekt za Prvu ligu - ruši joj ionako nisku razinu povjerenja u fer i korektno natjecanje.

No, Krunoslav Jurčić nije se mogao zamarati jednim od temeljnih "filozofskih" problema Prve lige, njemu je trebala startna pobjeda kako bi po treći puta počeo graditi vjeru igrača u njegove metode. Novi povratak Jurčića u Maksimir malo tko je dočekao s veseljem, no Jurčića negativni komentari zanimaju, njemu je na umu rad, rad i rad, jer (naivno) vjeruje da će ga "rad osloboditi", da će rezultatima pridobiti povjerenje svih onih koji mu ne vjeruju. Navijači, javnost, mediji.

Za ta tri boda pobrinuo se Duje Čop, dokazavši se novom "šefu" koji je po pitanju rotacija u momčadi dijametralna suprotnost Anti Čačiću. Jurčić je u Ligu prvaka došao na krilima strategije da istih 11 igrača iscijedi do kraja kroz kvalifikacije, i ta standardizacija sastava mu se u prvom trenutku tada isplatila. Isto će probati i sada, pa se može očekivati da već protiv kijevskog Dynama izvede isti početni sastav kao protiv Lokomotive, što je pod Čačićem bilo nemoguće.

Jurčić se veseli radu, igrači se vesele pauzi, a kao da se gotovo nitko ne veseli posljednjoj utakmici Lige prvaka. Od euforije protiv Reala, narednih 10 utakmica donijelo je Dinamu toliko frustracija da ona himna Lige prvaka više ne izaziva trnce zbog radosti već zbog straha. Dinamo ne može imati puno bolju prigodu za prekid crnog niza, no za to su potrebni karakter, odlučnost, želja, taktička disciplina, inspiracija i iznad svega, kvaliteta. Koliko će od toga Kruno Jurčić izvući iz svoje momčadi? Ne pobjeđuje uvijek bolji

Hajduk je tri mjeseca čekao na uzvrat Rijeci za onaj "kontroverzni" poraz koji je obilježio sudac Igor Križarić i njegov pomoćnik Pejić. Rijeka je baš od Hajduka krenula u rezultatski uspon i uzvrat dočekala s bodom više od Hajduka. Takav je razmak ostao i nakon splitske utakmice...

Hajdukovi igrači i navijači rijetko su se u povijesti "palili" na Rijeku. Hajdučka "crvena krpa" uvijek su bili klubovi iz Beograda ili Zagreba, a "paljevina" u Jadranskim derbijima uglavnom je bila obratna. Rijeke na Hajduk. No, kontroverze iz prve ovosezonske utakmice i činjenica da je po prvi put u povijesti Rijeka Hajduku uzela nekog igrača (Neretljak, Gabrić) zbog toga što ga je mogla bolje platiti, Hajdukovce su ove sezone prilično "narajcali" na "Volpijevu igračku".

Doduše, nije se to posebno primjetilo po posjeti, makar bi za 6.000 ljudi na tribinama svi ostali hrvatski prvoligaši zacijelo "prodali dušu vragu". Ružno vrijeme mnoge je ostavilo u udobnom naslonjaču toplog doma, a igračima klizavim i teškim travnjakom otežalo kvalitetn(ij)u nogometnu izvedbu.

No, čak i u takvim uvjetima imalo se što vidjeti. I uz lijep pogodak Benka Hajduk je u 90 minuta pokazao više. Lopta je često "zujala" oko riječkog vratara, šetala po petercu, jednom čak i završila na gredi, no "hajdučki Hajduk" ipak nije za bolju igru nagrađen pobjedom. Zajedljivi su nakon utakmice komentirali kako "Hajduk u Poljudu za razliku od Rijeke na Kantridi nije imao suca da mu je pokloni", a mi bismo na to samo dodali - srećom. Neki su igrači Rijeke tada nepostojeći penal "pravdali" time kako su "ionako bili bolji", no i ova je utakmica pokazala kako bolji uvijek ne pobjeđuje.

Zapravo je najgoru odluku sudac Ljubičić donio nakon što je utakmica završena, kad je isključio ni krivog ni dužnog Antona Maglicu, koji je smirivao gužvu koja se stvorila na centru. Hajduk je najavio žalbu na to isključenje, vidjet ćemo je li Ljubičić zaista vidio nešto što nitko drugi nije ili je jednostavno "šupirao" prvog Hajdukovca koji mu je došao pod ruku, nakon što je nekoliko sekunda ranije crveni dodijelio riječkom kapetanu Kneževiću.

Crveni karton nagrdio je ponajbolju Magličinu utakmicu u bijelom dresu. Pogodak i pogođena vratnica u samoj završnici konačno su dali malo "zraka" napadaču koji je ovog ljeta stigao kao "Vukušićev nasljednik". Osim njega, poseban su pljesak zaradili Ivan Vuković, koji se neočekivano našao u početnih 11 i kapetan Mario Maloča koji je opet primio blokadu zbog bolnog prsta. Obojica su igrala na vlastiti (priličan) rizik, što je u današnjem nogometu gdje više nitko ni zbog najmanje boli ne želi "uništiti karijeru" za palac gore.