Tmurna jesen u HNL-u: "Ne možete sve ljude varati sve vrijeme"

Plus

Mladi

Svako zlo za neko dobro. Kad nema novca, onda barem ima "klinaca". Mateo Kovačić, Marcelo Brozović, Franko Andrijašević, Josip Radošević, Igor Bubnjić, Ante Rebić, Andrej Kramarić, Marko Lešković samo su neki od mladića koji su ove sezone postali nositelji svojih klubova. Mladim igračima otvorena su vrata mnogih klubova više i ozbiljnije nego prošlih sezona, što je rezultiralo pravom plejadom novih imena, koji su do početka ove sezone bili samo u rubrici "talenti". Danas su mnogi od njih već ozbiljni(ji) igrači koji zaslužuju pozornost i daju nadu da bismo mogli imati ozbiljan kontigent igrača rođenih početkom devedesetih.

Smanjenje lige

Smanjenje lige sa 16 na 12 i ozbiljno inzistiranje na tome da se liga nakon ove sezone "sreže" na 10 klubova i takvom zadrži do daljnjega, jedna je od stvari koje daju nadu da bismo narednih sezona možda i mogli gledati zanimljivije domaće prvenstvo. Pošto se i prošlih sezona se puno toga najavljivalo pa mijenjalo "u hodu", treba sačekati kraj sezone za vidjeti hoće li se doista ova ideja od 10 prvoligaša i četverokružnom sustavu doista i provesti. Optimizam daje činjenica da je Zdravko Mamić (barem javno) zagovaratelj tog sustava natjecanja, pa evo konačno i jedne stvari u kojoj će većina ljubitelja nogometa navijati za Mamića.

Europa

Iako je Dinamov put Ligom prvaka bio gorak i trnovit, čak i uz ono "zrno šećera" u zadnjoj minuti utakmice protiv kijevskog Dynama, europska sezona hrvatskih klubova ne može se proglasiti neuspješnom. Koliko god Dinamo loš bio u skupini, činjenicu da je hrvatska liga i ove sezone imala predstavnika u Ligi prvaka ne treba tako olako shvaćati jer nije tako česta.

Kad se tome pridodaju i vrlo dobra izdanja Hajduka i Slaven Belupa u kvalifikacijama Europske lige, pobjede i ispadanja "za dlaku" od klubova iz Liga petice, europskim nastupima naših klubova ove sezone ne smije se davati negativna ocjena. Ako je Dinamo nešto naučio iz utakmica s Portom, PSG-om i Dynamom, ako su Hajduk i Slaven svojim pobjedama protiv milanskog Intera i Athletic Bilbaa svim našim klubovima pojačali europsko samopouzdanje i vjeru kako se može i protiv takvih protivnika, onda ovu europsku jesen možemo proglasiti pozitivnom za klubove iz lige kakva je naša.

Minus

Neraščišćena kaljuža

Kad navijači i mediji ukazuju na nepravilnosti i probleme, onda "lažu napaćeni narod". Kad dođe Michel Platini glavom i bradom i ponovi sve to, kaže kako "postoje sumnje u regularnost vaše lige", istakne činjenicu da hrvatski nogometni establišment "zatvara oči pred problemima", ona je to "dobronamjerni prijatelj koji želi pomoći". U HNS-u su nekoliko dana pokušavali "objasniti" što je to čelni čovjek Uefe mislio i kako treba "vjerovati njima, a ne svojim ušima", no u koji god to celofan pokušali upakirati - opet će unutra biti isti problemi.

Do tog Platinijevog nimalo kurtoaznog i nimalo svečarskog govora na proslavi stotog rođendana HNS-a Davor Šuker je možda i mogao poput noja zabijati glavu u pijesak i ponavljati mantru koju je doktorirao njegov prethodnik. "Nema nikih problema!" No, od tog rođendana i (zaista) najvećem hrvatskom sportskom brandu mora biti jasno da "Ima svakih problema". I da politika "ne vidim, ne čujem i ne želim znati" možda može proći unutar granica naše neuređene i nekonzistentne Domovine, ali kod Platinija baš i neće. Dok se Vlatko Marković još pokušavao održati na čelu saveza često mu je glavna obrambena teza bila "politika se ne smije miješati u sport". A onda dođe predsjednik Uefe i usred Zagreba pozove državne institucije da se uključe u rješavanje problema!?

Suđenje

Prije godinu dana naivno smo vjerovali da je Hrvoje Maleš pokrenuo proces nakon kojeg više ništa neće biti isto u hrvatskom nogometu. Vlatka Markovića zamijenio je Davor Šuker, a mi i dalje ne znamo komu je to Željko Širić trebao isporučiti božićnice kako bi Hajduku pošteno sudio. Umjesto korumpiranih sudaca i njihovih zaštitnika iz nogometa je odletio Maleš, a od strane institucija koje vode hrvatski nogomet ništa nije napravljeno kako bi se hrvatskog navijača uvjerilo u želju i nužnost da se sve nepravilnosti raščiste.

I kako onda sve ove pogreške koje su se događale tijekom jesenskog dijela prvenstva opravdati, zaboraviti, podvesti pod "slobodno sudačko uvjerenje"? Uskokova akcija pokazala je da među hrvatskim sucima ima onih koje se može kupiti, a ni jedan (još) nije imenovan. Kako onda imati povjerenja u sve one koji su čisti i koji pogriješe samo zbog toga što je ljudski griješiti, a ne zato što su od nekoga dobili božićnicu? Ne pomažu ni klupski čelnici, treneri i igrači koji vrište na sudačke greške koje im štete, a šute kad im se pomogne. A pravda i poštenje nisu nešto na što bi se trebalo pozivati samo kad si oštećen. Nego i kad je netko drugi oštećen u tvoju korist.

Prazne tribine

Prazne tribine više nisu pitanje ni lošeg nogometa, ni loših medija, ni loše infrastrukture, ni loših vremenskih uvjeta. Prazne tribine u Hrvatskoj direktna su posljedica prethodne dvije točke i višegodišnjeg "mrcvarenja" javnosti bježanjem od problema uz famoznu krilaticu "Nema nikih problema". To je sve rezultiralo gubitkom vjere da dolazak na tribine uopće ima ikakvog smisla i betoniranjem općeg dojma kako je ionako "sve unaprijed režirano".

Povjerenje nogometu sklone javnosti i dalje opterećuju odnosi između Dinama i "ostatka svijeta". Jer kad se iz Dinama "preslikavaju" kadrovi na sve važne funkcije u Savezu, kad Dinamov gazda sam odlučuje o novom izborniku, kad Dinamo ima pravo svoju drugu momčad držati u prvoligaškom društvu, što nema pravo ni jedan klub u ni jednoj ozbiljnoj ligi na svijetu, kad Dinamo praktično kontrolira sve što se kontrolirati može - čemu onda upitni pogledi kad se većina države zajedljivo veseli trenucima kad Zlatan Ibrahimović ili James Rodriguez pune mrežu tog istog Dinama u Ligi prvaka?

Kad ne postoji povjerenje u sudačku organizaciju, kad nema vjere u sustav, kad vlada dojam da je liga "privatno vlasništvo" jednog kluba i jedne interesne skupine - čemu čuđenje što nitko osim Hajduka na svojim tribinama ne može skupiti više od nekoliko stotina navijača? A i Hajduk ih ne skuplja zbog toga što njegovi navijači vjeruju u ligu, suce i regularnost, nego upravo zbog prkosa navedenome.

Priča o praznim tribinama je priča od koje ne trba počinjati, nego s kojom treba završavati. Prazne tribine u hrvatskom nogometu su posljedica, a ne uzrok. Ako toliko dominantni Dinamo ne može uvjeriti svoje navijače da dolaze na stadion veseliti se njegovim pobjedama, kako očekivati od navijača drugih klubova da hrle na stadione uživati u mrvicama koje ispadaju s Dinamovog stola?

Davno je Abraham Lincoln rekao nešto što jako dobro opisuje aktualni trenutak hrvatskog nogometa. "Sve ljude možete varati neko vrijeme. Neke ljude možete varati sve vrijeme. Ali ne možete sve ljude varati sve vrijeme".