Kako isušiti močvaru siromaštva i nepravednog odnosa prema igračima?

FIFA, s razlogom, ne dopušta petljanje izvršne vlasti u rad nogometnih saveza. Zbog toga, HNS je prvi odgovoran - i kriv - za stanje u hrvatskom nogometu. Država tu može i treba pomoći, iako su joj ruke u nekim područjima vezane. Ali ako već ne može nametati tko će voditi Savez i u kojem smjeru - niti bi trebala - može nametnuti dobre zakone i osigurati kvalitetno provođenje istih. U proteklih godinu dana nove vlasti, situacija se nije pomakla s mrtve točke. Ni milimetar. Ministru koji je najavljivao "isušivanje močvare" trebalo je više od godine samo da pripremi sportske inspekcije, a što će one raditi, koliko će raditi i hoće li uopće nešto moći napraviti tek ćemo saznati u 2013.

No, državu ni FIFA ni UEFA ni HNS ne mogu spriječiti da se brine za svoje državljane. U ovom slučaju, za sportaše.

A ta država dopušta, točnije sugerira kroz Zakon o sportu, da sportaši imaju jedan potpuno neprirodan, nepravedan i jednostavno glup status samostalnog sportskog djelatnika, to jest obrtnika.

U praksi, igrač Ivo Ivić ima ugovor s klubom NK Hajdin koji mu mjesecima ne isplaćuje ugovorne obveze, no kao obrtnik, naš Ivo dužan je državi redovito plaćati sve doprinose i poreze. A vi kada se naplatite, dobro ste se naplatili, uz paradoksalnu situaciju da ste u slučaju stečaja kluba na zadnjem mjestu na listi onih koji se trebaju namiriti, iza države (dakako) i zaposlenika (što vi niste).

Ta država dopušta i da jedan sportski savez, kao HNS, svojim statutom o statusu igrača u članku 4 na očit način diskriminira domaće nogometaše jer "strani državljani mogu s klubom zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme." Zašto je to tako riješeno? Jer se FIFA brine za internacionalce, i propisuje takav odnos, kada već nema mogućnost nametati nekoj izvršnoj vlasti svoje viđenje ugovornih odnosa između nogometaša i klubova.

Pita li se ITKO u Ministarstvu sporta zašto FIFA inzistira na ugovorima o radu - gdje je klub taj koji je odgovoran za plaćanje doprinosa - a HNS ih izbjegava?

Pita li se ITKO u Ministartvu sporta zašto je FIFA u suradnji sa svjetskim nogometnim sindikatom dala preporučeni rok od tri godine za implementaciju minimalnih uvjeta standardnog ugovora, a HNS se pravi slijep i čeka valjda posljednju minutu prije nego će to morati uvesti?

Budimo realni, nogometaši imaju sva obilježja klasičnog radnog odnosa. To što postoje specifičnosti i razlike, zbog čega bi klubovi mogli kršiti neke propise vrlo krutog Zakona o radu nije znak da bi nogometaši trebali raditi po nekom sasvim drugom modelu, već je znak da bi trebalo sjesti za stol i malo detaljnije pripremiti ugovor o radu sportaša.

Sasvim je jasno zašto ovakva situacija odgovora HNS-u. Preciznije je reći, nije da ona odgovara HNS-u, ali HNS-u ne odgovara riješiti tu situaciju, ako razumijete što želim reći.

Klubovi, naime, nemaju novca. Njima paše da za te doprinose odgovaraju igrači, jer to znači da njih neće nikada pritisnuti država za te dugove, a za rješavanje dugova igračima već su pronašli rješenja - ukratko, metodama ucjena i pritisaka, tjeraju ih da oproste dugove ili dobar dio dugova kako bi im zauzvrat dali slobodne papire.

O da, teoretski bi to igračima mogla dati i arbitraža, no lakše je dočekati i smak svijeta nego rješenje arbitraže. U kojoj, protivno Fifinim prijedlozima, nema predstavnika igrača već isključivo HNS-a odnosno Udruge prvoligaša. Na kraju priče, igrač je sretan kada dobije papire i negdje vani pošteno zaradi (manjina), država poreze i doprinose naplati od pojedinaca (jer oni odgovaraju i svojom imovinom), a klub fino krene dalje, potpiše novog igrača za nerealnu cifru i onda traži pomoć lokalne sredine za spas. Divan plan.

No, krije se tu i jedna mala tajna zašto država ne želi promjenu u tim odnosima. Naime, i državi se lakše naplatiti od igrača i njihove imovine - jednostavno ti sjedne na primanja ili na materijalnu imovinu - nego od klubova. U klubove, naime, "nije preporučljivo dirati". Oni mogu poslovati i s blokadama i neplaćenim računima i dugovima i kako god želite.

Sve to nije posebno važno ni HNS-u, dok god platite suce (mislim na onaj legalni dio). Ako suce ne platite 15 dana, e to je već problem. Suspenzija, birate samo hoćete li odmah ili sad. Dugujete igračima? Igrači, igrači... Negdje kao da smo čuli za njih, ali zar su oni naša briga? To su oni što trče za loptom po terenu, jel'?

Sve to dovodi do gotovo nevjerojatnih situacija. Primjerice, klub ode u stečaj (Sesvete, Varteks, Karlovac), igrači se nemaju iz čega naplatiti, no oni su i dalje dužni državi porez na novac koji nikada neće vidjeti. Trebao bih se ispraviti, to nije "gotovo nevjerojatna" situacija već jednostavno - nevjerojatna.

Dario Šimić, Mario Jurić i njihova Hrvatska udruga - nogometni sindikat napravila je galamu i radi dobar posao jer su barem donekle uspjeli senzibilirati javnost o problemima hrvatskih nogometaša i pokazati da ispod nekog lažnog naličja gdje 40 ili 50 hrvatskih nogometaša vozi bijesne aute i ljetuje na egzotičnim odredištima postoji toliko tužnih pojedinačnih priča i pravih socijalnih slučajeva. Ako se zbog njih i jedan mladi nogometaš predomislio kada je shvatio koliko ih mali broj uspije, a koliko ih žrtvuje mladost i priliku za obrazovanje zato da bi jednog dana radili dva paralelna posla kako bi vratili državi dug koji je nastao jer ih je prevario neki vlasnik kluba, napravili su veliku stvar.

Za razliku od mnogih organizacija u sportu, njihova Udruga ne samo da ima jasne ciljeve, već se može lijepo, cilj po cilj, vidjeti da zaista rade ono što im je misija - pokušavaju zaštiti nogometaše, čuti njihove probleme i predlagati konkretna rješenja i razgovarati o tomu s bilo kim tko ih je spreman slušati - bili to mediji, zakonodavac ili HNS.

Nažalost, za sada ih uglavnom žele slušati samo u medijima. I u tim nastupima odudaraju od drugih jer ne samo da razgovaraju konstruktivno i s argumentima, već se ne petljaju gdje misle da im nije mjesto. Neki dan je Šimić gostujući na HTV-u na pitanje koje je bilo nevezano za problematiku statusa igrača jednostavno odgovorio: "Mi se bavimo samo igračima." Mogao je skupljati jeftine poene, jer najlakše je popljuvati sve redom, no Šimić brine za ono što je njegov posao jer tu barata argumentima.

Jedan od vrlo konkretnih prijedloga tog sindikata je i osnivanje svojevrsnog garancijskog fonda iz kojeg bi se u slučaju odlaska nekog kluba u stečaj pokrili barem ovi doprinosi i porezi igrača.

Situacija je prilično jasna. HNS je odgovoran za licenciranje klubova. Ako nekom klubu HNS da licencu za natjecanje, onda znači da stoji i iza financijskih mogućnosti tog kluba da izvrši svoje obveze i prema igračima. Ako je HNS pogriješio, HNS je i odgovoran - i trebao bi pomoći, odnosno snositi posljedice. HNS ima instrumente - i može ih poboljšati - da preventivno riješi ulazak u probleme, dakle da spriječi situaciju da se klub natječe, da igraču ugovorna obveza traje, da on izdaje fakture i plaća državi doprinose, a klub na kraju ode u stečaj. To je direktna odgovornost Saveza! Gledajući kroz prste klubovima, Savez je radio direktnu štetu igračima! I sada okreće glavu? I čudi se nepovoljnoj slici u javnosti?

Kao što su i potpuno bezuspješni sastanci Šimića i Jurića s vrhom Saveza pokazali, HNS nije briga za nečiju osobnu sudbinu. Iako bi sve što radi trebalo biti u funkciji tih igrača i natjecanja, kako bi oni svojom kvalitetom privukli gledatelje i sponzore, s čijim bi onda novcem mogli generirati nove nogometne vrijednosti.

Ali HNS brine isključivo za klubove, jer klubovi su ti koji biraju vlast u HNS-u. Iako je možda na prvu to nelogično, jer valjda bi klubovima prvima kvaliteta natjecanja trebala biti interes, takav odnos potpuno je auto-destruktivan. Jer ti "interesi klubova" u Hrvatskoj su odavno postali "interesi pojedinaca u klubovima".

O tomu možemo pisati godinama, što i činimo i na Sportnetu i drugdje, ali je nerealno očekivati promjene preko noći kada je to zatvoren sustav u kojem su pojedinci sretni, iako kuća gori.

Sasvim je jasno da je ovakav sustav plodno tlo za namještanje utakmica, na što čak ne bi trebalo posebno upozoravati jer taj smo film već gledali! I kako je moguće da se u HNS-u ne boje reprize? Kako je moguće da ne žele zaštiti nogometaše, a putem i sami sebe, odnosno Savez i hrvatski nogomet u cjelini?

Pitanje je, nažalost, retoričko.

Umjesto da budemo na puno višoj razini, pa da poput američkih sportskih liga imamo savjetovanja s mladim sportašima oko upravljanja novcem - jer činjenica je da se puno problema dogodilo i zbog toga što mladići od 19 ili 20 godina nisu znali pametnije nego kupiti prvi BMW na koji su naišli - mi smo u svijetu gdje država naplaćuje igračima doprinose i poreze na novac koji još nisu vidjeli, a možda i neće.

Na taj način radnu problematiku sportaša osim Hrvatske imaju uređeno samo Češka, Slovenija i Slovačka, što također dovoljno govori o potrebama za promjenom. Uostalom, iako nisam pravnik, ne čini li vam se da su u koliziji te visoke isplate igračima-obrtnicima sa Zakonom o udrugama gdje cilj udruge ne bi smio biti "obavljanje djelatnosti kojom se stječe dobit za treće", odnosno za nečlanove udruga?

Treba li tomu dodati i još jedno sasvim logično i samonametljivo pitanje - što je s ljudima čiji potpis stoji pored igračevih? Ne može se potpisati na ugovor ni NK Karlovac ni NK Varteks, već samo fizička osoba. I hrvatski zakoni nude mogućnost odgovornosti za kazneno djelo prevare. Što je obećavanje nečega što neće moći biti ispoštovano nego prevara? Je li netko u Karlovcu mislio da će klub usred sezone dobiti jack-pot, i to ne na hrvatskoj već švicarskoj ili američkoj lutriji? Je li to bio poslovni plan? Je li to bio argument zašto je klub dobio licencu?

Kako to nije tema za državno odvjetnišvo? Opet, to nije petjanje u rad nogometnog saveza, već petljanje u kriminal.

Kako se može razmišljati o novoj kući nogometa dok postoje ovakvi pojedinačni problemi i neriješeni statusi nogometaša?

Koga zanimaju prava igrača u Hrvatskoj puno će saznati i gledajući standardni ugovor i razliku u broju obveza igrača prema klubu u odnosu na one koje klub ima prema igraču. Prava igrača u Hrvatskoj su takva da klub može raspaliti kaznu kakvu želi, prema svom disciplinskom pravilniku koji igrač mora prihvatiti pri potpisivanju ugovora, a da se igrač na to ne može nikome žaliti. A ti propisi, odnosno tumačenje istih, uglavnom su prilično proizvoljni, pa se pod izlikom "rušenja klupskog imidža" ili "nedopustivo loše igre" može ugurati što god želite. Kako je moguće da, primjerice, Dinamo početkom ove godine jednostrano odluči smanjiti ugovore "zbog otežane financijske situacije"? Ili da promijeni dinamiku uplate ugovornih obveza?

Postoje problemi koje nogometni savez ne može sam riješiti, postoje i oni za koje postoje i opravdanja i objašenjenja. No, postoje cijeli niz problema koje HNS ima mogućnosti riješiti i tako poboljšati situaciju, no nema sposobnosti i/ili hrabrosti.

I iako se treba i dalje boriti za rješavanje tih problema, iako i dalje treba ukazivati na njih, iluzorno je očekivati da će ih se uskoro riješiti jer je hrvatski nogomet isrepleten različitim osobnim interesima, počevši od onih Zdravka Mamića (Jozak, Dolički, Lokomotiva...), a u takvom je svijetu nemoguće rješavati probleme za dobrobit nogometa. U HNS-u kao organizaciji, u samoj Rusanovoj, ima puno kvalitetnih ljudi, koji će odraditi administraciju i operativu jako dobro, i zato je Savez organiziran, financijski stabilan i ima pravo na dio zasluga za uspjehe reprezentacije. No, to ne vrijedi puno ako ti kvalitetni ljudi provode loše politike, a one koji postavljaju viziju, ciljeve i programe, koji odlučuju hoće li ili neće Savez rješavati određene probleme koje očito ima, ne biraju moralni pojedinci već Skupština koja vrvi iskvarenim pojedincima.

Stoga je apel upućen onima koji su najavili isušivanje močvare da naprave ono što država može učiniti. To nije i ne može biti samo sportska inspekcija, jer naši vrli nogometni dužnosnici imali su godinu dana da se pripreme za inspekciju i ne sumnjam da su za nju spremni, već postavljanje zakonskog okvira koji će, ako ništa drugo, zaštititi nogometaše.

I to bi bio početak.