Obećanje, ludom radovanje

Jeste li i vi novogodišnju noć potrošili na pomirenje s činjenicom da je od dana kada ste posljednji put obećali unaprijediti same sebe kao osobe i ljudska bića proletjelo punih 365 dana ili, kako je to razdoblje u narodu popularno zvati, čitava godina?

Jeste li s užasom zaključili da niste provodili više vremena s osobama do kojih vam je stalo, da niste izgubili ni gram, a kamoli kilogram tjelesne težine, da su vaše sposobnosti organizacije još lošije nego godinu dana prije, te da ste od pedesetak planiranih knjiga pročitali samo naslove, a po nekoliko njih ionako je već snimljen film?

Ne dajte se obeshrabriti. Uzmite komad čistoga papira, liznite olovku i budite snalažljivi. Ne ograničavajte si više jelovnik obećanjem kako ćete izgubiti kilograme, obećajte radije da ćete ormar napuniti odjećom većeg konfekcijskog broja ili barem pokušati narasti dvadesetak centimetara, kako biste svoje kilograme nosili s većom gracioznošću.

Ne uspijete li, krivite Majku prirodu što vam je uskratila hormon rasta.

Ne obećavajte da baš nikada nećete pogriješiti. Igrajte se riječima i obvežite se donositi puno bolje pogrešne odluke. Izbjegavajte konkretne odgovore i branite se smislom za humor, pa na pitanja bližnjih o novogodišnjoj rezoluciji svečano izjavljujte da se i tijekom 2013. godine namjeravate čvrsto držati zacrtanih 1680x1050 piksela.

Izbjegavajte greške u koracima i nipošto, ni za živu glavu, ne tražite od ljepših polovica da vam otkriju svoje novogodišnje odluke. Dobar ćete dio godine provesti u kazni zbog insinuacije da uopće postoji nešto što mogu činiti bolje nego dosad.

Nemojte živjeti svaki dan kao da vam je posljednji. Nitko ne želi imati posla s osobom koja po cijele dane čupa kosu, neutješno plače i viče "ali ja ne želim umrijeti". Provodite manje vremena na internetu i tjerajte ukućane i prijatelje da vam na glas čitaju članke.

Što je važnije od svega, naučite živjeti sa stvarima koje ne možete promijeniti. Pomirite se s činjenicom da ćete i u 2013. godini zadovoljno lebdjeti oblacima nakon dvije pobjede Liverpoola, pa se treskom upoznavati s tlom nakon dva uzastopna poraza. Priznajte da vam je sve teže iskreno mrziti Rafu Beniteza i prihvatite zdravo za gotovo da Danny Welbeck i dalje nosi dres Manchester Uniteda.

Kapitulirajte pred nevjericom što Engleski pacijent još uvijek piše kolumne.

Želim vam sretnu i uspješnu novu godinu na svim poljima i u svim sferama vašega života, pa i onome sportskom ako ste navijač Manchester Uniteda. I neka vam sve nevolje u životu potraju koliko i novogodišnja obećanja.

Zvuči zabavno, a zapravo nije

Kao čovjek koji je svoj život odabrao živjeti bez ikakvih poroka, dakle bez ovozemaljskih užitaka i bez pravog smisla, uvijek sam imao problema s novogodišnjim odlukama, obećanjima ili rezolucijama, kako god ih već zovete. Prestati pušiti i piti je teško kada to nikada niste ni počeli, a nisam imao ni potrebe prijaviti se u komunu kako bih odbacio iglu, jer tih se bodljikavih predmeta ionako panično bojim i ne dam im ni blizu.

Probao sam jednom obećati samome sebi kako ću izgubiti na težini. Učlanio sam se u teretanu, kamo idu ljudi koji osim računalnog monitora imaju i iskustva iz pravog života. Prvo sam si uništio samopouzdanje gledajući ih kako neviđenom lakoćom podižu utege pod kojima se moja kičma slama poput suhe grančice, a kada sam napokon uspio u nakani da izgubim kilogram ili dva, počastio sam se ručkom i vratio se na početak.

Shvatio sam tada da novogodišnja obećanja imaju smisla samo onda kada s navikama želite nastaviti i u novome ljetu, a ne ih prisilno prekidati protiv svoje volje ili zato što je to možda društveno prihvatljivo. Od tada, pa nadalje i ubuduće na kraju svake godine donosim samo jednu odluku: i u novoj ću godini gledati Premiership.

Kako je to već običaj u ovo blagdansko doba, kada se praznici spajaju slobodnim danima i kada više ljudi pohodi rasprodaje i prepune trpeze nego radna mjesta, engleski nogometaši počastili su nas obilnom porcijom sjajnoga nogometa i u razdoblju od našeg posljednjeg druženja odigrali gotovo puna četiri kola.

Suprotno katastrofičnim prognozama, svijet se ipak nije raspao pod bremenom prve pobjede Queens Park Rangersa. Pokazalo se da su drevne Maje jednog davnog dana zapravo samo donijele novogodišnju odluku da s 2012. godinom zatvaraju proizvodni pogon s kalendarima i okreću se novim, unosnijim gospodarskim granama. Svijet je preživio predviđenu mu kataklizmu i dobro je da je tako, jer nogomet u kakvome smo uživali protekla dva tjedna bilo bi šteta propustiti zbog kraja svijeta.

Ne znam je li vam netko već došapnuo veselu vijest, no super efikasnim završetkom godine engleski su prvoligaški strijelci srušili i jedan rekord. Zajedničkim su snagama, naime, u kalendarskoj 2012. godini postigli ukupno 1100 pogodaka, što je apsolutni rekord Premier lige i čak 12 puta više pogodaka nego što ih je u istoj godini postigao Lionel Messi. Sâm.

Uz dužno poštovanje argentinskom čarobnjaku i uz priznanje da bi Barcelona od deset utakmica s bilo kojim premierligašem vjerojatno dobila barem osam, te uz spoznaju da engleski klubovi u Europi ispadaju od njemačkih, pa i klubova iz nekih slabijih liga, teško će me ipak netko uvjeriti da u cjelini postoji atraktivnija, zabavnija i luđa liga od Premiershipa.

Božićno-novogodišnja zbivanja krunski su dokaz u prilog tome.

Kako je nemoguće pozabaviti se baš svim događajima iz bogatog dvotjednog rasporeda i ostati zdrav, sa svih deset prstiju koji i dalje obavljaju svoju funkciju, odlučio sam se osvrnuti samo na najvažnija zbivanja, ali i one klubove kojima se mogu narugati. Zvuči zabavno, a zapravo nije, što je u stvari i neslužbeni moto Engleskog pacijenta.

Mostovi okruga Stamford

Nastavi li Chelsea u novoj godini igrati onako kako je završio staru, postoji velika opasnost i opravdana bojazan da će se navijači londonskog kluba upustiti u romansu s Rafom Benitezom, kako je već Clint Eastwood ljubakao s Meryl Streep u jednom od najvećih chick-flickova čovječanstva.

Chelsea je jedina momčad koja se može pohvaliti stopostotnim blagdanskim učinkom, uz maksimalnih devet bodova i gol razliku 11:1 i poprilično solidne izglede da u večerašnjem ogledu s Queens Park Rangersima navedenu statistiku popravi na 12 bodova i gol razliku 20:1.

Londončani su u susretima s Norwichem i Evertonom pokazali čvrstinu i s teških gostovanja donijeli vrijedne bodove, no neizmjerno opasno i impresivno izgledali su protiv sirote Aston Ville, kojoj su mrežu napunili s čak osam pogodaka.

Još impresivnije zvuči da iza osam pogodaka stoji čak sedam različitih strijelaca. Moglo ih je biti osam iz osam, no Lucas Piazon propustio je realizirati jedanaesterac i ima sreće što nije menadžer, jer bi vjerojatno završio na burzi rada.

Dok Roman Abramovič oprašta Piazonu i razmišlja Benitezu ponuditi dugoročan ugovor, barem do prvoga niza od dva uzastopna poraza, na mostovima okruga Stamford jedan detalj ruši gotovo idiličnu atmosferu.

Naime, klub još uvijek nije ponudio ugovor Franku Lampardu, čovjeku koji je u minulim utakmicama pokazao da itekako još uvijek ima što ponuditi ovoj momčadi, a sa 192 pogotka na kontu dodatno se približio jedinoj dvojici preostalih rekordera kluba koje nije uspio preteći, Kerryju Dixonu (193) i Bobbyju Tamblingu (202).

Zvuči nevjerojatno da veznjak koji je u svakoj od zadnjih devet sezona postizao dvoznamenkasti broj pogodaka još uvijek nema novi ugovor, a pokaže li se istinitim da ga Chelsea ne namjerava obnoviti, bit će to pogreška kakvu si veliki klub ne bi smio dozvoliti.

Premda je teško sa sigurnošću znati što se zbiva iza kulisa cijele priče i ima li Lampard zahtjeve na koje Chelsea ne želi pristati, londonski bi klub trebao učiti na primjeru Manchester Uniteda, koji još uvijek nalazi mjesta i za tri ili četiri godine starije legende kluba i produžuje im ugovore sezonu po sezonu. Ima li boljeg načina za smjenu generacija nego da mlade snage uče i treniraju uz legende kluba čijim krvotokom teče plava krv?

Osim toga, uzmemo li u obzir da je Abramovič od početka svoje vladavine na Stamford Bridgeu isplatio desetke milijuna funti samo u otpremninama za prerano najurene trenere, mogu li i smiju li Lampardova primanja biti kamen spoticanja?

Baywatch na Etihadu

Među velikim dobitnicima blagdanskog vatrometa u Premiershipu definitivno spada i lider prvenstva Manchester United (3-1-0, 10 bodova, gol razlika 11:4), koji je ciklus božićno-novogodišnjih utakmica započeo remijem na Libertyju, a potom upisao niz pobjeda i povećao svoju prednost u odnosu na gradskog rivala.

Puno razloga za zadovoljstvo ima i Robin van Persie, ne samo zbog postignutih pogodaka, već i zato što je po riječima Alexa Fergusona preživio atentat, a navijači diljem Engleske dobili novu omiljenu zabavu, pjesmu "he could have been killed" svaki put kada se Nizozemac nađe na meti prekršaja.

Ferguson se potom u susretu s Newcastleom uglavnom svađao sa sucima i divljao uz aut liniju, a potom prošao bez ikakve kazne premda je u isto vrijeme zahtjev za očitovanje dobio njegov kolega Roberto Mancini, i to zbog benigne i vjerojatno istinite opaske da je sudac vjerojatno pretjerao s božićnim delicijama.

Igrao se United opet sa živcima navijača, pa na kraju izvukao pobjedu zahvaljujući najboljoj reklami za grašak, Javieru Hernandezu. Zakleli su se potom igrači Uniteda da neće dozvoliti Albionu da prvi postigne pogodak, no niti to im nije pošlo za rukom. Srećom, u ovom slučaju Baggiesi su pogodili vlastitu mrežu.

Što se aktualnog prvaka tiče, u žrvanj blagdanskih utakmica ušao je u dobrom raspoloženju, sa smanjenim zaostatkom za Unitedom, no morao je na gostovanje u Sunderland, otkud gotovo svi osim Cityja odnose bodove. Treću sezonu zaredom i sva tri puta istim rezultatom 1:0 Manchester City izgubio je ogled s domaćinom, sapleo se u utrci sa susjedom i sada zaostaje značajnih sedam bodova.

Roberto Mancini je nakon utakmice konstatirao kako se svake godine ponavlja isto, pa sljedeće godine Manchester City (3-0-1, 9 bodova, 8:4) neće niti doći u Sunderland. Imate li načina unovčiti ovu informaciju, samo naprijed.

Kako prednost Uniteda nakon 21. kola i gostovanja Stoke Cityja na Etihadu ne bi bila još veća, City je pribjegao očajničkim mjerama. Na stadion je kao gost pozvan David Hasselhoff (vidi sliku desno), ili ako baš hoćete Mitch Buchanan iz Baywatcha, jer još se nitko nije udavio u njegovoj smjeni.

U klubu su, doduše, napravili sitnu pogrešku i na poklonjeni mu dres pogrešno otisnuli prezime, što je The Hoff stoički prevladao i Cityju svejedno pomogao na putu do pobjede.

Za svaki slučaj, ako prisustvo Mitcha Buchanana ne poluči željene rezultate ili je, nedajbože, slavnog spasitelja pregazilo vrijeme, branitelj naslova pribjegao je već oprobanoj taktici koju su na drugim stadionima već znali primijeniti neki drugi prvoligaši. Djelatnici održavanja zasukali su rukave i sve reklamne panoe privukli bliže travnjaku, kako bi spriječili poznate dalekometne ubačaje rukom gostiju iz Stokea.

Nisam siguran zašto me to još uvijek iznenađuje, ali Tottenham (3-1-0, 10 bodova, 9:2) je što se blagdanskog učinka tiče stao rame uz rame s Chelseajem i Manchester Unitedom i po svemu sudeći ne namjerava stati. Izuzmemo li optimistične izjave poput one Jermaina Defoea da sanja naslov prvaka, Spursi doista ne igraju loše i, baš kao na Stamford Bridgeu, na White Hart Laneu također postoji mogućnost da će puk prihvatiti Andrea Villas-Boasa kao čovjeka koji zna što radi.

Villas-Boas će pak nakon svake utakmice zahvaljivati svemiru što u momčadi ima Garetha Balea i nadati se da će Velšanin ondje i ostati. Nastavi li pružati ovako uvjerljive partije doznat ćemo da su i čelnici kluba samo ljudi koji od te nogometne igre i nadmetanja s protivnicima ipak malo više vole miris novca.

Isti miris obožavaju i u redovima Tottenhamova najvećeg rivala, gdje najbolji igrači postižu odlične cijene, a taj se novac potom ljubomorno čuva u klupskoj blagajni kako bi se hodnicima Emiratesa širila aroma svježe otisnutih novčanica. Dvojio sam kako ocijeniti učinak Arsenala u protekle tri utakmice (2-0-1, 6 bodova, 9:4) i prava je šteta što je ona s West Hamom odgođena, jer bi mi jamačno pomogla u toj odluci.

Topnici su sudjelovali u jednoj od ljepotica prvenstva, i to opet s Newcastleom, ukrcali mu sedam pogodaka i Alanu Pardewu otklonili dvojbe oko toga koju liniju momčadi valja osnažiti tijekom prijelaznog roka. Theo Walcott je pak napisao seminarski rad na temu zašto vjeruje da može igrati u vrhu napada, a Arsene Wenger je pronašao napadača i prije nego je počeo siječanjski prijelazni rok.

Onda su svi zajedno, kako to samo Arsenal može, spustili očekivanja svojih navijača očajnom predstavom u Southamptonu.

Na kraju ostaju pitanja: hoće li Walcott doista igrati u napadu na duge staze, hoće li uopće i potpisati ugovor i, na kraju krajeva, je li uopće u redu da nogometaš potpis svoga ugovora uvjetuje mjestom na kojemu će igrati i time ucjenjuje menadžera? Na prva dva odgovora nemam, a što se trećega tiče, znam klub u kojemu ucjenjivanje oko pozicije definitivno ne bi prošlo. Koji? Ne znate?

Da vam pomognem: Michael Carrick kao stoper i veznjak, Ryan Giggs kao lijevi bek, lijevo krilo i veznjak, Phil Jones kao zadnji vezni, stoper i desni bek, Chris Smalling kao stoper, desni bek i desno krilo, Wayne Rooney kao lijevo krilo, vezni igrač, napadač, fizioterapeut i kuhar… je li sada lakše?

Ako kroz čitavu sezonu pak tražite odgovor na pitanje je li Liverpool materijal za dno ljestvice i sa strepnjom gledate u siromašnu zalihu bodova, vašim je strahovima došao kraj. Liverpool (2-0-1, 6 bodova, 8:3) je pobjedom nad Queens Park Rangersima dokazao da je kvalitetom daleko iznad klubova s dna ljestvice, a u prethodnoj je utakmici osjetio i dašak pravog božićnog čuda: napokon im je dosuđen i jedanaesterac.

Liverpool je potom potvrdio i kako promjena trenera često donosi pozitivan šok. Ne listajte vijesti na Sportnetu, nisu zaista smijenili Brendana Rodgersa, već je menadžera Redsa uoči utakmice satrao virus, pa je susret s klupe vodio njegov pomoćnik, koji je kasnije pod pritiskom smanjenja plaće bio prisiljen pred kamerama tvrditi da je cijelu utakmicu pripremio Rodgers. Mi znamo pravu istinu.

Let them know it's Christmas time

Preostalo je još da nekoliko riječi posvetimo onima koji nisu osjetili blagdanski duh, onima koji zaslužuju da im band aid zapjeva "do they know it's Christmas time at all". Prije svega to se odnosi na Norwich (0-0-4, 0 bodova, 5:9), kojega sam u posljednjoj kolumni prije praznika prokleo pohvalom i po duljini niza bez poraza svrstao rame uz rame s Barcelonom, a oni mi se zahvalili s glatka četiri poraza iz četiri utakmice.

O kako se lošem učinku radi najbolje govori podatak da su i Queens Park Rangersi (0-0-3, 0 bodova, 1:6) upisali manje poraza, doduše uz utakmicu manje koju će večeras izgubiti dvoznamenkastim rezultatom. Na Loftus Roadu neke su stvari sada jasnije: Harry Redknapp definitivno nema čarobni štapić i nije sramota priznati da nema pojma što učiniti sa skupinom igrača koju je netko ondje dovukao.

Dovršimo cijelu priču apsolutnim gubitnicima, nogometašima Aston Ville (0-1-3, 2:17), kojima tijekom blagdana baš ništa nije polazilo za rukom. Izabranici Paula Lamberta nisu samo primili osam od Chelseaja, već i četiri od Tottenhama, pa tri od Wigana. Godinu su zatim završili čudnom utakmicom u Swanseaju koju su proveli u podređenom položaju, zamalo došli do bodova, ali su im oteti na najokrutniji mogući način, u sudačkoj nadoknadi.

Villa doista nema sreće. Kao da nije dovoljno što ih je vlasnik kluba ne tako davno nagradio Alexom McLeishom, sada prijeti opasnost da se i potpuno povuče iz kluba i pokuša pronaći kupca. Lambertu je na raspolaganju ostala mlada momčad koja zna pobijediti Liverpool na Anfieldu, ali se u konačnici ne zna nositi s pritiskom Premier lige, pritiskom koji zna samljeti i iskusnije igrače.

Trenuci su to u kojima riječ iskusnog igrača puno znači, no baš kao što se Aston Villa bori za prvoligaški život, najiskusniji među njima, kapetan Stiliyan Petrov bori se za svoj vlastiti.

Sudačka nadoknada

"Još samo jedan zalogaj", blagdanski je ekvivalent sudačke nadoknade u nogometu. Zagrizimo zato još malo u ukusan nogometni kolač jer bojazni od kalorija u ovom slučaju nema.

Uvijek je lijepo ismijavati ljude, pa zašto s time prestati i u 2013. godini? Premda u tjedan dana zarade više nego što će mnogi od nas vidjeti za čitavoga radnog vijeka, nogometaši su također ljudi i kao takvi ponekad griješe, a mi to zatim pozorno dokumentiramo.

Daniel Agger, Emmanuel Adebayor i Ricardo Vaz Te pomogli su nam tako s nekoliko situacija koje bi vrlo lako ušle u usku konkurenciju za promašaj godine, da s izborom godišnjih nagrada nisam požurio u prošloj kolumni.

Kad se već rugamo, narugajmo se i Carlosu Cuellaru iz Sunderlanda, koji je prednost svoje momčadi nad Tottenhamom poništio autogolom kakvoga se ne bi posramio bilo koji napadač i kakve smo nerijetko nagrađivali i uvrštenjem među pogotke kola. Recimo, ovaj tjedan u slučaju Fernanda Torresa, no o tome nešto kasnije.

Da izrugivanje nogometašima u Premier ligi i zbijanje šala na njihov račun nije samo kruh Engleskog pacijenta, već da i u britanskim medijima postoje oni koji na tome zarađuju dokaz je sljedeći video.

Duhovita ekipa iz Talksporta voli se zabavljati tako što na intervjue stranih igrača lijepi titlove koji nemaju veze s onim što igrač doista govori, ali zato neizmjerno zabavljaju nas obične ljude. Ovoga puta na meti im se našao Robin van Persie, koji je progovorio o raskolu u obitelji nakon prelaska u Manchester United.

Već smo navikli na to da Arsene Wenger uoči utakmica u zimskim mjesecima prije izlaska na travnjak odijeva čamac za napuhavanje, koji ga je dosad vjerno služio i grijao čak i u trenucima kada bi ga zbog poteza njegovih izabranika prolazila jeza.

U susretu s Newcastleom, međutim, jedinstveni je komad odjeće otkazao poslušnost i odbio se zakopčati usprkos svim Wengerovim pokušajima. Francuzova borba s patent zatvaračem po hitnom je postupku postala internetskim hitom, a zašto i ne bi?

Zamislite sreću dječaka kojemu su otkrili da će uoči utakmice Manchester Cityja i Stoke Cityja na travnjak izaći držeći ruku jednoga od svojih idola i potom se rukovati sa svima ostalima, te barem neko vrijeme biti heroj ulice.

Zamislite sada tog istog dječaka kako s osmijehom na licu istinski uživa u trenutku i – kako bi rekao Jura Stublić - budan sanja na nogama, do te mjere da posve nesvjesno propušta dio svojih pet minuta slave.

Svojih će 270 minuta slave propustiti Samir Nasri, nakon što je ušao u sukob sa Sebastianom Bassongom i dobio izravni crveni karton i tri utakmice suspenzije. Manchester City je odlučio ne uložiti žalbu na odluku disciplinske komisije, shvativši da mu je bez Nasrija u momčadi ionako bolje.

Mišljenja o kartonu su podijeljena, otprilike onako kako je Manchester podijeljen na crvenu i plavu stranu. Dok neki tvrde da su oba igrača jednako krivi, drugi pak upiru prstom u trenutak kada je Nasri ljubazno čelom obrisao znoj s Bassonga.

Old Trafford možda jest Kazalište snova, no i kazalište ponekad uspava ljude. Pravi je primjer navijač (ili navijačica, teško je procijeniti) Uniteda, kojega iz dubokog sna nije uspjelo probuditi ni slavlje zbog postignutog pogotka.

Po dubini sna procjenjujem da je dotična osoba tek koju minutu ranije čitala Engleskog pacijenta.

Stigli smo i do nekome sretnog, a nekome tužnog trenutka kada se moramo oprostiti i jedni drugima reći doviđenja. Kako rastanak ne bi bio tako tužan kao inače, za kraj slijedi trostruka poslastica: najboljih pet pogodaka 18., 19. i 20. kola!

I odmorite se malo od te Premier lige, nakon večerašnjih utakmica slijedi nam vikend kojim će dominirati FA kup, a zatim opet po starom: veliki derbiji Arsenala i Cityja, te Uniteda i Liverpoola.