Tri boda ili dva, tako je svejedno

Nakon što je Manchester City uspješno okončao 23. kolo i odgrizao dio pozamašne bodovne prednosti svog gradskog rivala, našao sam se u neobaveznom razgovoru s jednim poklonikom engleskog nogometa, od kojega sam saznao kako bi spomenuta prednost bila još manja da je još uvijek na snazi sustav natjecanja koji klubove za pobjedu nagrađuje sa samo dva, umjesto tri boda.

Trenutak-dva čekao sam da nam se pogledi sretnu, pa da obojica zajedno prasnemo u smijeh i naručimo još jednu rundu, a onda je on hladnog izraza lica rekao: "Ozbiljno ti kažem.". Ne znam zbog čega smo nakon toga promijenili temu, vjerojatno nam je u vidokrug upala kakva osoba suprotnog spola i sa sobom bespovratno odvukla i nit razgovora, no taj me podatak izjedao do povratka kući.

Sjeo sam za računalo i provjerio ljestvicu (ne, ne znam je napamet do najmanjih detalja, štreberi) i s užasom zaključio da je čovjek kojemu sam se namjeravao narugati zapravo u pravu. Da je na snazi pravilo kojim se za pobjedu dodjeljuju dva boda, Manchester United imao bi u ovom trenutku 38, a Manchester City 36 bodova. Sledio sam se.

Premda to nije izravno sugerirao, moj sugovornik možda ima svako pravo iznjedriti sumnju da je promjena pravila zapravo pogodovala Unitedu i donijela mu tko zna koliko naslova prvaka koje možda ne bi nikada osvojio. Radi sebe, ali i radi onih mlađih čitatelja ovih redaka koji se sada zbunjeno osvrću oko sebe i pitaju "zar se nekad za pobjedu dobivalo dva boda", morao sam uroniti u kontroverzu.

Krivca i nije bilo tako teško pronaći. Nekadašnji igrač Brentforda i Fulhama, a zatim menadžer i predsjednik Coventry Cityja, pa na kraju i poznato televizijsko lice Jimmy Hill začetnik je ideje o dodjeli tri boda pobjednicima. Naravno, inovativnu metodu nagrađivanja onih koji igraju na pobjedu prvi su uveli Englezi, i to još 1981. godine, kako bi smanjili broj neodlučenih rezultata, poticali igru na pobjedu i napunili stadione.

Sve do 1994. godine malo se nacionalnih saveza odlučilo pratiti Englesku po tom pitanju, pa je Otok u stvari bio oaza novoga sustava, no tada je Fefa odlučila dodijeliti organizaciju Svjetskog prvenstva SAD-u. Razmaženim Amerikancima, kojima je neodlučen ishod bez pobjednika jednako neshvatljiv kao i činjenica da je nogomet negdje zaista popularan sport, trebalo je ponuditi nešto novo, nešto što će smanjiti broj remija u utakmicama u skupini i stvoriti privid da oni zapravo i ne postoje.

Prvi put na Svjetskom prvenstvu uveden je nov način bodovanja, s nadom kako će što manje Amerikanaca proživljavati traume zbog neodlučenih ishoda. Broj remija u skupini ipak se nije smanjio u odnosu na Italiju četiri godine ranije, ali se zato povećao broj saveza koji su nakon 1994. godine odlučili napraviti korak naprijed (?) i u nacionalna prvenstva uvesti tri boda za pobjedu. Između ostalih, tada je to napravio i HNS, a već sljedeće godine i gotovo svi značajniji nogometni savezi diljem Europe i svijeta, uključujući i Fefu.

"Ne zavlači nas, Engleski pacijentu, već reci istinu: koliko je naslova Manchester United oteo zbog promjene bodovnog sustava, ustanak ne može čekati", pita se čitatelj ovih redaka dok lista Internet i traži udruge i paravojne postrojbe kojima bi se priključio i zalagao se za povratak starog, poštenijeg sustava, koji neće ugnjetavati slabije.

Odgovorit ću vam – nijedan. Štoviše, jednoga je izgubio, a promjena bodovnog sustava zapravo nije imala veći ili značajniji utjecaj na ishode prvenstava. Vratimo li se unatrag do Drugog svjetskog rata i poklonimo li klubovima tri umjesto dotad uobičajena dva boda, svake godine prvak Engleske ostao bi posve isti.

Primijenimo li pak na sva prvenstva od 1981. do danas stari sustav s dva boda za pobjedu, prvaci su opet potpuno isti. S jednom iznimkom. Godine 1995. naslov prvaka ne bi otišao u ruke Blackburna, već bi zahvaljujući boljoj gol razlici pripao Unitedu.

Pobornici novoga sustava izvući će kandže i kazati kako cilj promjene nije ni bio izmjena nogometne povijesti, već poticaj klubovima da njeguju napadački, atraktivniji nogomet i ne zadovoljavaju se pobjedom kod kuće i bodom u gostima. Iz današnje perspektive, već naviknuti na običaj da pobjeda donosi tri boda, više ni ne propitujemo opravdanost te odluke, a studije pokazuju da bismo zapravo trebali.

Iz sirovih brojki, naime, može se zaključiti da je broj neodlučenih ishoda nakon 1981. godine doista nešto manji nego uoči implementacije tri boda za pobjedu, no sitan i gotovo neprimjetan rast u broju pogodaka, kako domaćina, tako i gostiju, teško je pripisati promjeni pravila, posebno zato što varira od sezone do sezone.

Jasno je dakle da se malo toga planiranog doista i ostvarilo, ali se zato ostvarilo zloguko proročanstvo tadašnjeg menadžera Arsenala Terryja Neilla, koji je bio jedan od rijetkih protivnika Hillove "revolucije nogometa". Neill je tada upozorio kako s novim sustavom postoji opasnost da momčadi koje prve postignu pogodak čuvaju to vodstvo više nego što su to činile dotad. I bio je u pravu.

Studije pokazuju da klubovi od uvođenja tri boda za pobjedu po dolasku u vodstvo češće pribjegavaju konzervativnim metodama, čuvaju stečeno vodstvo, povećavaju broj obrambenih igrača, postižu manje pogodaka i protivniku otvaraju manje mogućnosti da izjednači rezultat.

Drugim riječima, momčadi su doista dobile dodatni poticaj da dođu u vodstvo, no jednom kada im to pođe za rukom više su sklone obrambenoj taktici jer eventualnim izjednačenjem po novom sustavu gube dva, a ne samo jedan bod. Rezultat toga je porast broja utakmica koje završavaju prednošću od samo jednog pogotka i manji broj onih koje završavaju većom gol razlikom.

Još je jednom, dakle, menadžer Arsenala bio u pravu, kao što bi Arsene Wenger za koju godinu mogao raširiti osmijeh kada Fefa ili Uefa odluče neke klubove izbaciti iz europskih natjecanja zbog kršenja financijskog fair playa. Pouka priče je – vjerujte menadžerima Arsenala, uglavnom su pametni ljudi koji razmišljaju svojom glavom!

Što se mene tiče, sljedeći put kad se sa sugovornikom s početka priče nađem na piću, argumente za i protiv tri boda za pobjedu prosipat ću iz rukava bez milosti. Barem dok nam u vidokrug ponovno ne ušeta osoba suprotna spola.

Plivanje uzvodno i crna knjižica Broja jedan

A u vječnoj potjeri za tri boda ili barem onim jednim kojeg pravila daruju za mrcvarenje lopte bez konačnog pobjednika, sudionici Premier lige proteklog su vikenda istrčali na travnjake po 23. put i u novinarska pera upumpali novu zalihu tinte kojom će niškoristi poput Engleskog pacijenta zarađivati kruh bezobraznim izrugivanjem.

Ponajviše pozornosti svakako su privukla dva nedjeljna derbija, iz kojih je najveći plijen izvukao Chelsea pobjedom nad Arsenalom, kojemu je pak i ovoga tjedna pošlo za rukom riješiti utakmicu u korist protivnika već u njenoj ranoj fazi.

"Imamo dobru momčad. Svjestan sam da donekle plivamo uzvodno jer nam ljudi ne vjeruju, ali ja tvrdim da imamo dobru momčad", rekao je Arsene Wenger prošloga utorka. Bilo je to otprilike na pola puta između dvije utakmice koje je izgubio već nakon prvih pola sata i samo trenutak prije nego što će prisnažiti kako novca u klubu ima, ali trenutno nema igrača vrijednog investicije koja bi doista i pojačala Arsenal.

Da se razumijemo, obožavam Wengera, cijenim njegove uspjehe i struku i smatram ga jednim od istinskih gospodina u svijetu sve iskvarenijeg sporta. Napusti li na koncu Arsenal ili engleski nogomet ridat ću poput djeteta kojemu je uskraćen sladoled, no sve mi je teže braniti ga nakon izjava koje nemaju uporišta u stvarnosti.

Jer netko je ovdje u krivu. Ili je to Engleski pacijent, koji ne razumije da pod pojmom "dobra momčad" Wenger doista misli na tek dobru momčad i ništa više od toga, ili je u krivu Wenger koji smatra da je njegova dobra momčad dovoljno dobra da se bori za nastavak uspješnog niza uzastopnih nastupa u Ligi prvaka. Procijenite sami.

Petnaest kola prije kraja, u trenutku kada mu sigurna Liga prvaka bježi 11, a kvalifikacije sedam bodova, brojke govore same za sebe. U šest izravnih ogleda s četiri trenutno najbolje plasirana kluba Arsenal je osvojio samo četiri boda i u većini slučajeva igrao podređenu ulogu u izravnom sučeljavanju s onima na čiju poziciju pretendira.

Jednako podređenu ulogu igrao je u prvih 45 minuta utakmice na Stamford Bridgeu, koja već od početnog udarca nije krenula u smjeru kakvoga je zamislio Wenger. Potpuni izostanak pritiska na igrače s loptom toliko je frustrirao Jacka Wilsherea da je pola poluvremena proveo mašući rukama i tjerajući suigrače da se probude i zarade svoje masne plaće. Uzalud.

Chelsea je došao do dva pogotka prednosti, a kada se Arsenal u drugome dijelu konačno probudio, imao je premalo prigoda i premalo raspoloženih igrača da doista dođe do velikog preokreta. Rafa Benitez upisao je svoju tek drugu pobjedu na Stamford Bridgeu, koji mu od preuzimanja dužnosti menadžera nerijetko zvuči poput gostujućeg terena, no ovoga puta čak su ga i navijači zaboravili izviždati.

Ako je nekoga trebalo izviždati, tada je to glavni djelitelj pravde po imenu Martin Atkinson, asistent kod oba pogotka Chelseaja, koji je razbio stakleno zvono pod kojim zaštićeni od konkretnih argumenata žive ljudi kojima je teško priznati da suci, koliko god dobri bili, ne biraju klubove u čiju će korist (ili na štetu) donositi odluke.

Jedan takav sudac trčao je i White Hart Laneom, gdje je domaći Tottenham s liderom prvenstva podijelio bodove na način kako je već bezbroj bodova ove sezone upravo United oteo ostalim klubovima Premier lige – pogotkom u posljednjim sekundama sudačke nadoknade.

Da budem posve iskren, Spursi su osvojeni bod u potpunosti i zaslužili, premda do prilike da ga osvoje zapravo i nisu trebali doći da je kombinacija četiri sudačka oka zamijetila ono što nije bilo teško registrirati samo jednome. Slabovidnom.

Alex Ferguson je već po dobrom starom običaju nakon utakmice rekao i više nego što je trebao. Iz džepa je izvukao "crnu knjižicu Broja jedan", liznuo prst i uz nešto onomatopeje (frit-frit-frit*) pronašao ime pomoćnoga suca, pa na njega prosuo drvlje i kamenje, pokazavši da ga usprkos poodmaklim godinama pamćenje još uvijek služi.

(* Pripadnici novih generacija, za puni kontekst čitajte Alana Forda)

Premda radi kako treba, ta ista pamet još uvijek nije naučila kontrolirati temperament, pa će Sir Alex zbog svojih izjava vrlo vjerojatno i vrlo skoro poneku utakmicu Uniteda pogledati iz bolje perspektive, s tribina. Potražit će tada pomoć modernih i mobilnih komunikacijskih tehnologija, no prije svega izostankom s klupe oštetit će vlastiti klub.

Bez obzira koliko pogrešna sudačka odluka bila, Ferguson ju je mogao objasniti upravo svojim teoremom i ustvrditi kako se tijekom sezone takve odluke uglavnom izjednače, pa se zadovoljiti bodom s White Hart Lanea, koji nije nimalo loš rezultat na travnjaku na kojeg Manchester City tek treba doputovati u nezgodno vrijeme, pred kraj sezone.

Mogao je izvući pozitivne zaključke i iz odličnog momčadskog nastupa svojih izabranika, koji su pokazali kako možda ne postoji igrač koji može zaustaviti Garetha Balea, ali zato postoji momčadska igra zbog koje će kasnije internetom lutati šale kako je nakon utakmice Rafael gurnuo ruku u džep i iz njega izvukao Balea.

United je ispunio šefove zamisli, uspješno upijao pritisak i prijetio u kontrama, ali je Tottenhamu ipak dao previše manevarskog prostora, što se u sudačkoj nadoknadi uz nesigurnost vratara pokazalo kobnim. Tottenham je bod posve zaslužio, neki će dodati možda i tri, no zadovoljno lice Andrea Villas-Boasa nakon utakmice dovoljan je dokaz kako je i ovaj jedan "puna šaka brade".

Luis Armstrong i divlja noć u Las Vegasu

Nije samo Lance Armstrong proteklog tjedna priznao kako je u jednom dijelu svoje karijere do prednosti stigao nepoštenim metodama. Možda to nije učinio pred milijunskim auditorijem i na najboljem američkom ramenu za plakanje, niti mu je grijeh približno velik, ali Luis Suarez u trenutku je iskrenosti priznao da je u nedavnoj utakmici sa Stoke Cityjem legao na zemlju kako bi od suca iskamčio kazneni udarac.

Pritom je posegnuo za Armstrongovom metodom priznanja, od prošloga tjedna i već spomenute ispovijedi poznatom kao "jesam, nazvao sam je kurvom, ali joj nisam rekao da je debela". Drugim riječima, priznao je jedno djelo, kako bi nekim drugima umanjio značaj ili ih negirao, u nadi kako će publika u glas povikati: "Onda ništa, sve pet!"

Daleko od toga da je za onakvu očitu dramsku izvedbu u šesnaestercu uopće bilo potrebno priznanje počinitelja, no mora se priznati da je Suarezov iskorak zapravo hvalevrijedan uzme li se u obzir da takva priznanja doista rijetko čujemo iz usta onih koje bi po pravdi i predočenom video dokazu trebalo natjerati na javno pokajanje.

Suarezovim priznanjem sasvim sigurno materijala su dobili oni koji tvrde kako se radi o briljantnom igraču, ali i igraču spremnom na sve, pa i varanje, kako bi svojoj momčadi donio prednost. S druge strane, nimalo impresioniran nije bio Brendan Rodgers, koji je najavio kaznu za Urugvajca, jer mu je jednim potezom izbrisao nekoliko mjeseci ponavljanja rečenice: "On nije takav tip igrača."

Puno više razloga za zadovoljstvo Rodgers je imao nekoliko dana kasnije, kada je mogao bez ustručavanja ponavljati kako je Suarez doista tip igrača sposoban svakoj obrambenoj četvorki prelomiti kičmu i svojim je neumornim radom kad-tad natjerati na pogrešku. Pogađate, gost Liverpoola bio je Norwich, momčad koja na početku sezone na kalendaru debelim flomasterom zacrni dva dana, one kada igra s Redsima.

Teško je procijeniti kakav to recept za Kanarince ima Liverpool, no da je u Premier ligi malo više Norwicha, Liverpool bi bio pretendent na naslov s gol razlikom u debelom plusu. Chris Houghton ovoga je puta uspio spriječiti Suareza na putu do još jednog hat-tricka, ali nije računao da će mu pet različitih strijelaca svejedno napuniti mrežu i s Anfielda ga ispratiti novom "petardom".

Šalu na stranu, Liverpool se čini na solidnom putu da od Anfielda još jednom napravi utvrdu iz koje će rijetki odnijeti bodove. Naime, ne brojimo li poraz od Aston Ville, za kojega se i Paul Lambert danas sigurno pita kako je i otkud došao, Liverpool je u pet utakmica na svom travnjaku od sredine studenog do danas upisao pet pobjeda. Još impresivnije pak djeluje gol razlika u tih pet utakmica, čak 16:0.

Ako niti to nije dovoljan razlog za osmijeh na licu Brendana Rodgersa, tada to svakako mora biti način na koji se u nepunih mjesec dana Daniel Sturridge uglazbio u orkerstar s Anfielda. Međusobno razumijevanje koje pokazuje u partnerstvu sa Suarezom definitivan je zalog za budućnost, jer ako se ovako dobro razumiju nakon samo nekoliko utakmica, što će tek činiti sljedeće sezone?

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, kaže stara poslovica koju nije preporučljivo spominjati u društvu Alana Pardewa. Usporedite li njegovu fotografiju s početka sezone s nekom novijeg datuma, dobit ćete jasan dokaz posljedica koje kronični manjak sna ostavlja na licu sredovječna muškarca.

Svrake su zajedno s Pardewom bile hit prošle sezone, za dlaku im je izmakla i Liga prvaka, no ove im sezone malo toga polazi za rukom, a i igrački im se kadar polako počeo osipati. Bilo je to jasno u subotnjoj utakmici na St. James Parku, koju je Reading dobio iako prethodno u sezoni s nijednog gostovanja nije donio gotovo ništa i premda je čovjek odluke Adam Le Fondre prije par sezona kruh, mlijeko i režije plaćao iz skromne plaće u četvrtoligaškom Roterhamu, prije nego je za 300 tisuća funti ili otprilike jednotjednu plaću Marija Balotellija prešao u Reading.

Za mnogo više novca Newcastle je ne tako davno ponudio Alanu Pardewu osmogodišnji ugovor, a ovaj ga s oduševljenjem i potpisao. Nekoliko mjeseci kasnije Newcastle je nedaleko od zone ispadanja i osmogodišnji se ugovor čini poput braka sklopljenog u Las Vegasu nakon noći s mnogo alkohola, još više pitanja, a vrlo malo odgovora.

Kako sada stvari stoje, Pardew je već potrošio sve kredite iz prošle sezone, pa ga je gnjevni St. James Park izvrijeđao ni krivog ni dužnog jer se usudio zamijeniti Yohana Cabayea, ne znajući da je Francuz zapravo sam zatražio zamjenu zbog ozljede.

Otkaz je danas najmanji problem (najbolji je primjer toga Southampton, o kojemu ćemo samo koji paragraf niže), no kada nekoga ugovorom vežete na osam godina, tada i odšteta raste u skladu s dužinom ugovora, zar ne? Naravno da ne. Na takve je tvrdnje u medijima Newcastle uzvratio demantijem u kojemu stoji kako u slučaju jednostranog raskida ugovora Pardewu ima isplatiti odštetu samo za jednu godinu.

Ne znam kako se to vama čini, no ako to nije znak pripremanja papirologije, ne znam što jest.

I na kraju, kad već spominjemo trenere kojima se trese stolica, red je da spomenemo i jednoga pod kojim se slomila u komadiće. Još se nije stišalo slavlje navijača Southamptona zbog nadoknade dva pogotka zaostatka i osvajanja boda na Stamford Bridgeu, a menadžeru Nigelu Adkinsu uručen je otkaz, te je u roku odmah imenovan i njegov nasljednik, Argentinac Mauricio Pochettino.

Ako vas svrbe prsti i imali ste namjeru izvesti Google u šetnju internetom, kako bi vam pomogao pronaći zrno razuma u odluci čelnika Southamptona, ne gubite vrijeme jer ni internet nije svemoguć. Southampton je u posljednjih 12 utakmica upisao samo dva poraza, a Adkins je po postotku pobjeda jedan od najuspješnijih trenera u klupskoj povijesti, da ne spominjemo očito nebitan podatak da je u samo dvije sezone ovaj klub iz trećeligaškog društva doveo do elitnog razreda i nadmetanja s najboljima.

"Odluku o razrješenju dužnosti Nigela Adkinsa donijeli smo imajući u vidu dugoročne ambicije Southamptona", objasnio nam je ljubazno talijanski bankar Nicola Cortese, ujedno i predsjednik kluba, zaboravljajući da se dugoročnim ambicijama ne bi mogao ni hvaliti da nije bilo Nigela Adkinsa koji mu ih je neočekivanim i uzastopnim uspjesima i omogućio.

Međutim, Corteseu se mora dati povjerenje. Ta, zar su nas ikad bankari doveli u probleme svojim dugoročnim ambicijama?

Sudačka nadoknada

Tko kaže da je nogomet izgubio romantiku? Dobro, ja kažem. Malo je toga romantičnog ostalo u sportu kojim drma novac i klubovi koji će učiniti sve da u to probrano društvo uđe što manje novih pretendenata na dragu im srebrninu i slavu. Međutim, s vremena na vrijeme dogodi se čudo, baš poput onoga kojeg je u sinoćnjoj uzvratnoj utakmici polufinala Capital One kupa izveo Bradford City i izborio put do Wembleyja, premda na terenu nije bilo jajaste ragbi lopte.

Koliko je taj pothvat nezamisliv za jednoga četvrtoligaša najbolje pokazuje podatak da se posljednji takav slučaj dogodio prije čak 50 godina, a pokušajte samo zamisliti scenarij u kojemu bi nekakav hrvatski četvrtoligaš dogurao do prilike da se bori za Rabuzinovo sunce, a samim time i mjesto u europskim natjecanjima.

Bradfordu kapa dolje, iz grada od 300.000 stanovnika uskoro će se sliti rijeka automobila. Destinacija: London. Što se Ville tiče, utorak navečer bio je tek nastavak agonije koja traje čitavu sezonu, a poraz od Bradforda odnio je jedinu pravu šansu za spas inače očajnog razdoblja. Paul Lambert najavio je borbu do posljednjeg daha, no koliko mu je daha preostalo, odlučit će čelnici kluba.

A kakva bi to sudačka nadoknada bila kada se ne bismo nekome i narugali? Ovoga tjedna razveselit će nas Cameron Jerome i Edin Džeko, koji su tijekom vikenda istaknuli svoje nominacije za promašaje godine.

Da nema samo u Premier ligi igrača kojima ćemo se samodopadno i bezgrešno nasmijati, uvjereni kako bismo u svakom trenutku mogli bolje od tih preplaćenih ništarija, pokazao je vratar trećeligaša Sheffield Uniteda George Long, koji je jednu vraćenu mu loptu zadržao – too long.

Vratimo se na trenutak susretu na White Hart Laneu i pogotku koji je Tottenhamu donio zasluženi bod, a Davidu de Gei nekoliko neugodnih pogleda suigrača. Premda je mnogo onih koji će istaknuti kako je De Gea tijekom utakmice svojim intervencijama u par navrata spasio Manchester United, nekadašnji bek Crvenih vragova, a danas iznenađujuće dobar nogometni pundit Gary Neville s tim se ne slaže.

Neville je po završetku utakmice osuo paljbu po mladom španjolskom čuvaru mreže, kazavši kako nikada u svojoj karijeri u svlačionici Uniteda nije čuo rečenicu "napravio je baš sve dobro, osim te jedne pogreške", ciljajući na to kako se slabašna reakcija De Gee uoči pogotka Spursa ne može opravdati dobrim izdanjem u preostalih 90+ minuta.

Navedene tvrdnje Neville je u analizi Sky Sportsa začinio snimkom koja pokazuje reakcije Dannyja Welbecka i Nemanje Vidića, čiji pogledi jasno otkrivaju koga smatraju krivim za pogodak. "Ne gledaju ga tako zato što im se sviđa", dodao je sarkastično Neville, koji sasvim sigurno i dalje osjeća puls Unitedove svlačionice, zbog čije bi se reakcije De Gea možda morao i zabrinuti.

Ako ste od onih nesretnika poput Engleskog pacijenta, pa iz engleskih medija izvlačite spekulacije oko siječanjskog prijelaznog roka, tada ste sigurno zamijetili da se Arsenal i Manchester United spominju u kontekstu kupnje mladog krilnog napadača Crystal Palacea Wilfrieda Zahe.

Premda neki mediji tvrde kako Alex Ferguson namjerava čitav posao završiti do vikenda, a svoj interes ne krije ni Arsene Wenger, od čitave je priče umoran menadžer Kristalne palače Ian Holloway, koji je na tiskovnoj konferenciji nakon tko zna kojeg po redu pitanja o Zahi napokon ispao iz tračnica i smjestio novinare tamo gdje im je mjesto.

Kad već pohađamo tiskovne konferencije, posjetimo jednu koja zemljopisno ne pripada Engleskoj, ali ćemo joj ovoga puta dodijeliti putovnicu jer je jednostavno toliko dobra da zaslužuje kršenje nekoliko nepisanih pravila.

U vrijeme štednje i rezanja troškova postalo je normalno da novinari od redakcija ne dobivaju diktafone, već izjave menadžera i igrača bilježe na mobilne telefone. U takvim situacijama postoji poprilična vjerojatnost da će telefon zazvoniti i prekinuti govornika usred rečenice, a kada se to napokon i dogodi, možete se samo nadati da niste na konferenciji za medije menadžera Celtica Neila Lennona, jer slijedi urnebes.

Dok redakcije štede na diktafonima, nogometni klubovi štede na sportskoj opremi. Iako vas Roman Abramovič i Chelsea kupnjom Dembe Ba žele uvjeriti kako stezanja remena nema, detalji poput ovoga iz utakmice s Arsenalom dokazuju da i među Plavima postoji tradicija nasljeđivanja odjeće od "starijeg brata".

Nama nepoznato oštro oko u prijenosu utakmice zamijetilo je iza Rafe Beniteza člana stručnog stožera na čijoj jakni iznad Chelseajeva grba stoje inicijali RDM, pa duh Roberta Di Mattea barem na ovaj način još uvijek živi na klupi Londončana.

Sveprisutna televizija zabilježila je inače na Stamford Bridgeu još jedan detalj vrijedan isticanja u sudačkoj nadoknadi. Nije mi poznato je li mikrofon Sky Sportsa postavljen preblizu navijačima ili se pak nepoznati navijač previše primaknuo mikrofonu, no u trenutku kada je Arsenal izvodio udarac iz kuta u prijenosu utakmice bilo je moguće čuti dvije opaske na koje u režiji nisu računali u pripremi derbija.

Spustimo li se malo niže u engleskoj nogometnoj hijerarhiji konstatirat ćemo kako je većina utakmica treće i četvrte lige proteklog vikenda odgođena zbog vremenskih neprilika i snježnih nanosa visine i do dva centimetra s kojima se Engleska jednostavno ne zna nositi. Neke su utakmice ipak odigrane, a jednoj od njih možemo zahvaliti na ovom istinskom biseru vrijednom isticanja u kolumni.

Walsall je na svom travnjaku svladao Bournemouth 3:1, a na jednom od pogodaka mogu zahvaliti Eunanu O'Kaneu, veznjaku gostujuće momčadi i još jednoj žrtvi fantomske sudačke zviždaljke. Uvjeren da je čuo sučev znak za prekid igre, O'Kane je uzeo loptu u ruke i trenutak kasnije čuo pravi zvuk zviždaljke, a zatim i ugledao suca kako opravdano pokazuje na bijelu točku.

Za ovaj tjedan sasvim dovoljno. Ako nemate pametnijeg posla, svratite na Facebook stranicu Engleskog pacijenta, gdje među navijačima vladaju tolerancija i međusobno razumijevanje, kao i bezočne laži poput ove koju sam upravo rekao.

Do sljedećeg tjedna pozdrav uz pet najboljih pogodaka kola, od kojih moram istaknuti fantastičan pogodak Swanseaja iz susreta sa Stoke Cityjem, na kojemu bi izabranicima Michaela Laudrupa zapljeskali i igrači Barcelone.