Gdje griješe Tedeschi i Jolly: Cedevita je izgubila puno više od kupa

"Emocije su zajebane". Sad već legendarna rečenica Ivana Bukle Hlevnjaka povodom stotog rođendana Hajduka lako bi mogla pomoći objasniti činjenicu zašto likvidna Cedevita u Zagrebu ne uspijeva "pobijediti" vječno dužnu "rupu bez dna" Cibonu ili zašto se ambiciozna Jolly Jadranska banka u Šibeniku ne može nametnuti čak ni protiv kluba kojeg više nema.

Zagrepčani vole Cibonu jer su uz nju rasli. Znaju i priznaju i mnogi navijači Cibone da se svašta u njihovom klubu radilo u prošlosti. I bez obzira koliko je štete svojim brižno čuvanim monopolom u zadnjih 20 godina napravila i sebi i klubovima oko sebe i hrvatskoj košarci uopće - emocije su zajebane. Kako zamjeriti onim simpatičnim Smogovcima što i dalje deru svoje glasove zbog nje?

Šibenčani vole Šibenku jer je simbol njihovog grada. Bez obzira što je više nema. Šibenčani vole Šibenku, jer je Šibenka - Dražen. Baš kao i Cibona. I to se neće nikada promijeniti. S time se ni Cedevita, ni Jolly nikad neće moći nositi. Niti trebaju.

Ipak, koliko god izgledale sličnima, Cedevitina i Jollyjeva priča imaju tek neke manje dodirne točke. Oba kluba se financiraju privatnim kapitalom, vode ih uspješni i dokazani biznismeni i nisu baš miljenici političkih struktura u svojim gradovima. Svoje su klubove ustrojili profesionalno i ozbiljno, bolje nego njihova gradska konkurencija, ali onaj "faktor X" još nisu pronašli. Što se sličnosti tiče - to je uglavnom to.

Josip Jolly Stojanović je dugo svojim kapitalom Šibenik držao u vrhu ženske košarke u Hrvatskoj. Za mušku sekciju odlučio se kad je postalo jasno da će gradski košarkaški klub uslijed financijskih utega biti ugašen. Što se i dogodilo krajem 2010. Jolly je želio da Šibenik i dalje ostane na košarkaškoj karti Hrvatske, ne samo ženskoj. Vjerovao je da će njegova muška sekcija osvojiti simpatije sugrađana kao što ih je osvojila ženska. I gadno se prevario.

Kako je Jollyjeva muška sekcija rasla iz lige u ligu, tako su rasli i grafiti po Šibeniku protiv njega. Funcuti su mu zamjerali svašta, od drniškog podrijetla do činjenice da je bio jedan od onih koji su s Kerumom kupovali dionice Hajduka. Kulminacija se dogodila prošlog vikenda kad mu je nekoliko stotina Funcuta na drugoligaškom derbiju GKK Šibenika i Sonik Puntamike skandiralo "Jolly Turčine napuši se..."

Što i ne bi bilo toliko nezgodno da glavni sponzor "njihovog" GKK Šibenika nije - Turčin.

Umjesto "privatnog" Jollyja Šibenčani su tako prigrlili novi "društveni" klub - GKK Šibenik. Grad Šibenik, koji nema ni infrastrukturu, ni financije niti za jedan - dogodine će u prvoj košarkaškoj ligi vjerojatno imati dva kluba. A "pravi Šibenčani" će više od bilo koga drugoga željeli pobijediti "krive Šibenčane". One koje očito simbolizira - "Turčin" Stojanović. Turski kapital će financirati "pravi Šibenik", a hrvatski kapital - "krivi Šibenik".

I to je jedna od posebnosti Lijepe naše. Nikome ne pada na pamet da je Šibenik premali za takve podjele. Nikome ne pada na pamet promiješati karte, ujediniti snage i vratiti košarku u Šibenik na pravi način. Gradskim brendom i Stojanovićevim novcem. Kojeg ovaj ipak ulaže u šibenski, a ne u drniški, zagrebački ili rumunjski sport. Ne. Bolje je gurati kamen uzbrdo po znamenitom principu "Dva Hrvata, tri stranke". Ili "Hrvat je Hrvatu Turčin". I obratno.

Stojanović će, očito, tu "bitku za Šibenik" teško dobiti. Pa uz saznanje kako grad Šibenik ionako nema dvoranu u kojoj se može igrati išta više od A-1 lige, a da Jolly sigurno nije toliko bogat (čitaj: lud) da sam sagradi dvoranu u kojoj će njegov klub igrati ABA ligu pred kojom stotinom nezainteresiranih gledatelja - lako je posumnjati u budućnost košarkaškog Jollyja - barem što se muške sekcije tiče.

Biti "stranac u svom gradu" i još za to plaćati iz svog džepa? Teško će ići.

A tako se ponekad, zacijelo, osjeća i Stojanovićev prijatelj Emil Tedeschi. Njegovi problemi, k tome, koštaju još i više nego Jollyjevi, jer su i Cedevitine ambicije daleko više. I skuplje.

U sve ove godine u kojima je trošio i ulagao, Tedeschi je sa svojim suradnicima napravio puno. Klub iz druge lige doveo u Euroligu. Promijenio neke ustaljene stereotipe i svojim klubom osvježio hrvatsku košarkašku scenu. I bio gotovo manijakalno ustrajan u jednoj stvari. Plaćanju i opraštanju pogrešaka ljudima kojima neograničeno vjeruje.

Cedevita je godinama rasla, iako je u riznicu stavila tek jedan jedini trofej. Prošlih godina je to bilo razumljivo, a greške "oprostive", no ove sezone se na Cedevitu prvi put gleda kroz drugačije naočale. Kao onog tko je favorit. Za sve.

Cedevita, međutim, ostavlja dojam kao da nije spremna biti ono što je postala. Dok su se penjali prema vrhu izgledali su odlučno. Pozitivno. Svježe. Novo. Danas kad su nadomak vrha stigli - kao da više ne znaju što činiti.

Jasno je odavno da je Cedevitina prva i osnovna borba ona s Cibonom. U gradu, u košarkaškom statusu, u srcima zagrebačkih ljubitelja košarke. I jasno je već neko vrijeme da zbog te "unutarnje" borbe Cedevita gubi neke druge, možda i važnije bitke. U želji da budu bolji od Cibone, u Cedeviti su se počeli ponašati kao Cibona. I novac stavljati ispred svega ostalog. Doduše svoj, ali to je zgodno objašnjenje, ne i opravdanje. Pogreške su pogreške, bez obzira tko ih plaćao. Tedeschi ili Bandić.

Cedevita je ove sezone napravila nekoliko velikih pogrešaka u definiranju svog klupskog identiteta. Od činjenice da su "zaboravili" sve svoje šampionske juniore iz prošle sezone, zapostavili sve mlade igrače koje su doveli iz drugih klubova (Babić, Nurkić), kupili, pa otpustili brdo sumnjivih stranaca i rezultatski opet ništa bitno nisu napravili. Pričamo o Ciboni? Ne, o Cedeviti. Klubu koji žarko želi "ne biti Cibona". A rade iste stvari/pogreške koje Cibona radi godinama. Uz tek jednu bitnu razliku - troše vlastiti novac. Ali to već znamo. I poštujemo. Ali nam više nije dovoljno.

U toj žarkoj želji da "pobijede Cibonu", već su ove sezone upravo od Cibone izgubili nekoliko velikih bitki. Najprije onu kad su su se Darija Šarića sjetili tek u trenutku kad je ovaj već odlučio potpisati za Cibonu. Kad su propustili dovesti igrača koji je mogao postati prvo Cedevitino "lice organizacije". Kad su propustili dovesti igrača zbog kojeg bi "pola Hrvatske" samo zbog Šarića navijalo za njih. Dario Šarić je veliki, ogroman Cedevitin propust. Bez obzira što pisalo u ugovoru i bez obzira što se krilo u pozadini. Ako je željela korak naprijed - Cedevita je Šarića morala dovesti k sebi.

Drugi veliki poraz Cedevita je doživjela u finalu kupa. I to poraz koji Cedeviti poljuljao i odnio puno više nego što su vjerojatno svjesni.

Naime, nije tajna da su se Cedeviti obradovali mnogi ljubitelji košarke u Hrvatskoj, smatrajući da jedan takav financijski neovisan i organizacijski moćan projekt ima šansu otvoreno i neumoljivo krenuti u borbu protiv silnih anomalija koje će ih neminovno dočekati putem. U Cedevitinoj neopterećenosti repovima i dugovima iz prošlosti mnogi su vidjeli jedinu šansu da se nešto u hrvatskoj košarci ozbiljno i značajno promijeni.

Nakon finala kupa ta se nada kod mnogih srušila kao kula od karata. Kao i vjera da Cedevita može biti kamen temeljac nekih novih odnosa i vjetrova u hrvatskoj košarci.

Cedevita je bukom protiv suđenja nakon utakmice, pa pokunjenom šutnjom u danima koji su uslijedili pokazala da - kalkulira. Da se ne želi zamjeriti "establišmentu" jer je svjesna da će joj trebati. I da će joj vratiti. Možda već u prvenstvu. Na štetu Cibone, Splita, Zadra - svejedno. A upravo zbog toga hrvatska košarka i jest tu gdje jest.

Cedevita je imala priliku napokon biti drugačiji klub. Imala je priliku oko sebe okupiti sve hrvatske klubove kojima je dosta. A svima je dosta, barem ako slušate njihove žalopojke tijekom sezone. I Ciboni i Splitu i Zadru. Imala je priliku povesti "bunu" i pokazati da im je jednako stalo do toga kad sudačke pogreške oštete njih, kao i kad oštete Splita i Zadra protiv njih. Što je bio slučaj u danima prije finala.

Cedevita je imala priliku biti lokomotiva, a ne samo jedan od vagona u truloj kompoziciji hrvatske klupske košarke koja glavinja bez cilja i kojom neki vanjski skretničari upravljaju onako kako im se taj dan prohtije.

Taj je propust Cedeviti odnio nemjerljivo više nego što joj je odnio poraz u finalu kupa. Na Emilu Tedeschiju je odluka želi li da njegova Cedevita bude Miss svijeta ili će se zadovoljiti s utješnom nagradom za Miss simpatija.

Jer i ova druga titula je u sve većoj opasnosti.