Zašto će Divac u Springfield prije Kukoča?

Ovo nije tekst o tomu je li Toni Kukoč najbolji hrvatski košarkaš svih vremena, iako po mom skromnom sudu on to jest. No, gdje god bio na vašoj ljestvici, svakako je u trokutu s Draženom Petrovićem i Krešimirom Ćosićem kao najboljim košarkašima koje je Hrvatska iznjedrila, a zbog svih uspjeha s ove i one strane "bare" Kukoču je neosporno mjesto u svjetskoj košarkaškoj Kući slavnih pored spomenutog dvojca i Mirka Novosela koji je u Springfield stigao zahvaljujući svim trenerskim dostignućima.

Barem bi trebalo biti neosporno.

Kuća slavnih u Springfieldu nije NBA Hall-of-Fame već košarkaški Hall-of-Fame. Amerikanci barem na tom jednom mjestu nisu privatizirali i sebi pripisali sve zasluge u globalnom razvoju košarke, pa se na tom mjestu pored Jordana, Russella, Chamberlaina, Birda i ostalih američkih (NBA) velikana slave sportaši, sportašice i dužnosnici koji su doprinijeli košarci na svjetskoj razini.

Stoga ulazak u tu Kuću slavnih nije tek plod nečije NBA karijere već ukupnog učinka u košarkaškoj karijeri. Da se radi samo o ovom prvom, Europa i svijet još bi morali pričekati na svoje prve zastupnike sve dok Nowitzki, Parker, Ginobili i vjerojatno Pau Gasol ne bi okončali svoje karijere. Ni Petrović ni Sabonis, pa tako ni Divac ili Kukoč nisu ostavili dovoljno velik trag u NBA ligi da bi u Springfield došli tim putem.

Ta činjenica ujedno otvara određene dileme za budućnost. Naime, NBA liga danas rano dovodi najveće europske zvijezde, pa većina mladih igrača nema priliku poput Kukoča ili Dražena ostaviti ozbiljan trag u europskoj košarci prije odlaska u SAD. Tamo je, pak, puno teže ostaviti dubok trag nego u Europi (iako s druge strane, lakše nego početkom devedesetih) što znači da bi igrač poput, primjerice, Thiaga Splittera, imao šansu doći do Springfielda da je ostao dominirati u Euroligi dok će kao samo jedan solidan igrač biti zapamćen u NBA. Tako bi, na primjer, Navarro mogao ući u košarkašku Kuću slavnih zbog uspjeha u Europi, iako je bilo vidljivo da na NBA razini nije posebno konkurentan. Očito, najbolji put do Springfielda za vrlo dobre, a ne nužno i briljantne europske (i svjetske) košarkaše u NBA jest postići seriju kvalitetnih rezultata s reprezentacijom na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima.

No, to su problemi i pitanja s kojima će se glasači tek trebati suočiti. Danas još uvijek biraju među onima koji su obilježili jedan specifičan period spajanja europske i svjetske košarke s NBA ligom i koji su među prvima pokazali NBA ligi kako taj svijet itekako ima što ponuditi. Ne tako davno, jedan Dražen Petrović bio je prikovan na klupu Portlanda. Danas u jednoj od najboljih momčadi lige igraju Francuzi Parker, Diaw i De Colo, Argentinac Ginobili, Brazilac Splitter, Australci Mills i Baynes i Kanađanin Joseph. Bonner, Green i Neal imaju iskustva igranja po Europi, a Duncan je rođen na Djevičanskim otocima. Spursi su uistinu najmanje američka momčad u NBA, od čega imaju i puno koristi - i nisu slučajno najmanje sebična ekipa u ligi.

Put su popločili Dražen, Divac, Marčiulionis, pa Kukoč i Rađa. Bilo je to neusporedivo teže razdoblje za strance, razdoblje u kojem je igrač koji je već sve osvojio u Europi skupljao "garbage" minute, da bismo danas svjedočili razdoblju gdje se nedokazanog Talijana poput Bargnanija bira kao prvog na draftu. Drugim riječima, igrači poput Petrovića, Divca ili Kukoča dobili bi puno više prigoda (minuta) nego što su uistinu dobili, a tada bi i njihove NBA karijere bile (još) upečatljivije i nesumnjivo obilježene većim brojem All-Star nastupa ili izbora među u najbolje petorke lige.

Toniju Kukoču ovo je bila druga godina u kojoj je mogao biti nominiran (prošlo je pet godina od umirovljenja), no i ovoga puta je zaboravljen. Od strane koga?

Selekcijski proces Kuće slavnih malo je nedorečen po tom pitanju. Igrače, teoretski, nominirati može bilo tko. Uglavnom to čine klubovi u kojima su odradili najznačajniji dio karijere, no to može učiniti i nacionalni savez, neki medij ili čak bilo koji pojedinac. Tako je 2011. inicijativu pokrenuo Večernji list kojem je potom stigao mail Matta Zeysinga iz Kuće slavnih u kojem je obavijestio Večernjak kako su Chicago Bullsi obaviješteni o mogućnosti Kukočeve kandidature te će to učiniti u narednoj prigodi. No, Chicago to nije učinio ni 2011. ni 2012. - hoće li 2013.?

Vrlo uslužni gospodin Zeysing sada je i meni odgovorio kako će "kontaktirati Bullse narednog tjedna pa će Kukoč biti nominiran za 2014. godinu", no to samo pokazuje koliko je HKS neodgovoran, lijen, spor i jalan jer ako sami nećemo promovirati vlastite sportaše - tko će to učiniti za nas? Dodao bih tu i KK Split, no oni uistinu imaju i većih problema - HKS je u svom neradu barem za ovo mogao pronaći vremena. Nominacija Tonija Kukoča za Kuću slavnih ne bi trebala počivati na dopisivanju Matta Zeysinga s novinarima Večernjeg lista ili Sportneta već na puno formalnijim kontaktima Hrvatskog košarkaškog saveza s Kućom slavnih i Chicago Bullsima. Pa ako neće Bikovi, onda bi HKS trebao ispuniti sve potrebne papire, i to s guštom. Ako u HKS-u nema zaposlenika koji će predano i sa srcem popisati sve Kukočeve košarkaške uspjehe, taj netko ne bi ni trebao raditi u hrvatskoj košarci.

No, kako očekivati takvo što od HKS-a kada vidimo ulogu Hrvatske i Hrvata u Fibi i njenoj Kući slavnih. Tamo su, naime, upravo nacionalni savezi direktno odgovorni za nominacije. Rezultat - Hrvatska u toj Kući slavnih ima Dražena, Krešu i Novosela. To je to.

Srbi, usporedbe radi, imaju Borislava Stankovića, Obrada Beloševića (sudac), Nebojšu Popovića, Radomira Šapera, Ranka Žeravicu, Aleksandra Nikolića, Dragana Kićanovića, Vladu Divca, Dražena Dalipagića i Radivoja Koraća.

Kako bi na televizijskim reklamama znali reći, ali to nije sve! Srbi su već kandidirali još 11 kandidata!

Imate pravo jednom pogađati koliko kandidata ima Hrvatska.

Pogodili ste! Niti jednog. Pa tako niti Tonija Kukoča. Danilović, Đorđević, Paspalj, Jure Zdovc - nominirani. Toni Kukoč, trostruki europski prvak i trostruki NBA prvak - ne.

HKS-u na čast i slavu, hrvatskoj košarci na sramotu.

Veliki brazilski majstor Oscar Schmidt odabran je ove godine u Kuću slavnih kao predstavnik međunarodne košarke. Zasluženo, nema sumnje. Kao što se nesumnjivo velikim uspjesima, karijerama i zaslugama mogu pohvaliti i ostali ovogodišnji kandidati u tom "razredu": Mickey Berkowitz, Tal Brody, Nikos Galis, Šarunas Marčiulionis, Amaury Pasos i Vlade Divac (igrači); Jackie Chazalon (igračica); Lindsay Gaze, Vladimir Kondrašin, Manuel Lolo Sainz, Togo Kanela Soares i Ranko Žeravica (treneri).

Kukoč ne da pripada na tu listu nego je prvi među njima koji je trebao biti odabran.

Popularni Pink Panther nikad nije bio čovjek od brojki, njegova košarka nije se mogla svesti na zapisnik. Kukoč je među onim rijetkim igračima sposobnima učiniti sve na terenu - uključujući i igranje gotovo svake pozicije - no koji će raditi baš ono što je momčadi najpotrebnije. Igrao je košarku po filozofiji da su kroz "asistenciju dva igrača sretna, a ne samo jedan", a u povijesti je malo igrača te visine koji su bili tako nadareni za asistencije. Njegov pregled igre, njegov osjećaj za prostor i vizija bili su na upravo genijalnoj razini, a šuterski je bio "Nowitzki prije Nowitzkog". Kukoč, istina, nikada nije postao tako šuterski konzistentan kao briljantni Nijemac, no u Kukočevoj igri bilo je puno više čarolije.

Kukoč je bio igrač zbog kojeg biste otišli na bilo koju utakmicu i igrač koji bi donio smisao u igru bilo koje momčadi. Sjećam se koliko mi je mučno, a opet zanimljivo bilo gledati Kukoča na kraju karijere kada fizički više nije mogao odgovoriti svim zahtjevima NBA lige, ali je mentalno, igrački, košarkaški bio tri koplja iznad mladih, nadobudnih američkih "kauboja".

Kritičari će ukazati na njegove prosječne brojke u Chicagu, dodat će kako nikad nije bio odabran na All-Star utakmicu, no prigodno će zaboraviti da je Kukoč bio najbolji šesti igrač (a de facto treći ili četvrti najbolji igrač, ovisno kako vrednujete Rodmana) jedne od najboljih momčadi svih vremena. Ne samo da je osvojio NBA prsten tri puta već je bio važan član momčadi koja je pokorila NBA s onih nevjerojatnih 72-10. Da bi iduće sezone ostvarila jednako čudesnih 69-13.

Uostalom, kada su mu nakon odlaska Jordana i Pippena dani ključevi vrlo loše momčadi Bullsa, pokazao je da može (tada već kao 30-godišnjak) puniti zapisnik, pa je tako sezonu u Bullsima okončao s 19 poena, sedam skokova i pet asistencija u prosjeku, dok je recimo u Atlanti bilježio 20 poena i po šest skokova i asistencija. To su All-Star brojke, no Kukoču su uvijek na prvom mjestu bile pobjede. Zbog čega je sigurno bio puno sretniji s 25-30 minuta u Bullsima s Jordanom i Pippenom nego s 35 u Hawksima.

I tako dolazimo do razloga zbog kojih Kukoč pripada u Springfield.

Tri puta prvak Europe. Tri puta prvak NBA lige. Četiri puta prvak Jugoslavije. Jednom prvak Italije. Prvak svijeta s Jugoslavijom. Dva puta prvak Europe s Jugoslavijom. Dva olimpijska srebra, jugoslavensko 1988. i hrvatsko 1992. Jedna svjetska bronca s Hrvatskom, dvije europske bronce. Dva jugoslavenska kupa, jedan talijanski. Ukupno 28 trofeja, uključujući još i juniorsko PJ, kadetsko zlato (EP) i dva juniorska zlata (EP i SP). To ne uključuje uspjehe poput finala Eurolige s Benettonom gdje je na Final Fouru proglašen najkorisnijim igračem iako nije osvojio naslov.

Inače, MVP završnog turnira Eurolige/Kupa prvaka bio je čak tri puta - najviše u povijesti natjecanja. Nagrade za najkorisnijeg igrača počeo je skupljati još 1986. kao junior na EP-u u Austriji, nastavio je na juniorskom SP-u u Bormiju (uz legendarnih 11 trica iz 12 pokušaja Amerikancima), a da može i među "velikima" pokazao je ne samo s Jugoplastikom nego i s Jugoslavijom koju je 1990. odveo do svjetskog naslova kao najbolji igrač natjecanja. Igrali su za Jugoslaviju i Dražen i Divac... Iduće godine je kao kapetan opet odveo Jugoslaviju do zlata, ovoga puta na EP-u u Rimu. Bio je najbolji sportaš Jugoslavije, najbolji sportaš Hrvatske, čak pet puta dobio je Euroscar (od La Gazzette delo Sport), četiri puta je bio Mister Europa, a naravno, bio je i najbolji šesti igrač NBA lige. Igrao je na najvećim pozornicama, pogađao je velike, odlučujuće i pobjedničke šuteve i za europske klubove i za Chicago i za reprezentacije, rušio je Lakerse, Jazzere, Ruse, koga god je trebalo. Tricama, prodorima, asistencijama, skokovima. Košarkaškom inteligencijom, maštom, kreativnošću.

Nitko, baš niti jedan košarkaš , košarkašica ili trener na spomenutom popisu kandidata nema tako dobar rezime kao Toni Kukoč. Pa ni Vlade Divac, koji također zaslužuje doći u Springfield jednoga dana. Poslije Tonija.

Godine idu, lete k'o minute... Sve je više klinaca koji Kukoča nisu nikad gledali, a sve je manje slika - i sve su mutnije - Kukočevih poteza i u glavama nas koji smo imali tu privilegiju. Kukoč je danas mnogima samo "golfer koji ne želi živjeti u domovini i ovdje odgajati djecu i koji u niz navrata nije bio spreman igrati za reprezentaciju", a to nije način kako trebamo pamtiti Kukoča.

Dužnost je svih koji rade u hrvatskoj košarci osigurati da Tonija Kukoča, Pink Panthera i "Konobara", pamtimo kao košarkaškog genijalca i pobjednika.

Toni nije "političar", nije populist i ne pokušava svoju nekadašnju slavu iskoristiti za bilo kakve poene u javnosti niti se bori za neke pozicije unutar HKS-a. Možda to nije dobro za hrvatsku košarku, ali kako izgleda HKS, i kako je svoj imidž srozao Davor Šuker kroz borbu za vlast u Rusanovoj, Kukoč je vjerojatno pametno odabrao.

No, dužnost je i obveza svakog saveza, pa tako i tog nesretnog košarkaškog, da se brine za svoje veličine. Dok se susjedi Srbi bore, agitiraju, lobiraju i vuku za rukav za svoje košarkaške velikane, mi svoje zaboravljamo ili ih čak - šikaniramo.

I čudom se čudimo (ne javnost, već u HKS-u) - zašto nam je košarka tu gdje jest?

Nije nimalo čudno da netko tko ne cijeni prošlost, tko ne osjeća dužnost prema igračima koji su snažno obilježili jedan period hrvatske košarke i proslavili je po svijetu, da taj ujedno ne može voditi hrvatsku košarku ni u budućnost jer je, očigledno, dovoljno ne voli.

Meni bi bila čast pisati o Kukoču, i ne samo o Kukoču, i sto stranica nekakve dokumentacije kako bi hrvatska košarka i oni koji su je proslavili dobili još jedno međunarodno priznanje. Kako meni, tako i tisućama drugih zaljubljenika, ljudi koji iskreno vole, poznaju i poštuju hrvatsku košarku i njene velikane.

Kako smo onda takve nesreće da nitko među tim tisućama ne radi u Savezu?