Sposobnost, inteligencija, skromnost i poniznost

Otiđimo korak dalje. Za potrebe prvih paragrafa ove kolumne zamislimo da neimenovani holivudski scenarist, željan uspjeha i novca s kino blagajni, zaista poželi napisati sportsku dramu koja će privući mase gladne sretnih završetaka. Zamislimo da želi pobrati hvalospjeve struke i naći se među najužim kandidatima za osvajanje skulpture nagog, kao od majke rođenog zlatnog čovječuljka kojemu znamo samo ime.

Nije teško zamisliti da bi scenarist o kojemu zborimo prve stranice djela koje će mu promijeniti život posvetio Jamesu Thomasu, skromnom vozaču hitne pomoći u Port Talbotu. Prvim kadrovima filma Thomas bi nas provozao ulicama velškog lučkog gradića s niti 40 tisuća stanovnika, uz svjetlosnu i zvučnu kulisu vozila koja ne volimo vidjeti, a još manje čuti.

Gospodin Thomas iskusnim bi rukama vrtio upravljač i u prometnoj gužvi nalazio prostor i tamo gdje ga nema, a holivudski bi nam montažeri uz pomoć moderne filmske tehnologije prizore presijecali flashbackom na 3. svibnja 2003. godine, kada je Thomas kao 24-godišnji napadač Swanseaja s jednakim uspjehom prolazio kroz obrambene redove Hull Cityja.

Trzajem upravljača Thomas bi izbjegao susret sa stražnjim krajem zelenog Forda, a već trenutak kasnije eskivirao bi postavljenu nogu Hullova kapetana Justina Whittlea. Potom bi prebacio čuvara mreže Alana Fettisa i kompletirao hat-trick koji će posljednjeg dana sezone spasiti Swansea od eliminacije iz četvrte lige i vrlo izvjesnog potpunog kolapsa kluba.

Deset godina kasnije James Thomas više ne izbjegava startove protivničkih igrača. Ozljeda koljena njegov je životni put umjesto mekim travnjakom prekrila tvrdim, sivim asfaltom, no njegov je hat-trick postavio temelje novog Swanseaja, kluba koji se nakon toga dana više nije zabrinuto osvrtao iza sebe i koji je u nedjelju ostvario najveći uspjeh u svojoj povijesti.

Da nije bilo Jamesa Thomasa, ne bi bilo niti Kennyja Jacketta, koji je 2005. godine odveo Labudove do trećeligaškog društva. U životopisu Roberta Martineza vjerojatno nikada ne bi stajala promocija u drugu ligu 2008. godine, Brendan Rodgers ne bi se mogao hvaliti ulaskom u Premiership, a pitanje je bi li Michael Laudrup morao odgovarati na pitanja o mogućnosti sjedanja na klupu madridskog Reala.

Svaki od četvorice spomenutih trenera na svoj su način u uskrsnuće i desetgodišnji vrtoglavi uspon Swanseaja utisnuli i svoje ime, no svaki od četvorice trenera u isto je vrijeme svjedok i dokaz kontinuiteta klupske politike i nogometne filozofije, što su pojmovi s kojima i znatno veći, bogatiji i uspješniji klubovi nerijetko imaju velikih problema. Pod vodstvom predsjednika Huwa Jenkinsa Swansea se nikada nije prilagođavao trenerima, već je tražio stručnjake koji su imali znanja i sposobnosti prilagoditi se zahtjevima filozofije koja laičkim rječnikom glasi: posjed lopte jamči da protivnik nema čime postići pogodak.

O posjedu lopte lako je pričati, no puno ga je teže provesti u djelo s klubom čiji kompletan godišnji budžet ne premašuje godišnju plaću jedne zvijezde Barcelone. Ne samo provesti, već i ponavljati protiv poimence neusporedivo jačih, a bankovnim računom i neusporedivo bogatijih klubova iz engleske Premier lige. I u tom grmu leži još jedan zec.

Kontinuitet trenerske filozofije bilo bi teško provesti da ne postoji kvalitetan rad svih klupskih struktura, pa i one skautske, zadužene za dovođenje igrača koji će i za desetak puta manju plaću na najvišoj razini engleskog nogometa spajati i po četrdesetak dodavanja prije nego pronađu put do protivničke mreže. A sve to zahtijeva naporan rad, zahtijeva sustav i zahtijeva upornost i vjeru u vlastite mogućnosti, ali i odlučno odbijanje posezanja za kratkoročnim rješenjima.

"Mnogi klubovi nemaju jasnu viziju što žele raditi, dopuštaju menadžerima da promijene smjer u kojemu je klub dotada išao, pa zatim mijenjaju menadžere tako često da se nađu u začaranom krugu iz kojega ne znaju pronaći izlaz. Kako bismo se uspješno nosili s klubovima koji vjeruju kako je potrošnja novca put prema uspjehu, morali smo pronaći novi put", rekao je uoči finala kupa Huw Jenkins, a svaki potez uprave kluba ogledalo je njegovih riječi.

Ulaskom u Premier ligu prihodi su porasli s 11 na čak 65 milijuna funti, ali klub se nije upuštao u bezglavo jurcanje prijelaznim rokom i impulsnu kupnju kakva je od Queens Park Rangersa stvorila cirkusku momčad u kojoj se ne zna tko pije, a tko plaća, pa niti čarobni štapić Harryja Redknappa, niti džep bez dna Tonyja Fernandesa nemaju rješenja za klupske nedaće.

Dvanaest milijuna za Christophera Sambu? Nemojte me nasmijavati.

Filozofijom potroši koliko imaš, a po mogućnosti i manje, Labudovi su pojačali momčad, imaju jednog od najboljih strijelaca lige i uz sve to godinu su završili s profitom od 17 milijuna funti. Dodamo li tome da je 20 posto kluba u vlasništvu navijača, koji imaju svoje mjesto u upravi i da namjeravaju povećati kapacitet Libertyja s 20 na 32 tisuće mjesta, jasno je da ljudi koji vode klub već sada znaju da će na svako pitanje koje nosi budućnost vrlo vjerojatno imati kvalitetan odgovor.

Poslovna sposobnost, inteligencija, ali i skromnost i poniznost ključnih ljudi u klubu jamstvo su da ovaj uspjeh Swanseaja u sezoni u kojoj obilježava svoju stotu obljetnicu definitivno neće biti i njegov labuđi pjev, te da će scenaristu koji se uhvati pričanja ove priče donijeti holivudsku slavu. Počne li pak priču onako kako sam predložio na početku kolumne, neka bude siguran da ga čeka sudska tužba.

Moram i ja od nečega živjeti.

A gdje ste vi bili devedes' prve?

Teško je nakon Svjetskog prvenstva u besramnoj prezentaciji odjeće i nakita čija cijena prelazi onu Engleskog pacijenta (novinara, ne filma) posve ignorirati taj sajam taštine na crvenom tepihu, od kojega su gore valjda jedino godišnjice mature, jer s njih se nitko ne vraća u društvu zlatnoga kipa.

Jedno je sigurno, oni koji su svoju pozornost posvetili engleskom nogometu, imali su više razloga za zadovoljstvo. Neizvjesnosti nije nedostajalo, neočekivanih rezultata također, publika je smjela izvrijeđati one koji im se ne sviđaju, a u pojedinim je utakmicama i humor bio bolji.

Počet ćemo ipak na Loftus Roadu, stadionu na kojemu su momčadi s vrha ljestvice nekim čudom ove sezone redom prosipale bodove, ali je Manchester United s pola snage i volje odnio čitav plijen i nastavio pohod prema 20. naslovu prvaka. Premda ima onih koji su mu naslov već uručili, mi se takvim čarolijama nećemo baviti, već ćemo se još jednom pokloniti Ryanu Giggsu.

Ne samo zato što je čovjek opet postigao pogodak, a mogao i još jedan, već zato što su knjiški moljci koji vole kopati po brojkama zaključili da je upravo na Loftus Roadu odigrao 999. utakmicu u karijeri, što uključuje nastupe za Manchester United, ali i velšku i britansku reprezentaciju.

Kad sam napisao jubilarno stoto izdanje kolumne, na barem jedan dan bio sam uvjeren da je čitav svijet moj, a nisam trebao niti ustati iz stolice, kamoli trčati 90 minuta. Za usporedbu, Ryan Giggs drugog će dana ožujka ove godine proslaviti 22 godine otkad je počeo i po dva puta tjedno trčati 90 minuta, udarati po lopti i osvajati trofeje, prema kojima se moja dva priznanja za kolumnu godine u namještenom glasovanju Sportnetovih novinara, kojima sam prijetio, doimaju smiješno i nebitno.

I dok je Giggsu normalno da se može pohvaliti fizičkim predispozicijama koje mu s gotovo 40 godina na leđima dopuštaju da se nadmeće i s 20 i više godina mlađim atletama, isti oni gore spomenuti knjiški moljci zabili su noseve dublje u statistiku i provjerili gdje je bio ostatak društva iz Unitedove svlačionice u trenutku kada je Giggs ušao u utakmicu s Evertonom te davne 1991. godine.

Zaključili su kako je od čitave momčadi Uniteda jedino Paul Scholes imao dozvolu ostati budan i nakon večernjeg crtanog filma. Michael Carrick, Nemanja Vidić i Patrice Evra s devet su godina djevojčice još uvijek povlačili za pletenice, dok su Robin van Persie i Darren Fletcher u prvome razredu tek svladavali abecedu. Wayne Rooney s pet je godina u vrtiću premlaćivao Ashleyja Younga, Nani odbijao dijeliti igračke s vršnjacima, a David de Gea i Danny Welbeck kao tromjesečne su bebe uništavali miran noćni san svojih roditelja.

Dodamo li svemu tome da Phil Jones i Nick Powell u vrijeme Giggsova debija nisu bili niti sjaj u očevom oku, jasno je kako je riječ o pothvatu kakvog će biti teško ponoviti. Kada upiše tisućiti nastup, možda već sljedećeg vikenda protiv Norwicha na svom Old Traffordu, Giggs će biti sedmi igrač u povijesti engleskog nogometa kojemu je to pošlo za rukom. Hoće li biti i posljednji?

Nebeska pristranost

Nije bilo teško zamisliti lica igrača Manchester Cityja u trenucima kada je Giggs pečatio pobjedu Uniteda na Loftus Roadu, kojom su Crveni vragovi barem na 24 sata pobjegli na 15 bodova prednosti ispred aktualnog prvaka. Nedjeljni susret s Chelseajem poprimio je obrise utakmice koju pod svaku cijenu valja dobiti, jer u suprotnom ogled u travnju na Old Traffordu mogao bi poslužiti tek kao prilika da branitelj naslova počasnim kordonom pozdravi novoga prvaka.

Ne sjećate li se prvog ogleda Chelseaja i Cityja u ranijoj fazi sezone, ne očajavajte, jer engleski i europski prvak iznjedrili su tada jednu od najdosadnijih utakmica desetljeća. Bojazan kako bi se isto moglo ponoviti i ovoga vikenda ipak se nije pokazala opravdanom, jer u ovoj fazi sezone nijednoj momčadi bod nije bio zadovoljavajući rezultat.

Pobjedu je na kraju odnio City i to ponajviše zahvaljujući odluci da Frank Lampard izvodi jedanaesterac Joeu Hartu, premda jedan drugoga poznaju bolje nego što poznaju neke od suigrača novijeg datuma. Hart je pročitao namjeru Lamparda, spriječio novo izdanje ilustracije "Thank Lampard", a goste su potom dokrajčili Yaya Toure i Carlos Tevez.

Po završetku utakmice Roberto Mancini je veselo dojahao pred novinare i značajno se namjestio pred objektivom kamere. "Prije svega želim reći da je ovo posljednja nedjelja našeg pape Benedikta XVI. i želim mu puno zahvaliti na svemu što je učinio u proteklih osam godina", kazao je strateg Cityja i ispratio papu u mirovinu.

Prisjetimo li se da je prošle godine u vrijeme tadašnjeg značajnog zaostatka za Unitedom posjetio Međugorje, talijanskom se strategu mora priznati još jedan lukav pokušaj privlačenja nebeske pristranosti. Ako ste pak od onih sklonih teorijama zavjere, u naglom odlasku Benedikta XVI. i izjavi kako se "više ne može nositi sa zadaćama koje nosi dužnost pape" pronaći ćete elemente neobične podudarnosti s nedaćama Manchester Cityja.

Osam bodova zaostatka još je OK, s dvanaest po svemu sudeći ni Vatikan ne može pomoći.

Tri Baleove zapovijedi i dva krucijalna pitanja

Poraz Chelseaja objeručke su prihvatili nogometaši Gareth Bale Albiona, koji su u ponedjeljak navečer na uzbudljiv i dramatičan način došli do pobjede na Upton Parku i, što je još važnije, ugrabili treće mjesto koje jamči i direktan put u skupine Lige prvaka.

Premda zvuči kao da se iz tjedna u tjedan ponavljam i više nego što to obično činim, glavnu ulogu ponovno je odigrao Gareth Bale, velški monstrum kojemu iz tjedna u tjedan vrtoglavo raste cijena, a usporedbe s Cristianom Ronaldom češće su čak i od usporedbi Engleskog pacijenta s Charlesom Bukowskim.

Kako i ne bi, kad momčadi protiv kojih GBA skuplja bodove uporno i kontinuirano krše tri osnovne Baleove zapovijedi: 1) ne dopusti Garethu Baleu neometano trčanje i postizanje optimalne brzine kretanja; 2) ne dopusti Garethu Baleu da prebaci loptu na lijevu nogu i 3) ne ostavljaj Garethu Baleu prostor potreban za kvalitetan udarac s udaljenosti manje od 30 metara.

West Ham se solidno držao do 90.minute utakmice i vjerojatno se nadao osvojenom bodu, a tada je pao na drugoj i trećoj zapovijedi i Engleskom pacijentu dao još jednog kandidata za pet najboljih pogodaka kola.

Među tim pogocima neće biti nijednog Arsenalovog, jer Topnici su imali većih briga od toga kako se naći u respektabilnom i jedinom relevantnom izboru atraktivnih ulazaka lopte u mrežu. Dok je Arsene Wenger na klupi ponovno vodio bitku s patentnim zatvaračem na svojoj jakni i nadao se što skorijem dolasku toplijih dana, njegovi su izabranici nastojali postići pogodak, bilo kakav.

Na kraju im je pošlo za rukom postići dva, jedan više od Aston Ville, i potvrdno odgovoriti na dva krucijalna pitanja: 1) može li se Arsenal izvući iz tjedna za zaborav i nastaviti utrku za jedno od prva četiri mjesta (zapravo samo treće ili četvrto) i 2) je li Bayern München jači od Aston Ville?

Valja spomenuti da je ovom dvoboju svjedočio većinski dioničar kluba Stan Kroenke, koji se došao i osobno uvjeriti što nastaje od kluba koji proda sve najbolje igrače. Svjestan problema s Arsenalovim jaknama ponio si je topli pokrivač, kad to već mora gledati, da ne pokupi još i prehladu.

Newcastle je uoči utakmice sa Southamptonom na stadionu organizirao tzv. "francuski dan", kako bi se igrači osjećali kao kod kuće. Navijači su se mogli opustiti i doći odjeveni i maskirani u Francuze, te se međusobno sporazumijevati poput likova iz serije "Allo, Allo".

Jednom kad je utakmica počela, šali više nije bilo mjesta jer Pardew je sa Svecima morao poravnati neke račune. Naime, dobar dio igrača koji i danas igra u Southamptonu tamo je došao zahvaljujući Pardewu, koji je potom, tvrdi neopravdano, "dobio nogu" iz kluba i jedva dočekao ponovni susret.

Devedeset se minuta kreveljio prema klupi Southamptona, kezio zube, stiskao šake i njima udarao po zraku, ali se na kraju isplatilo. Pobjedu je odnio između ostalog i zahvaljujući fenomenalnom pogotku Papissa Cissea, koji je bio toliko dobar da je i pomoćni sudac odlučio zaboraviti na nogometna pravila i ne signalizirati zaleđe.

Baš vas tjeram da pogledate tih top 5 pogodaka, zar ne?

I dok Nikica Jelavić već deset kola nije omirisao pogodak i trenutno žvače posljednje komade stare slave, s takvim se problemima ne susreće Rickie Lambert, živuća i još uvijek aktivna legenda Southamptona i čovjek koji baš nikada u dresu Svetaca nije promašio penal.

Premda je sigurno da će ga promašiti sada, nakon pohvale, nitko mu ne može oduzeti podatak da je na St. James Parku postigao svoj stoti pogodak u dresu Southamptona. Do tog je respektabilnog i rijetkog broja došao u samo 185 utakmica, kroz tri razreda natjecanja, i to u doba kada igrači nakon deset ili 20 pogodaka u dresu nekoga kluba mijenjaju sredinu uz značajno podebljanje plaće.

Respekt!

Sudačka nadoknada

Ako se pitate kako još uvijek ima materijala i za sudačku nadoknadu, dobrodošli u klub, jer slično si pitanje uz poneku uvredu postavljam svakoga tjedna u pravilnim vremenskim razmacima. Tada si zamjeram što sam umjesto kratke ali slatke kolumne, koju bi bilo moguće napisati u sat ili dva, od Engleskog pacijenta načinio nakazu od više tisuća riječi koja nakon objave zahtijeva rehabilitaciju, kako tvorca ovih redaka, tako i čitatelja.

Sad je gotovo, odbrusit ću sebi u bradu i ovoga tjedna i posvetiti se ljudima i djelima koji su se silno potrudili da ovoga tjedna popune najopušteniji dio kolumne. Počnimo tako Robinom van Persiejem, koji je u ogledu na Loftus Roadu pretrpio jednu od bizarnijih ozljeda u svojoj karijeri, ali i općenito u svijetu nogometa.

Na Loftus Roadu naime smatraju da su rovovi dubine metar, metar i pol jednako prikladni za nogometne terene kao i za organizaciju obrane srednjevjekovnih dvoraca. Jedina je razlika u tome što bi ministri obrane dvoraca u rupe pobacali žive krokodile, neka se hrane putnicima namjernicima, dok se na stadionu QPR-a takve rupe popunjavaju televizijskim snimateljima i – nesretnim napadačima. Da skratim – Van Persie je izgubio ravnotežu, upao u rupu i ozlijedio kuk. Prije nego netko umjesto kukom u isti rub udari glavom, možda bi valjalo razmisliti o izolaciji ili, sad već pretjerujem, zatrpavanju rupe koja može završiti nečiju karijeru.

David Moyes nije upao u rov, ali je svejedno imao razloga za nezadovoljstvo. Njegova je momčad do pet minuta prije kraja utakmice na Carrow Roadu imala prednost od jednog pogotka, a kući je na kraju otputovala bez ijednog boda.

Ključnim se za pobjedu Norwicha pokazao pogodak Granta Holta, postignut nakon isteka tri minute sudačke nadoknade, zbog čega je Moyes po završetku utakmice prosvjedovao kod glavnog suca na originalan način. Odajući dojam čovjeka koji sucu namjerava pružiti ruku, trener Evertona prikrao se djelitelju pravde, a potom u ključnom trenutku povukao dlan i pokušao doći do odgovora zašto je utakmica nastavljena i nakon najavljene tri minute.

Robert Snodgrass i Leighton Baines dokaz su da je u spomenutoj utakmici bilo i lijepih trenutaka, poput ovoga kojeg su dvojica suparnika podijelili u bliskom kontaktu. Pozivam vas da fotografiji date prikladan tekst, a osobno dajem glas za: Leightone, vidi sunce, vidi nebo, vidi ptice... život je lijep!"

Vraćamo se nezadovoljnima, među njima i Stevenu N'Zonziju, koji je u Stoke Cityju navikao biti taj koji će dijeliti udarce i drugima nanositi bol, a onda je došao na Craven Cottage i "popio lakat" od Dimitra Berbatova. Vidno ozlijeđen i ljut jer je sudac propustio sankcionirati prekršaj, prvo je izgubio živce zbog zvižduka publike, a potom, koji trenutak kasnije dobio novi udarac u glavu, ovog puta od Bryana Ruiza.

Bio je to udarac previše, N'Zonzi je izgubio kontrolu i zveknuo Ruiza po glavi, za što je lako mogao i vjerojatno trebao dobiti i crveni karton, no sudac se ipak odlučio smilovati.

Već smo konstatirali da je finale Capital One kupa bilo bogato pogocima, i to onima u mreži Bradford Cityja, no propustili smo spomenuti humorističan trenutak prije izvođenja Swanseajeva jedanaesterca. Kako je to bio prvi jedanaesterac kojega je Swansea ove sezone uopće dobio u svoju korist, uobičajenog izvođača nije bilo, pa je loptu uzeo Jonathan de Guzman, no nije očekivao da će veći otpor od protivničkog vratara pružiti - Nathan Dyer.

Dyer je prethodno postigao dva pogotka i u slučaju realizacije kaznenog udarca hat-trickom bi se upisao u klupsku povijest. Kako De Guzman nije odustajao, a niti Dyer se nije predavao, svjedočili smo natezanju na razini školske utakmice sve dok s ruba terena nije stigla uputa: jedanaesterac će izvesti De Guzman.

Jedanaesterac je na kraju realiziran, a da budemo posve pošteni prema Dyeru, ubrzo nakon pogotka zagrlio je suigrača i čestitao mu na pogotku, premda ni nakon utakmice nije propustio spomenuti kako je izvođač trebao biti upravo on.

Pusti, Nathane... ti ćeš u sljedećem finalu.

Stigao je i taj trenutak. Sugestivnim sam komentarima kroz kolumnu izazivao zazubice najavljujući izbor najboljih pet pogodaka tjedna, a sad je red da ih napokon i vidimo. Subjektivno smatram kako je riječ o najboljem izboru pet pogodaka iz samo jednoga kola i bez lažnog pretjerivanja vjerujem kako je svaki od njih mogao biti broj jedan. Osim Tevezovog, njemu ne dam.

Pozdrav do sljedećeg tjedna, a sad trk na rehabilitaciju.