Dinamova titula u sjeni Jedvaja i sudaca, Hajduk poražen svojim oružjem

Titula u sjeni Jedvaja i sudačkih odluka

Pobjedom u Splitu Dinamo je došao do 11 bodova prednosti ispred Hajduka i tako stavio "ruku i pol" na novu, osmu uzastopnu titulu prvaka. Brojka je to koja govori dosta o (ne)zanimljivosti Prve lige, kontinuitetu Dinama i razlici u odnosuna konkurenciju koja se, nažalost po Prvu ligu, ne smanjuje, bez obzira na brojne prodaje proteklih godina.

Odlična utakmica! Nije mnogo nedostajalo da to bude jedini opis splitskog derbija, no gruba pogreška suca Ivana Bebeka (i suca na gol-liniji - čemu služi ako ne upravo tomu?) ostavila je gorak okus u ustima navijača Hajduka. U drugi plan pali su pogoci, dramatičnost, nevjerojatni promašaji, silan trud obje ekipe, kartoni, koreografija, pun stadion, dobre akcije i puno hrvatske nogometne mladosti. Za vjeru u bolje nogometno sutra. S time da je preduvjet za to kvalitetno suđenje.

Dinamo, dakako, ima puno više razloga za zadovoljstvo. Konačno je slavio u Splitu, stavivši usput pečat na Prvenstvo iako neće to nitko u Maksimiru javno priznati. I s pet bodova prednosti Dinamo bi bio favorit, s 11 bodova ta utrka je opet prerano završila. Iz perspektive Dinama, pobjeda je zaslužena zbog kontrole utakmice i većeg broja dobrih šansi, kojih je malo kada zagrebačka momčad toliko složila na Poljudu. I s igračem manje Dinamo nije dopustio Hajduku puno nereda pred Kelavom, osim te situacije kada je Vrsaljko namjerno igrao rukom.

Prevagnula je, jednostavno, kvaliteta Modrih, s time da se ne može zanemariti da je Hajdukova obrana bila daleko od idealne. Nije lako samo tako gurnuti na stoperske pozicije igrače koji tamo nisu provodili puno vremena, a mladi Milić to je potvrdio slabom partijom.

Dinamo teško dobiva u Splitu, pa je očito za ovu pobjedu dosta pojedinaca moralo biti inspirirano. Vrijedi svakako izdvojiti strijelca prvog pogotka, Ivana Krstanovića, koji nastavlja trpati Hajduku, ne može se ne spomenuti neobičan i atraktivan (a ponajviše sretan) gol Luisa Ibaneza, reprezentativna igra uvijek savršeno pozicioniranog Šimunića, kao ni trka i angažman Leke, Ademija ili Brozovića (do neopreznog i nepotrebnog drugog žutog kartona). Veliki posao odradili su i Vrsaljko i Ibanez u zaustavljanju Hajdukovih prodora po krilu, pa je Krunoslav Jurčić s razlogom s najviše nezadovoljstva pričao o realizaciji. Čop i Sammir promašili su ono što se promašiti ne smije, iako čak ni s tim potezima nisu osvojili titulu promašaja dana.

No, u Dinamu i oko Dinama govori se najviše o jednom mladiću. Tin Jedvaj odigrao je treću seniorsku utakmicu u karijeri kao da mu je 333. Beskompromisan, odlučan, ni trunke straha se nije vidjelo u njegovoj igri pred punim Poljudom. A kao da te psihičke vrline nisu dovoljne, pokazao je puno stoperskih kvaliteta, a stigao je i gurnuti fantastičnu loptu Krstanoviću za prvi pogodak.

Zbog takvog uspješnog uvođenja i "proizvodnje" vlastitih igrača, Dinamo je u Splitu napravio ne samo veliki korak prema osmoj uzastopnoj kruni već je počeo pripremati teren i za one poslije te. Dinamo pobijedio Hajdukovim oružjem

Odmah po završetku derbija bilo je jasno da će u danima nakon njega sve dobro što je ponudio (a ponudio je) zasjeniti nova dramatična sudačka pogreška. Vrsaljkova ruka koja je trebala biti jedanaesterac i s bilo kojom bojom kartona (već je imao žuti) novo isključenje za Dinamo, još je jednom bacila sjenu na najveći hrvatski sportski okršaj. U nedjelju se 25.000 ljudi s Poljuda razišlo nezadovoljno Hajdukovom organizacijom, u srijedu sudačkom...

Pet sudaca na travnjaku, još jedan uz njega - i opet se o sucima nakon derbija najviše priča. Ivan Bebek, njegov drugi pomoćnik Grgić i nekoliko metara udaljeni Vučemilović-Šimunović nisu Vrsaljkovo igranje rukom (koje je potom vješto "zakamuflirao" držanjem za glavu) pred svojim vratarom pretvorili u kazneni udarac i moguću novu injekciju adrenalina brojčano premoćnijih domaćih igrača i njihovih 25.000 grlatih navijača. Hajdučki dio Lijepe naše opet je ljut na sudačku (ne)pravdu, a uvođenje dodatnih sudaca i u Hrvatskoj se, kao i u Europi, pokazalo potpunim promašajem. Dovoljno se sjetiti kontroverznih pogrešaka "petih" sudaca na Euru 2012. ili u nedavnoj utakmici između Arsenala i Bayerna, kad je engleski klub postigao pogodak nakon nepostojećeg kornera koji se odvijao ispred nosa "ćoravog" petog suca.

Šteta. Da nije bilo tog detalja, bez obzira što se može nadugo i naširoko razglabati i o nekim drugim sudačkim odlukama tijekom utakmice, ovaj derbi mogli smo mirne duše proglasiti jednim od najboljih u posljednje vrijeme. Hajduk je bio motiviran, Dinamo raspoložen, igrao se sasvim solidan nogomet za naše uvjete, poljudski ambijent je bio uobičajeno fantastičan. Nažalost, uvijek kod nas mora ići i ono "ali"...

Usprkos toj sudačkoj 81. minuti - Dinamo je u derbiju ostavio bolji dojam. To ne znači da je zbog toga sudačka greška manja jer se milijun puta pokazalo da ne pobjeđuje uvijek bolji, ali je momčad Krunoslava Jurčića u 90 minuta pokazala više od momčadi Miše Krstičevića. Jurčić je jednostavno na raspolaganju imao više kvalitete od Krstičevića, a ovog puta Dinamovi igrači nisu bili inferiorni u agresivnosti svojim domaćinima. Dapače, dojam je da je Dinamo pobijedio Hajduk upravo njegovim oružjem. Srčanošću.

Hajdukovi bokovi bili su potpuno začepljeni, a Vrsaljko i Ibanez odradili su sjajan posao na Caktašu i Vršajeviću. Andrijašević i Lima većim dijelom utakmice gubili su bitku na sredini terena od Ademija, Leke i Sammira, pa je uslijed toga lako objasniti "nevidljivost" Vukovića i Maglice, koji praktično nisu ozbiljno zapucali. Milić je bio jedan od najlošijih Hajdukovaca. Njegova je greška kod pogotka Krstanovića, poklonjeni zicer Brozoviću i promašaj godine pred Kelavom. No, ne treba najmlađeg Hajdukovca prozivati zbog toga jer je uskočio "zakrpan" u žrvanj derbija bez prođenih priprema i na poziciji koju od prošle sezone nije igrao.

Pred Hajdukom su Vinkovci, gdje će uz emotivno pražnjenje i dug put biti dodatno oslabljeni bez kartoniranih Jozinovića i Andrijaševića.