Super Frankie Lampard: od autogola do praga vječnosti

Šef je bio Amerikanac. Jedan od onih koji nogomet ne bi svrstali među pet najomiljenijih sportova, a da ne lažemo jedni drugima – niti među dvadeset i pet. Kao pripadnika nacije koja je u stanju nogometu prigovarati zbog manjka akcije, a zatim četiri sata pratiti NFL ili MLB utakmicu kako bi u prosječnih 11, odnosno 14 minuta igre par puta povikali homerun ili touchdown, šefa nisu pretjerano zanimala imena.

Htio je akciju. Htio je iz onih koji su navodno najbolje što nogomet može ponuditi izvući nogometne inačice homeruna i touchdowna, sjesti na zrakoplov i vratiti se u land of the free and home of the brave, te montažerima na stol istresti naramak slasnih prizora kakve "wow-slam-dunk-where's-my-pepsi" publika želi vidjeti.

Pred kamere je izašao Ronaldinho, provlačio loptu kroz uši, skrivao je u rukavima, balansirao njome na vrhu nosa, a kad je u izvedbu uključio i stopala, vidno impresionirani američki šef gotovo ga je želio zaprositi. Sličnu je reakciju izazvao i Thierry Henry, a tada je došao red na Franka Lamparda.

Došetao je pred kamere i nijemo čekao upute. Četrdesetak tisuća pari navijačkih očiju i sedam, osam ili deset televizijskih kamera oko travnjaka uglavnom nikada nije ni primjećivao, ali filmski set nije prirodno stanište nogometnog profesionalca. Amerikanac ga je pogledao i kratko prozborio: "U redu, Frank, možeš početi."

Lampard je stajao na mjestu. "Početi s čim?", upitao je nesigurno.

"Pa znaš, imaš neke svoje poteze, po čemu si već poznat", pojasnio je Amer.

Lampard je i dalje stajao na mjestu. Razmislio je sekundu ili dvije, ta nisu nogomet samo trikovi i fore, a zatim dao odgovor koji se faci iz marketinga nije uklopio u scenarij.

"Ja osvajam lopte. Ja pucam. Ja postižem pogotke iz veznoga reda."

Da obijem bravu na ulaznim vratima vašega doma, nečujno se prikradem do spavaće sobe i probudim vas usred noći s molbom da u desetak riječi opišete Franka Lamparda, vjerojatno biste me zatukli tvrdim predmetom i isporučili policijskim djelatnicima.

Odvažniji među vama možda bi ipak smogli snage, prevladali inicijalni užas i instinkt preživljavanja zbog nezvanog uljeza u spavaćoj sobi, pa razmislili o postavljenom im pitanju, no spreman sam tvrditi da čak niti u tom slučaju ne bi smislili bolji sažetak od onoga kojeg je Lampard toga dana izustio u Barceloni.

On osvaja lopte. On puca. On već 12 godina u plavom dresu postiže pogotke iz veznoga reda i proteklog je vikenda tu radnju ponovio dvjestoti put. Postigne li do kraja sezone još dva, izjednačit će već više od 40 godina nedirnut rekord Bobbyja Tamblinga, po zanimanju napadača. Uspije li mu iza leđa čuvara mreža smjestiti najmanje tri, vječnom će ljestvicom Chelseajevih strijelaca možda kraljevati i dovijeka.

A sve je počelo autogolom. U svojoj prvoj pravoj utakmici, kao petogodišnjak među sedmogodišnjacima na probi lokalnog kluba, hrabro je uzeo loptu i smjestio je iza vratara, da bi iz začuđenih lica na terenu i oko njega shvatio da je to učinio u pogrešnu mrežu. Lampardu je i danas taj događaj urezan u pamćenje, jednako poput promašenog jedanaesterca iz 2006. godine u dresu engleske reprezentacije.

Kao uporan i vrijedan čovjek, ali od malena samosvjestan, pomalo i sramežljiv, uvijek se neuspjeha sjećao jednako živo kao i uspjeha. Srećom, ovog potonjeg bilo je daleko više. Odrastanje u nogometnoj obitelji, s ocem Frankom, bivšim engleskim reprezentativcem, kao i bratićem Jamiejem i ujakom Harryjem Redknappom svakako mu je bilo od koristi, ali mu je na leđa natovarilo i golem pritisak.

Nedugo nakon povratka s posudbe u Swanseaju i godinu dana nakon potpisivanja prvog profesionalnog ugovora, 1996. godine na forumu s navijačima West Hama mlađahni se i bucmasti Lampard našao pod paljbom onih koji će kasnije s tribina izvikivati njegovo ime.

Kritike su bile donekle razumljive, menadžer West Hama u to doba bio je Lampardov ujak, a njegov asistent Lampardov otac. Jedan od navijača bez dlake na jeziku obrušio se na Redknappa i optužio ga da je dobre veznjake poput Scotta Canhama i Matta Hollanda pustio iz kluba "za kikiriki", a prevelike nade položio na premladog i nedovoljno dobrog Franka Lamparda.

Ono što je uslijedilo dio je nogometne antologije.

"Pustio sam Scotta Canhama jer je mladi Frank sa 17 godina miljama ispred njega. To je moje mišljenje i zato sam plaćen, da procjenjujem igrače. Matt Holland će se osoviti na noge, Scott Canham je također dobar igrač, ali reći ću vam sad, bez ikakve sumnje, ono što će Frank Lampard postići u nogometu i što će Scott Canham postići u nogometu jednostavno nije usporedivo. I reći ću vam, iako to nisam htio reći pred njim, otići će do vrha, do samog vrha", rekao je između ostalog Redknapp prije 18 godina u lica navijača koji su sumnjali u njegovu odluku i optužili ga za nepotizam.

Osamnaest godina kasnije Super Frankie Lampard može se pohvaliti trima naslovima prvaka Engleske, četiri je puta podizao FA kup, dvaput osjetio zadovoljstvo osvajanja Liga kupa, a jednom je u svojim rukama držao i trofej prvaka Europe. Devedeset i četiri puta odjenuo je dres engleske reprezentacije i u njemu postigao 27 pogodaka.

Scott Canham nakon odlaska iz West Hama "za kikiriki" zaigrao je za Brentford, a zatim svoj put nastavio u nižim ligama, u redovima Leyton Orienta, Wokinga i Farnborough Towna, prije nego se umirovio u dresu Thurrocka. Trofejima bi se rado hvalio, da može.

Za 200 pogodaka u plavome dresu Franku Lampardu bilo je potrebno 395 utakmica, a do kraja sezone, ovisno o uspjesima u Europskoj ligi, odigrat će ih još desetak. Što će se zbiti nakon toga i što će Lampardovoj karijeri donijeti skora budućnost pitanje je na koje odgovor ima malen broj ljudi unutar "zidina" Stamford Bridgea.

Chelsea je po mnogočemu specifičan klub, kolektiv u kojemu prvu, drugu i sve ostale riječi uključujući i posljednju ima Roman Abramovič i ne stidi se svojim potezima to i naglašavati. Kako sada stvari stoje i prema pulsu kojeg britanski mediji opipavaju već mjesecima, Lamparda ćemo sljedeće sezone gledati u dresu druge boje.

Svatko od nas imat će o tome mišljenje, no svatko od nas vjerojatno neće znati ni djelić cijele priče. Jedno je sigurno: fotografiju Roberta di Mattea koji s igračima slavi tek osvojeni trofej Lige prvaka možda je bilo lako ukloniti iz klupskih hodnika, pa će na isti način možda netragom nestati i slikoviti dokazi Lampardovih djela, no njihova ostavština preživjet će u navijačkim decibelima i pratit će Chelsea svijetom na navijačkim transparentima. Nadživjet će i Romana Abramoviča i sve buduće vlasnike kluba i ostati zlatnim slovima upisana u klupsku povijest.

Kao pripadnici ljudske vrste nismo savršeni, čast izuzecima poput Engleskog pacijenta. Skloni smo lijep pogodak proglasiti najboljim svih vremena, premda zapravo postoji samo jedno vrijeme i milijun pogodaka koje nikada nismo vidjeli. Prepiremo se oko najboljih igrača, uspoređujemo nekadašnje velikane s onima koji terenima trče danas, a poput američkog gospodina s početka priče često nas ponese i atraktivnost poteza, pa oni koji pohvale možda i zaslužuju padaju u sjenu onih koji se razmahuju vještinama.

Bobby Tambling bio je jedan od momaka iz sjene. Premda je 202 puta tresao mreže protivnika i još uvijek bježi čak i glavnom junaku naše priče, ni u vrijeme kada je igrao nogomet nije bio najveća Chelseajeva zvijezda. Nije tragao za slavom i krao naslovnice, najljepše epitete prepuštao je Jimmyju Greavesu i Peteru Osgoodu, a mnogo godina nakon završetka karijere, u prošlogodišnjoj službenoj anketi o najboljem igraču u povijesti kluba, dokopao se tek 13. pozicije.

I zato je dobro da je Frank Lampard toliko blizu Tamblingova rekorda. Zato je dobro što u grickanju sve manjeg zaostatka uživa polako, kao Engleski pacijent u torti od sira. Jer dok god traje priča o Lampardovu pohodu na rekord, trajat će i ona o rekordu kojeg ruši. Možda tako Bobbyju Tamblingu još za života odamo poštovanje koje zaslužuje.

Na koncu ionako neće biti važno tko je prvi, a tko drugi. Važno je da ni jedan ni drugi u anketama više nikada ne budu trinaesti.

Foto: EPA

Rješavanje nizozemskog škarta i Gervinho kao spasitelj

Pitate li Franka Lamparda što misli o rekordu kojega pokušava dostići, odgovorit će vam iskreno i skromno. "Ako postoji čovjek s kojim bih volio biti izjednačen, tada je to Bobby Tambling", reći će Lampard, a Engleski pacijent se zapitati ne bi li to zapravo bio savršen završetak priče o lovu na rekord. Tambling – Lampard 202:202.

Pitate li pak potpisnika ovih redaka za procjenu hoće li Lampard u preostalih desetak mu utakmica doista i uspjeti oboriti Tamblingov rekord, on bi odgovorio potvrdno, pa to nemojte činiti kako Chelseajeva veznjaka ne bismo u posljednjim mjesecima boravka na Stamford Bridgeu pogodili prokletstvom Engleskog pacijenta.

Javnom podrškom Sportnetova kolumniste, kakve je sreće, svaki bi mu se sljedeći pogodak oduzimao od ukupnog broja.

Ostavimo li Lamparda po strani, konstatirajmo još da je Chelsea proteklog vikenda vratio treće mjesto u svoj posjed, pritom prezentirao lepršavu igru s dosta prigoda i lijepih poteza, no ništa se od toga i dalje ne smije pripisati Rafi Benitezu.

Već uobičajeno pljesak je najčešće mamio Juan Mata, ali svoju je porciju udaraca dlanom o dlan zaslužio i Eden Hazard. Omalenog Belgijca bismo rado proglasili zalogom za budućnost i čovjekom koji će za 12 godina rušiti rekorde Tamblinga i Lamparda, da nismo svjesni vremena u kojemu živimo.

U svakom slučaju, iza Chelseaja je dobar tjedan, a premda to na prvi pogled ne izgleda tako, veseliti se može čak i Fernando Torres. On je, naime, prošlog četvrtka stresao mrežu Steaue i postao prvim igračem u povijesti koji je u jednoj jedinoj sezoni uspio postići pogotke u čak sedam različitih natjecanja.

Ako lažu mene, lažem i ja vas. Ja nisam ni znao da postoji sedam natjecanja u sezoni.

Kad smo već kod laži, tko to kaže, tko to laže da će Wigan ispasti iz lige? Pobijediše ljudi Newcastle, čime su vjerojatno započeli seriju koja neće stati do posljednjeg kola, kada će u posljednjim sekundama nekome zagorčati život, a sebi nekakvim "Aguerooooooo" trenutkom sačuvati onaj prvoligaški.

Ruku na srce, do pobjede nad Newcastleom uvelike su ih pogurale sudačke odluke, koje bi se na kraju sezone mogle pokazati ključnima. Ne samo što je Wigan trebao ostati s desetoricom da je Mark Halsey vidio ono u što je plaćen da gleda, već je i odlučujući pogodak na samome kraju postigao nakon evidentnog igranja rukom.

Dok će pogodak i dalje ostati priznat, a bodovi vodootpornim markerom upisani Wiganu, mnogo je pozornosti privukao prekršaj "za deset godina robije" Calluma McManamana, koji, naravno, prema riječima Roberta Martineza i svakog trenera na planetu ikad - "nije takav tip igrača".

Kako je prekršaj prošao neprimijećen od strane glavnoga suca, borci za pravdu nadali su se kako će Savez naknadno promotriti snimke i McManamanu zalijepiti suspenziju, a s njome i propuštanje polufinala FA kupa na Wembleyju. Još jednom postalo je jasno da ni med cvetjem ni pravice, pa su ljudi u odijelima uz jutarnju kavicu citirali članak onaj, stavak ovaj i zaključili kako ne postoji slovo disciplinskog zakona po kojemu bi McManamana naknadno kaznili. To što postoji kristalno čista video snimka u HD razlučivosti, snimljena s nekoliko strana svijeta, ocijenjeno je provokacijom onih subjekata i struktura koje guraju tehnologiju tamo gdje joj nije mjesto.

Usput budi rečeno, postupci su uredno pokrenuti protiv pomoćnih trenera koji su se po završetku prvoga dijela naguravali oko činjenice da je jednom mladom igraču toga dana mogla biti okončana nogometna karijera.

Ljudi u odijelima 1 - Nogomet 0.

Utakmica koju smo najviše očekivali pak nije razočarala. U susretu dvaju slonova u staklarskoj radnji koji se trude napraviti što manju štetu profitirala je Aston Villa i došla do neizmjerno važnih bodova u borbi za opstanak. Sjećate se kako sam prošli put kazao kako je Christian Benteke koštao koliko čitava momčad Readinga? Evo i zašto.

Bez obzira na pogodak, pobjedu i sedam bodova prednosti, na Villa Parku i dalje ne mogu mirno spavati, a QPR i Redknapp već odavno se bore sa snom. Reading se nadao promjenom trenera izbjeći takvo što, no u prilog im ne ide statistika. Naime, ne biste vjerovali, ali ima ljudi koji se na poslu vole potruditi i složiti studije s podacima iz Premier lige i nekadašnje engleske prve lige u rasponu od 40 godina.

Dvojica su sveučilišnih profesora tako došli do zaključka da uobičajene pretpostavke o šok terapiji promjenom trenera zapravo uopće ne drže vodu niti bilo kakvu drugu tekućinu kada ih se pogleda kroz statistički spektar. Što je najgore, ne vrijede niti u praksi, jer Reading je poražen na Old Traffordu, usprkos smjeni Briana McDermotta i usprkos tome što se uoči utakmice ozlijedio delegirani sudac Mark Clattenburg.

Riječ je o utakmici koju je najbolje pospremiti u zaborav i koju je riješio jedan pogodak Waynea Rooneyja, koji je usput Unitedu donio i 15 bodova prednosti na vrhu ljestvice. Sve ostalo valja baciti u smeće, kao i Robina van Persieja, koji je upao u stvaralačku krizu i sada umjesto da na leđima nosi klub, klub mora nositi njega.

Bacimo li se u donošenje zaključaka kako to čine britanski mediji, koji su Rooneyja već prodali u nekoliko klubova jer nije igrao u jednoj utakmici, United će nakon ove sezone ostati bez dvojice glavnih strijelaca. Valja se što je prije moguće riješiti tog nizozemskog škarta, samo valja pomno odabrati klub. U zadnje vrijeme u modi je sve poslati u PSG.

Spomenuo sam da United sada ima 15 bodova prednosti i plovi prema 20. naslovu prvaka, a to ne bi mogao učiniti da City nije uspio ponovno prosuti bodove, četvrti uzastopni put na Goodison Parku. Nikica Jelavić počeo je navijačima Uniteda vraćati dio duga iz prošle sezone, no niti ovaj susret nije oskudijevao sudačkim biserima.

Evertonu je poništen čist pogodak na početku utakmice, a City je zatim uskraćen za čist jedanaesterac kada je sudac igranje rukom Marouanea Fellainija pomaknuo par metara izvan šesnaesterca iz razloga poznatih samo njemu.

Liverpool je učinio ono što mu proteklih godina najbolje ide: slomio je krhke nade onih koji su vjerovali kako ovakvih utakmica više neće biti. Redsi su u Southamptonu nadigrani i pobijeđeni, pa snovi o tome kako je Liga prvaka ipak dohvatljiva čak i ove sezone sada čine poput pustih tlapnji.

Ako ništa drugo, Liverpool barem više ne pogađa vratnice i grede onako često kako je to činio prošle sezone. Od njih je tu palicu čini se preuzeo Arsenal, koji je u Swanseaju dočekao odmazdu za poraz iz prvog dijela sezone. Prvo su Topnici dvaput gađali okvir gola, da bi potom naciljali gdje treba.

Odmah su se pojavila pitanja može li Gervinho napokon opravdati očekivanja i dodatno pogurati Arsenal do Lige prvaka, pa ću odmah stati na kraj dvojbama i reći: ne može. Neka se moj prijatelj Arsene Wenger samo drži Oliviera Girouda, Thea Walcotta i Lukasa Podolskog, bit će dovoljno.

Zašto će biti dovoljno? Zato što će Tottenham po tko zna koji put postati žrtvom povijesti koja se ponavlja, zakočiti onda kada je potrebno nagaziti po gasu i shvatiti da je formu tempirao za krivo vrijeme, ako toj floskuli o tempiranju forme netko više uopće vjeruje. Spursi su pretrpjeli treći uzastopni poraz i sigurno ih boli podatak da je za ovaj posljednji odgovoran čovjek koji ih je nekoć najviše veselio, te da je pritom čak i potrčao.

Kad je najveći dar i najveće prokletstvo

Ima nešto u karijeri Michaela Owena što ga tjera na povlačenje ključnih poteza u pogrešno vrijeme. Složit će se sa mnom mnogi navijači Liverpoola, koji i danas smatraju kako je Redse napustio kada to nije trebao učiniti i kako se sve što je u karijeri nakon toga postigao ne može mjeriti s uspjesima u crvenom dresu.

Liverpool je napustio početkom sezone u kojoj su Redsi osvojili Ligu prvaka, a odluku o svibanjskom umirovljenju tempirao za dan kada sam radnu verziju kolumne već odlučio (zasluženo) posvetiti Franku Lampardu. Da je Owen s odlukom pričekao, od Engleskog pacijenta bi na poklon vrlo vjerojatno dobio glavnu ulogu u kolumni, a ovako morat će ući u igru neposredno prije sudačke nadoknade, što je zapravo i simpatična podudarnost s minutažom kakvom se u svom posljednjem klubu, Stoke Cityju, mora zadovoljavati pod stare dane.

Zbijao ja šale ili ne, neizbrisiva je i nepobitna činjenica da je Michael Owen jedan od najvećih napadača koje je Engleska ikada imala, "ubojica dječjeg lica" s urođenim instinktom za postizanje pogodaka i potencijalom za rušenje svih rekorda i ispisivanje novih, vlastitih.

U 564 utakmice za Liverpool, Real Madrid, Newcastle, Manchester United, Stoke City i englesku reprezentaciju postigao je ukupno 260 pogodaka, zajedno s Lesom Ferdinandom dijeli sedmo i osmo mjesto na listi najboljih strijelaca u povijesti Premier lige, te četvrto mjesto na ljestvici najboljih golgetera engleske reprezentacije.

Ponosni je član okteta velikana koji su u karijeri dosegli 150 premierligaških pogodaka, a usto je i najmlađi igrač u povijesti Premier lige koji je stigao do brojke od 100 pogodaka. Uspjelo mu je to sa samo 23 godine, 4 mjeseca i 12 dana.

Od danas već kultnog pogotka protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, preko 158 pogodaka u 297 nastupa za Liverpool, do onog čudesnog poslijepodneva na Old Traffordu i pogotka Manchester Cityju za 4:3, Owen je u karijeri mnogima od nas ostavio trenutke za pamćenje. I zato je prava šteta što su ga u lovu na granice njegovih mogućnosti tako često zaustavljale ozljede.

Strašna brzina s jedne mu je strane bila dar s neba, a s druge kočnica u karijeri. "Kad imaš takvu brzinu, jednostavno moraš imati probleme sa zadnjom ložom", kazao je bivši engleski izbornik Glenn Hoddle, dodavši kako je šteta što zbog toga nije uspio srušiti mnoge rekorde.

"Da je bilo neko drugo vrijeme", kaže gospodin "mogu li ja jednu pjesmu", možda bi mu i modernija medicina znala priskočiti u pomoć. U tom slučaju, nema nikakve sumnje, Owen bi na Bobbyja Charltona, Garyja Linekera i Jimmyja Greavesa, gledao s prvog mjesta vječne ljestvice engleskih strijelaca.

Sudačka nadoknada

Kroz sve ove godine koje sam potrošio (neki će iskoristiti prigodu i zlobno prišapnuti: potratio) na praćenje zgoda iz engleskog nogometa i pretvaranje da sam popularan, nikada zapravo nisam imao konkretan dokaz da sav taj tekst netko doista i pročita, a kamoli razumije.

Bilo je sporadičnih informacija da se na ove retke znaju spotaknuti i neka poznatija imena iz, primjerice, novinarske struke, svijeta sporta, pa čak i snova da engleska kraljica svake srijede angažira prevoditelje za svoje omiljeno štivo.

Sada napokon imam dokaz! Menadžer Aston Ville Paul Lambert burno je reagirao na odluku suca da nadoknadi čak pet minuta u trenucima kada je njegova momčad grčevito branila pogodak prednosti. Od četvrtog suca zatražio je objašnjenje odluke i dobio detaljnu specifikaciju što sve valja nadoknaditi, a Engleski pacijent dokaz da Paul Lambert čita sudačku nadoknadu!

QPR se dakle nasukao na Villa Parku, premda je velik dio utakmice odigrao sasvim dobro, no nemoguća misija polako postaje još manje mogućom. Kao dokaz da se ipak trude poslužit će i sljedeća snimka, na kojoj je Andros Townsend u borbi za loptu imao blizak i vjerojatno bolan susret s reklamama pored terena.

Usporimo malo, čuvajmo rezultat. Opustimo se uz Dan crvenih nosova, humanitarnu manifestaciju tijekom koje se u Velikoj Britaniji skupljaju donacije za one kojima je to najviše potrebno.

Ove godine obveznim se crvenim nosom za tu prigodu okitio i Roberto Mancini, a humanitarnoj se akciji velikodušno odazvao i Alex Ferguson.

Foto: EPA

Veselo i smiješno bilo je igračima Manchester Cityja na Goodison Parku, barem uoči utakmice, jer nakon nje malo kome je bilo do smijeha. Naime, komičar BBC-ja Simon Brodkin iskoristio je propust u osiguranju, odjenuo dres Manchester Cityja i s devetkom na leđima i prezimenom Bent, više od pet minuta zagrijavao se s igračima aktualnog prvaka, dok su oni u čudu pokušavali dokučiti o kome je riječ.

Kad su ljudi iz osiguranja shvatili da se doista ne radi o igraču iz gostujuće momčadi, promptno su ga ispratili s terena i zbog svoje će se šale naći na sudu zbog neovlaštenog ulaska na travnjak. Svjedoci kažu da je, dok su ga snage sigurnosti ispraćale sa stadiona, govorio: "Dajte da igram, uplatio sam da ću zabiti prvi."

Vrijeme je za oproštaj, dopušteno vam je pustiti i suzu ili povikom dati do znanja da ste jedva dočekali. Kako god, obvezan sam vam pustiti i pet najboljih pogodaka kola, koje možda neće ostati zapamćeno kao najizdašnije što se kvalitete pogodaka tiče, no barem je onaj prvoplasirani prava poslastica.

Kako nam reprezentacije nakon dugo vremena ponovno otimaju nacionalna prvenstva, mi smo opet zajedno nakon uskršnjih blagdana.