"Mala, složi listić, sve suprotno od onoga kako ovdje piše!"

Zbog grižnje savjesti što nisu u stanju skrenuti pogled i što se iz tjedna u tjedan iznova vraćaju, isti ljudi nerijetko imaju problema s potonućem u san. U sobama okupanim svjetlom mjesečine osluškuju zavodnički pjev mačaka iz susjedstva i suzama kvase jastuke jer su preslabi okrenuti leđa iskušenju i preskočiti barem jednu kolumnu.

Ima to, međutim, i svojih prednosti. Isti ljudi proteklog su vikenda već u dva sata ujutro imali prigodu požuriti sve satove kako bi ukućani od ranoga jutra uz miris kave uživali i u točnom vremenu, a doista su rijetke godine kada u isto vrijeme imaju prigodu čestitati Uskrs i vrijeme koje inače troše na plač i depresiju potrošiti na smišljanje psina kojima će nasamariti (čitaj: naljutiti) najdraže prvog dana travnja.

Doista, rijetki su vikendi, pa makar bili i produženi, u kojima u samo 48 sati uživamo u jednom velikom blagdanu, većoj količini dnevnoga svjetla, ali i zadovoljstvu što smo voljenu osobu preveslali ili pošteno preplašili na što je moguće više djetinjast način. S druge strane, prava je sreća što Engleskog pacijenta ove godine ne pišem na prvi dan travnja, jer s obzirom na zbivanja u Premier ligi bilo bi mi teško ljude uvjeriti u bilo što.

Uzmimo za primjer utakmicu Aston Ville i Liverpoola, koju su gosti s Anfielda dobili rezultatom 2:1. Tko bi mi, molim vas lijepo, povjerovao kada bih u prvotravanjsko jutro napisao da je za Liverpool dosuđen jedanaesterac i to, od svih ljudi, baš na Luisu Suarezu? Ta, tko me pri zdravoj pameti ne bi držao za šaljivdžiju kad bih tome dodao da je svoj doprinos pobjedi pogotkom dao i Jordan Henderson?

Tko potom ne bi ustao s poda, dlanovima sa sebe počistio prašinu i dlake kućnih ljubimaca i zatim se ponovno predao smijehu kad bi već u sljedećem paragrafu pročitao da je Gervinho u uvjerljivoj pobjedi Arsenala nad Readingom zatresao mrežu? Tko ne bi hvatao dah i žeđao za kisikom kad bih tek izrečenu tvrdnju začinio podatkom da je osim pogotka upisao i dvije asistencije?

Ima li među vama onih koji prvotravanjskom šalom ne bi objasnili pobjedu Tottenhama u kojoj sve pogotke nije postigao Gareth Bale? Tko bi mi povjerovao da Wigan u jednoj utakmici nije primio pogodak ili da je Andy Carroll postigao čak dva i da je jedan pritom i kandidat za ponajbolji pogodak sezone?

Zar ima nekoga tko s prvim travnjem ne bi povezao činjenicu da je Ricky Lambert u svom 500. ligaškom nastupu srušio i europskog prvaka Chelsea, da je najefikasniji Englez u Premier ligi, da je postigao više pogodaka od svih standardnih engleskih reprezentativaca, da mu se mnogi ne mogu približiti ni kada udruže snage, ali svejedno još uvijek nema poziva u nacionalni dres?

Tko me ne bi držao za budalu kad bih rekao da Javier Hernandez nije zabio u utakmici s Chelseajem i tko bi istinitom smatrao tvrdnju da je Paolo Di Canio, u slobodno vrijeme procjenitelj visine kukuruza, bez većega trenerskog iskustva i s teretom kojega nosi sa sobom dobio konkretan menadžerski posao u Premier ligi?

Prava je sreća, dakle, da nakon takvoga vikenda tekst koji čitate nosi datum trećega travnja, jer svaku gore napisanu tvrdnju morate bezrezervno prihvatiti kao istinitu. Povrh svega, lijepo je dodati da su klubovi iz čijeg se imena dade izrezati komad šunke prikladno i prigodno upisali uskršnje pobjede.

West Ham, Tottenham i Fulham svoj su Uskrs uljepšali bodovima, a kamo sreće da ga je uz šunku pogocima obilježio i Yaya Toure. O "mladom Lukeu" Youngu da i ne govorim…

Mala, složi listić...

Sedam kola prije kraja lijepa je okrugla brojka… dobro, koga zavaravam, uopće nije okrugla i zapravo ima šiljasti vrh kojim je moguće probiti zaista okrugle brojke. Međutim, sedam kola prije kraja situacija na ljestvici Premier lige poziva na dodatnu analizu, na pogled u budućnost i poznate proročke nesposobnosti Engleskog pacijenta.

Da, vrijeme je da ljestvicu prelomimo na nekoliko cjelina i kroz prizmu budućih utakmica promotrimo, a u mom slučaju i proreknemo tijek zbivanja do kraja tekuće sezone. Ako ste među nestrpljivima i u svibnju imate neodgodivih obveza na drugom planetu, pa već sada želite znati ishod prvenstva, tko će se plasirati u Ligu prvaka, tko završiti na vrhu, a tko na dnu, na pravom ste mjestu.

Kakav je recept? Ljestvicu običnim kuhinjskim nožem narežemo na borbu za naslov prvaka, borbu za Ligu prvaka i borbu za opstanak u Premier ligi. Kako ćete i sami vidjeti, takva podjela zapravo obuhvaća sve klubove osim West Bromwich Albiona, Swanseaja i Fulhama, koji do kraja sezone igraju samo za prestiž i već na njenom početku prošloga kolovoza vjerojatno bi potpisali takav ishod da ste im ga nekim slučajem mogli ponuditi.

Nakon toga preostaje za svaki klub poredati sve protivnike do kraja sezone (domaće utakmice istaknute su velikim slovima) i napisati prvi ishod koji Engleskom pacijentu padne na ne tako raskošnu pamet. Važno je istaknuti – prvi koji padne na pamet, bez dodatnih i naknadnih kalkulacija. Upišem li u zagrade jedinicu, klub će u toj utakmici osvojiti bod. Upišem li trojku, upisat će pobjedu, a ostane li mu nula – trebam li objasniti, na pogrešnom ste portalu.

Krenimo redom!

Utrka za naslov prvaka

Premda će me mnogi proglasiti šašavim jer ova kategorija uopće postoji, nekako se ne mogu oteti dojmu da bi Manchester United, u slučaju da prvenstvo umjesto sedam ima još desetak kola, uspio ispustiti i prednost od 15 bodova.

Od tobožnjeg lova na trostruku krunu i laprdanja kako je ovo najbolja generacija Crvenih vragova još od 1999. godine – što je zapravo ogromna uvreda onoj u kojoj su igrali i Cristiano Ronaldo i Carlos Tevez i jednostavno bezobrazna laž – Unitedu je u par tjedana preostalo samo prvenstvo. United je prva momčad koja je od početnih 30 utakmica uspjela dobiti 25, pa će naslov po svemu sudeći i osvojiti, ma koliko se neuvjerljivim partijama trudili tvrditi suprotno.

Manchester City ponovno hvata zamah, otprilike u isto vrijeme kada je to počeo činiti i prošle sezone kada je u šest kola nadoknadio osam bodova zaostatka, no ovoga puta zaostao je gotovo dvostruko i u sedam će mu kola i u mojim najgorim noćnim morama biti preteško nadoknaditi zaostatak.

Utrka za Ligu prvaka

Kad je na Facebook stranici Engleskog pacijenta proteklog vikenda osvanula tvrdnja da se Liverpool pobjedom na Villa Parku uključio u utrku za Ligu prvaka, najviše je "lajkova" pobrao komentar da čak ni navijači Liverpoola nisu tako optimistični.

U ovom slučaju optimizam je možda preteška riječ, jer svoju sam vjernost davno obećao nekom drugom klubu, pa bih takve tvrdnje pripisao žudnji za romantikom i želji da se netko izvan skupine "usual suspectsa" napokon priključi toj borbi. Iz bodovnog je stanja jasno kako je riječ o nategnutoj romantici, no Liverpool je, sviđalo se vama to ili ne, barem na ovoj ilustraciji i u mojoj butigi u kategoriji mogućih putnika u Ligu prvaka.

Arsenal možda jest jedina momčad koja uz spomenike ispred stadiona ima i jedan na samom travnjaku, no čak ni Per Mertesacker nije ih mogao spriječiti da upišu pobjedu nad Readingom i svijetu pošalju poruku kako se neće samo tako pomiriti s podređenim položajem u sjevernom Londonu, ali ni podatkom da bi nakon 15 uzastopnih godina mogli izvisiti u utrci za Ligu prvaka.

U prilog Topnicima svakako ide povijest, koja kaže da Tottenhamu potencijalan uspjeh zna stati u grlu i prigušiti ga u dovoljnoj mjeri da iskašlje i ono što je već uzimao zdravo za gotovo, a zamislite tek cirkusa da u raspletu utrke za Ligu prvaka vrhnje poberu Everton i Liverpool, pa se Liga prvaka umjesto po londonskim četvrtima preseli na dvije obale rijeke Mersey?

Nemoguće? Vjerojatno, ali opcija koju barem u ovoj kolumni uzimamo u obzir. Kako je glasao jednočlani žiri Engleskog pacijenta?

Da sam umjesto upisivanja ishoda koji prvi pada na pamet namještao rezultate, vjerojatno ne bih uspio složiti neizvjesniju borbu za ulazak u Ligu prvaka! Barem prema procjeni vašeg kolumnista, u tom će elitnom natjecanju, uz prvaka Manchester United, sljedeće sezone igrati još Manchester City, Chelsea i Arsenal.

Samo dva boda iza Arsenala, posve poravnati po bodovima bit će Tottenham, Everton i Liverpool, pa će gol razlika odlučiti tko putuje u Europsku ligu. To ujedno znači da će Spursi ponovno izvisiti u samoj završnici prvenstva, a bez Lige prvaka ostat će i bez Garetha Balea. Sjetite se, ovdje ste to pročitali prvi put.

Borba za opstanak

Teško mi se sjetiti sezone u kojoj gotovo pola ljestvice sedam kola prije kraja nervozno pogledava preko ramena u nadi kako će iza leđa ugledati barem tri momčadi s lošijom zalihom bodova ili omjerom postignutih i primljenih pogodaka, no ovo je takva sezona.

Od 11. do 18. mjesta klubovi su se nagurali u samo šest bodova razlike, pa čak i oni koji su do prije nekoliko tjedana s visoka prognozirali situaciju na dnu ljestvice (tebe gledam, Alane Pardew), sada su zaglibili u istome blatu i hrvaju se grčko-rimskim stilom zajedno s onima čiju su sudbu proricali.

U istom je društvu i Sunderland, koji se riješio trenera i doveo Paola Di Canija, koji je pak prvu konferenciju za medije potrošio na prepirku s medijima. Natezao se s pripadnicima sedme sile, uporno odbijao odgovoriti je li rasist, fašist ili oboje, pa je neodgovorenim ostalo i pitanje je li navijačima Lazija samo pokazivao kamo lete avioni.

"Pričajmo o sportu", naivno je vapio sa svoga mjesta. Ako to dosad nije znao, a trebao bi s obzirom na burnu igračku, ali i trenersku prošlost, sada je sigurno naučio da mediji ne žele pričati o sportu, već o onome što nogometaši i treneri čine kada iskliznu s kolosijeka i skrenu u posve nesportske vode. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti hoće li prije Sunderland ispasti iz lige ili Paolo Di Canio iz tračnica.

Ne treba biti ekspert poput Engleskog pacijenta da bi pogled na ljestvicu ponudio gotovo beznadnu situaciju Readinga i QPR-a. Dok je Reading samo najnoviji dokaz da promjena trenera u ovako kasnoj fazi sezone ne može donijeti puno toga dobroga, za QPR još uvijek ima nade jer Harry Redknapp je detektirao problem.

"Najbolja momčad na svijetu je Barcelona jer baš nitko ne radi napornije od njih. Mi moramo raditi jednako naporno", rekao je čovjek koji 100.000 funti tjedno plaća Christopheru Sambi, igraču koji je doveden kao spasitelj, da bi klub proteklog vikenda na najgrublji mogući način shvatio da – ne zna plivati.

Rasplet situacije mnogima će možda biti iznenađenje, no protiv prognoze Engleskog pacijenta se ne može. Uz otpisani Reading i QPR, koji uz raspored kakav imaju jednostavno ne mogu nadoknaditi zaostatak za ostatkom društva, po prvi će put iz Premier lige ispasti – Aston Villa.

Mlada i neiskusna momčad Paula Lamberta, koja se iz kola u kolo iskreno trudi pomoći protivnicima kad već ne može sama sebi, završit će prvenstvo izjednačena sa Sunderlandom, no presudit će joj značajno slabija gol razlika, koja je u ovome trenutku za čak 16 pogodaka lošija od Di Canijeve momčadi i zapravo mnogo lošija od svih suparnika Ville u grčevitoj borbi za prvoligaški status.

I to je to. Ishod prvenstva znate, pretplatu na satelitske i ine sportske pakete možete otkazati i vrijeme do kraja sezone potrošiti na zgrtanje bogatstva na temelju novostečenog znanja.

Poput Michaela J. Foxa, koji je sa sobom u prošlost ponio sportski almanah iz budućnosti, ovu kolumnu možete otisnuti na papir, zaputiti se do prve sportske kladionice i već s vrata veselo povikati službenici: "Mala, složi listić, sve suprotno od onoga kako ovdje piše!"

Sudačka nadoknada

Nema nadoknade do sudačke nadoknade, pogotovo ako u njoj postignete pogodak ili, kao u našemu slučaju, pogledate kakav zgodan video kojemu se možete nasmiješiti. Zašto onda ne početi baš jednim takvim?

John Terry protekli je vikend zaključio pomiješanih osjećaja. Pobjeda nad Manchester Unitedom i plasman u polufinale FA kupa lijep su uspjeh, nema nikakve sumnje, a niti pogodak Southamptonu nije za baciti, no tu je utakmicu Chelsea izgubio i zakomplicirao situaciju u borbi za plasman u Ligu prvaka.

Ali nećemo o komplikacijama, obećah vam smijeh, a u tu će svrhu poslužiti u najmanju ruku specifičan Terryjev pokušaj da igračima Southamptona otme loptu. Chelseajev kapetan prvo je "špagom" poremetio koncentraciju Jasona Puncheona, potom ga poput čunja srušio glavom, a nakon što je posjed lopte preuzeo Jack Cork, Terry je odlučujući udarac zadao faceplantom o travnjak.

Kako ipak nije u redu da se iz igrača i protagonista u Premier ligi samo ismijavamo, valja ponekad uputiti i neku pohvalu. Stoga ćemo u nestalnoj, neredovitoj i zapravo nepostojećoj rubrici "obrana tjedna" pohvaliti dvojicu vratara koji su zahvaljujući svome vrhunskom vratarskom instinktu i refleksima sačuvali mreže od okruglih predmeta.

Predstavljam vam obrane Jussija Jaaskelainena i Petra Čecha iz susreta West Hama i WBA, odnosno Chelseaja i Manchester Uniteda.

Rado bih hvalio i vratara Liverpoola, kad bi klub s Anfielda imao kojega. Ovako, posao kojeg inače obavljaju ljudi u rukavicama u susretu s Aston Villom morao je odraditi kapetan Steven Gerrard, i to na impresivan način.

Jednako tako, valja pohvaliti i pogodak Aarona Kinga, koji možda ima kraljevsko prezime, ali ga vrlo vjerojatno nećete vidjeti u kraljevskom klubu iz jednostavnog razloga što igra za Rushden & Diamonds u desetom razredu engleskog nogometa.

Svjestan kako mladost troši na nešto što neće unovčiti, King je raspalio po lopti kao da nema sutra i s četrdesetak metara postigao čisto fascinantan pogodak. Zvuka nema jer je i kamera ostala bez riječi.

Dok Englezi rabe izraz "red mist" (crvena magla), Hrvati će posegnuti za drugačijom bojom i sličan događaj prozvati "žutom minutom". U oba slučaja riječ je, naravno, o trenucima u kojima zaboravljamo na kućni odgoj, regule i zabrane.

Znate već o kakvim trenucima govorim, nekoliko sličnih priznao sam i u ovoj kolumni. Momenti su to u kojima više ne vladamo vlastitim postupcima i kontrolu nad njima prepuštamo genima naših predaka, onih istih koji su u nekom trenutku povijesti odlučili izaći iz pećine i posvetiti se kulturi, izgradnji mostova i komunikaciji.

Youssouf Mulumbu imao je jedan od takvih trenutaka u susretu West Hama i West Bromwich Albiona. Frustriran razvojem događaja, činjenicom da njegova momčad korača u bezdan poraza, ali i time što ga je protivnički igrač zaustavio prekršajem, uzeo je loptu u ruke i kao na školskome igralištu njome napucao bezobraznika. Za taj je pothvat nagrađen crvenim kartonom i trima utakmicama suspenzije. Pošteno.

Ako imate sve simptome redovitog pratitelja kolumne (grižnja savjesti, neutješni plač, vidi uvod kolumne), tada znate da često znam spomenuti Football Manager, premda u njemu nisam nimalo dobar, a igra ima i nikad popravljeni bug koji dozvoljava da moje momčadi travnjak napuste poražene.

Ekipa koja svake godine promijeni dva gumba, četiri opcije i nekoliko tekstura, te vam igru iznova proda za 50 eura može se, osim iznimnim poduzetničkim sposobnostima, pohvaliti i smislom za humor iznad svakog standarda Engleskog pacijenta.

Za prvi su dan travnja tako pripremili promociju novog izdanja svoje simulacije pod nazivom "Football Manager 1888", koji vas navodno vodi u prvu sezonu engleske nogometne lige, u kojoj isto tako navodno možete voditi jedan od 12 klubova koji su se u njoj tada i natjecali.

Momci (i djevojke, valjda) su se potrudili i načinili prikladne screenshotove i promotivni materijal, kojeg možete vidjeti na sljedećem linku, a premda je riječ samo o dobroj prvotravanjskoj šali, uvjeren sam kako bi čak i takvu igru svake godine uspijevali prodati za 50 eura.

Možda i više, ipak je riječ o muzejskom primjerku.

Ima tjedana kada lijepe pogotke jedva možete nabrojiti na prste jedne ruke, a ima i onih kada se nogometaši dogovore da u inat Engleskom pacijentu svaki postignuti pogodak mora biti lijep. Ovo je jedan od takvih tjedana, pa je odabir najboljih pet bio mukotrpan zadatak.

Ako se među najboljima nije našao i onaj kojega ti, štovani čitatelju, osobno preferiraš, svi su izgledi da se ne radi o mojoj osobnoj odmazdi i namjernom podizanju tenzija, već ponajprije o razilaženju stavova i ukusa.