I konje udaraju, zar ne?

Složit ćete se tako sa mnom da je u huliganskom biznisu teško opstati i nadjačati ljutu konkurenciju ako je strah od ozljede vlastite šake jača od nagona da drugom ljudskom biću razbijete nos ili mu izbijanjem zuba otežate hranjenje.

Od fizičkih predispozicija, međutim, još goru prepreku predstavljaju one mentalne. Od rođenja sam, naime, proklet umom sposobnim za spajanje uzročno-posljedičnih veza. Laičkim rječnikom rečeno, svjestan sam da ne postoji broj razbijenih glava, prozora, automobila i ostale privatne ili društvene imovine koji će promijeniti ishod utakmice, a time i nezadovoljstvo i čemer u navijačkoj duši.

Kao što se s promjenom navika potrošača i evolucijom tržišta moraju mijenjati i obrti i tvrtke, žele li opstati u okrutnom svijetu poduzetništva, tako su i huligani u proteklih nekoliko desetljeća morali promijeniti svoj modus operandi i prilagoditi ga zahtjevima tržišta i zakonskim amandmanima.

Razbijanje njušaka s nogometnih su arena morali izmjestiti u daleko manje atraktivan dekor sporednih ulica, benzinskih postaja ili odmorišta na autocestama, uz minimalan prostor u medijima. Posao je trpio, a frustracije rasle, pa su navijači Millwalla prošlog vikenda odlučili uzeti stvari u svoje ruke i pokušali vratiti nasilje tamo gdje i pripada – na tribine nogometnog stadiona.

Baš na vikend kad je običan svijet smjerao izraziti poštovanje prema žrtvama najveće otočke nogometne tragedije, huliganska obrtnička komora Millwalla pokazala je divljenja vrijednu nesposobnost zbrajanja dvije dvojke. Kako zbivanja na travnjaku nisu davala povoda za zadovoljstvo, svoj su respekt prema žrtvama odlučili izraziti onako kako najbolje znaju – bezumnom tučnjavom.

Vremena su se, međutim, promijenila. Iznenađeni površinom i volumenom Wembleyja procijenili su kako put koji valja prevaliti do tribine sa suparničkim navijačima, kao i broj ljudskih tijela koja bi pritom trebali pregaziti predstavlja prevelik posao i napor, a ne jamči da će tako iscrpljeni bitku na kraju i dobiti. Zato su već stisnute i pripremljene šake okrenuli ka njuškama onih s kojima su na utakmicu i doputovali i s kojima će naposljetku morati i natrag kući.

Policija je tridesetak minuta mirno promatrala kako se ljudi koji su do prije koju minutu tako lijepo i uglas vrijeđali protivnike i suparničke navijače sad mlate kao da su najgori neprijatelji. Iz meni nepoznatog razloga nisu dopustili prirodnom odabiru da dovrši posao do kraja, već su se ipak uključili u uvođenje reda i mira i iznjedrili heroja.

Dvadeset i sedam godina Tony Shannon sanjao je svojih pet minuta slave, maštao je o danu kada će svojim djelima natjerati svijet da stane u čudu, a roditelji dignuta čela prošeću susjedstvom. Ukrao je policajčevu kapu, sakrio je pod jaknu i s telećim osmijehom provlačio se kroz masu, uvjeren kako je izbjegao očima reda i mira.

Naći će se među vama i oni koji će reći kako je nogometni huliganizam, čak i ovaj kakvog su prezentirali navijači Millwalla, spao na niske grane jer umjesto do pâsa razodjevenih ljudi prorijeđenog zubala epitet huligana danas dobivaju čak i pristojno odjeveni ljudi s frizurom na razdjeljak i to samo zato što su ukrali policajčevu kapu.

Zato ću ustati u Shannonovu obranu i kazati kako ni tim odvažnim pothvatom nije dodirnuo samo dno. Za struganje po njemu pobrinuo se heroj iz Newcastlea, koji je samo dan kasnije s više stotina svojih kolega odlučio građanskim neposluhom uložiti prigovor na ružan rezultat derbija s ljutim rivalom Sunderlandom.

Dok su mu kolege u prugastim dresovima ispaljivali pirotehničke naprave, palili kante za smeće i u razgovoru s policijom se koristili ružnim rječnikom, neimenovani je sredovječni muškarac procijenio kako je najveći krivac za težak poraz upravo policijski konj, koji se u paketu s pripadajućim jahačem drznuo stati ispred njega.

Premda bi konj po imenu Bud u nedjeljno popodne, da je samo imao izbora, umjesto ulice pune pijanih debila jamačno radije odabrao svježom kišom nakvašeni pašnjak izvan grada, stoički je primio udarac od pripadnika tobože dominantne vrste, koja njega i njemu slične plemenite primjerke, kakve li ironije, ima obraza zvati životinjama.

I nije uzvratio. Iako mu je gorka sudba umjesto mirne farme na proplanku podarila naguravanje s bijesnom ruljom, povukao se, kako i priliči civiliziranijem biću i prepustio pripadnicima specijalne policije da drskom napadaču zalijepe lice o beton i krvavog ga nosa pred očima kamera osramoćenog odvedu u prenoćište iza rešetaka.

Znam što misliš, prosječni čitatelju. Znam da se pitaš kamo ide svijet u kojemu ljudi zbog nogometne utakmice dižu ruku na konja, no jutro poslije ponudilo je nadu. Osim što su duhoviti ljudi ponudili novi prijedlog Newcastleova grba (vidi sliku desno), zatrpana brojnim upitima o njegovu zdravstvenu stanju, policija je riječju i slikom potvrdila da je siroti i nedužni Bud živ i posve zdrav.

Za boksača s konjima baš nikoga nije bilo briga.

Surfanje po Luizu i povratak Di Canija

Kako ste iz uvodnih redaka već mogli pretpostaviti, nogomet je i prošlog vikenda izgubio bitku za naslovnice, premda je s nekoliko sjajnih utakmica ponudio dobre argumente da se o njemu piše. No, dva velika derbija i nekoliko pogodaka za pamćenje ipak se ne mogu nositi s prizorom čovjeka koji desnicom udara konja.

Rado bih se pohvalio i istaknuo samoga sebe, kad već neće nitko drugi, kao primjer odgovornog sportskog novinara, koji se gnuša tabloidnih priča i koristi svaku prigodu da sportu dodijeli prvo mjesto. Rado bih, ali me demantira naslovna fotografija teksta. Zato ću se potruditi barem u nastavku kolumne svratiti vam pozornost na sport.

Prije svega valja čestitati Manchester Cityju što je nedjeljnom pobjedom nad Chelseajem osvojio FA kup. Jesam, svjestan sam da se igra još finale. U susretu dva još uvijek aktualna prvaka od kojih na kraju sezone nijedan neće uspjeti i obraniti naslov, do pobjede od 2:1 stigao je City, a do osobnog poraza sudac Chris Foy.

Nekoliko pogrešnih procjena natjeralo je stotine navijača na ljutito zatrpavanje Twittera i verbalne prijetnje, od čega je dobar dio bio upućen sirotom i nevinom biciklističkom asu Chrisu Hoyu, koji sa sucem dijeli 89 posto imena i prezimena. "Izgleda da sudac Chris Foy danas opet nema svoj dan", napisao je Hoy duhovito, suočen ne po prvi put s psovkama disleksičnih 'tviteraša'.

Pitate li se što je navijače natjeralo na tako burnu reakciju, neću se upuštati u detaljne analize, ali ću istaknuti sitnicu nakon koje je po mišljenju navijača Chelseaja, ali i mnogih neutralnih promatrača, City trebao ostati s desetoricom. Sergio Aguero na Wembleyju je predstavio novi sport: surfanje na Davidu Luizu.

Dosta je govora o sucima bilo i u susretu Arsenala i Norwicha, gdje su Topnici surfali po živcima svojih navijača, a potom uz par interesantnih odluka sudaca došli do preokreta i zasjeli na treće mjesto prvenstvene ljestvice.

Nakon što sam odluku suca da u 85. minuti dodijeli jedanaesterac Arsenalu nazvao dvojbenom, na Facebook stranici Engleskog pacijenta naišao sam na gnjev i topničku paljbu jer kazneni udarac navodno nije bio dvojben.

Zaslijepljeni navijačkom mrenom preko očiju moji prijatelji navijači Arsenala pritom su propustili primijetiti nedosljednost u kvaliteti vida pomoćnog suca u toj utakmici. Naime, upravo je taj sudac s udaljenosti od tridesetak metara vidio ono što nije vidio glavni djelitelj pravde, koji je od prekršaja bio udaljen svega nekoliko koraka. Tek koju minutu kasnije, isti pomoćni sudac oka sokolovog propušta vidjeti prekršaj i evidentno zaleđe na dvostruko ili trostruko manjoj udaljenosti od one na kojoj je zamijetio prekršaj za jedanaesterac.

U svoju obranu kazat ću kako je sličnog mišljenja i dobar dio britanskog analitičkog puka što bivših trenera, što igrača, ali ne gajim iluzije da će mi to pomoći u ovom slučaju. Zato ću vam pustiti video Arsenea Wengera, koji će biti najsretniji što se hladnome vremenu napokon bliži kraj.

Neka dignu ruku oni koji su prvim nastupom Sunderlanda pod vodstvom Paola Di Canija bili razočarani. Pritom ne mislim na igru momčadi (zar je nekome do takve analize?), već na onaj važniji detalj: ponašanje talijanskog stratega uz aut liniju.

Poznat po gimnastičkoj gipkosti i izražajnim vokalima, Di Canio je brzo shvatio da od gospodskog pristupa neće biti kruha i da će Sunderland potonuti ne probudi li igrače iz sna u koji su utonuli slušajući uspavanke Martina O'Neilla.

Najsimpatičniji fašist na svijetu prvo je u svom stilu popljuvao rad svoga prethodnika ("ne kažem ja da je on loše radio, samo kažem da najspremnija momčad po mišljenju O'Neilla nije i najspremnija momčad po mišljenju Di Canija"), a onda na St. James Parku pored aut linije igrao svoju utakmicu i doslovno uvjerio igrače Sunderlanda da prvi put nakon 2000. godine mogu izboriti pobjedu na travnjaku najžešćega im protivnika.

Što se borbe za vrh ljestvice tiče, Manchester United se uplašio statističkog podatka koji kaže da još od 2001. godine Crveni vragovi nisu izgubili tri utakmice zaredom. Gostovanje na Britanniji stoga su iskoristili za 26. pobjedu iz 32 utakmice (navodno je to prvoligaški rekord), a Robin van Persie za prekid golgeterskog posta, makar na način na koji bi to uspjelo i Engleskom pacijentu: iz jedanaesterca.

Igru koju su budući prvaci pritom pokazali valja patentirati kao lijek protiv nesanice, a kako je Wayne Rooney cijelu utakmicu odigrao u veznom redu, to je jasan i nedvosmislen znak da će za koji mjesec zajedno s Nanijem, Kagawom, De Geom i Alexom Fergusonom biti prodan PSG-u.

U rubrici "na zapadu ništa novo", Aston Villa ponovno se svojski potrudila svoju sudbinu ostaviti neizvjesnom sve do kraja prvenstva. Premda se Fulham ponudio na pladnju i prvi primio pogodak, u pomoć Londončanima stigao je Fabian Delph i autogolom poručio suigračima da nema kruha bez napornog rada.

Ništa novoga nema ni u Liverpoolu, koji već drugo kolo zaredom nije primio pogodak, ali je veći problem što ga nije ni postigao, pa vlasnika Johna Henryja u domovini ponovno zafrkavaju jer je kupio klub u sportu u kojem pogodaka nema.

Prokletstvo prognoze u kojoj sam ih svrstao među kandidate za Ligu prvaka na kraju će Redse koštati bilo kakvog nastupa u Europi (ne brojimo li dva gostovanja u Walesu u europske nastupe), no kada se s druge strane terena nađe vratar poput Alexa McCarthyja, koji je baš tada odlučio imati svoj dan, malo je toga što Luis Suarez i društvo mogu učiniti po tom pitanju. Uvjerite se i sami…

Premda sam trenutak sramoćenja samoga sebe ostavio za dno kolumne, kada većina ljudi već odustane od čitanja, ne mogu ga više odgađati. Kao što možete primijetiti iz grafike koja prati ove stupce, Indeks uspješnosti Engleskog pacijenta niti ovoga se tjedna neće izdići iznad sramotnih 50 posto.

Od osam sam odigranih dvoboja tijekom proteklih nekoliko dana uspio pogoditi ishode njih samo četiri, pa ako ništa drugo veselim se što sreću donosim onima koji su poslušali moje riječi i odlučili unovčiti barem djelić moje nesposobnosti.

S druge strane, ako ste od onih kojima je čaša uvijek napola puna, reći ćete kako se već dva tjedna dosljedno držim polovičnog učinka.

Ovoga tjedna pošlo mi je za rukom pogoditi ishode Arsenala i Norwicha, Evertona i QPR-a (teškoga li posla), Southamptona i West Hama, te onaj sinoćnji između Arsenala i Evertona, završen rezultatom koji najmanje odgovara i jednima i drugima.

Croeso, Caerdydd!

Znate li koje su prve riječi vlasnika ili predsjednika prosječnog hrvatskog nogometnog drugoligaša nakon saznanja da je izborio plasman u prvu ligu?

"U vražju mater!"

Nema tog užasa koji se može usporediti sa spoznajom da se od vas sada očekuje da uz travnjak imate i reflektore kojima ćete igračima i televizijskim kamerama osvijetliti teren, da za onih tridesetak ljudi koji dođu na stadion morate na stepenište od gologa betona instalirati i plastična sjedala, te da atletsku stazu koja je atletiku posljednji put vidjela za vrijeme Univerzijade 1987. godine ipak morate do kraja očistiti od mina.

Čak i ako imate veze u gradskoj i županijskoj vlasti, pa iz tvrtki koje grcaju u dugovima i zapošljavaju četiri puta više ljudi nego što je potrebno uspijete iscijediti neophodnu donaciju za svoj sportski kolektiv, vaša financijska konstrukcija srušit će se poput kule od karata nakon pogleda na putne i ine troškove sudaca i delegata.

A znate li kako plasman u najviši razred slave u engleskoj drugoj ligi? Evo, ovako!

Po prvi put nakon 51 godine nogometaši Cardiff Cityja izborili su plasman u prvoligaško društvo. Bodom u utakmici s Charltonom koja je završena bez pogodaka inače bi malo tko bio zadovoljan, no četiri kola prije kraja taj jedan jedini bod bio je dovoljan i za matematičko osiguranje izravnog plasmana u Premier ligu, prvoga u povijesti kluba.

Timing nije mogao biti bolji, Velšani su do velikog uspjeha došli baš prije sezone u kojoj će klubovi dijeliti nikad veći financijski kolač, što će svakako pomoći u nošenju s nagomilanim dugovima iz prošlih sezona, koji još uvijek predstavljaju teret klupskim strukturama.

Nakon što se u englesko društvo prvo ušuljao Swansea i lepršavim nogometom pod vodstvom Brendana Rodgersa, a zatim i Michaela Laudrupa oplemenio Premier ligu, po prvi put najviši razred engleskog nogometa dva će mjesta morati ustupiti velškim klubovima.

Od niželigaškog nogometa, ruba stečaja i dvije promjene vlasništva, Cardiff je u samo desetak godina došao do financijski najizdašnije i najpopularnije lige na svijetu. Velike zasluge za to imaju i vlasnik Vincent Tan i malezijski konzorcij pod čijim se vodstvom velška momčad izdigla iz pepela i pronašla svjetlo na kraju tunela.

Tan je već sada najavio ulaganje od oko 25 milijuna funti u pojačanja za sljedeću sezonu i pažljivu pripremu i planiranje toga pothvata kako u najvišem razredu ne bi plesali samo jednu sezonu. Tko zna, možda mu navijači i oproste što je početkom sezone tradicionalnu plavu boju dresa zamijenio crvenom.

Sljedeća sezona dat će odgovor na pitanje hoće li Cardiff iskoristiti prigodu na način kako je to uspjelo Swanseaju, a preostaje nam tek poželjeti im dobrodošlicu na jeziku koji samo izgleda kao klingonski, a zapravo je velški. Croeso, Caerdydd!

Uzgred, znate li kako se na velškom kaže Engleski pacijent? Logično: cleifion Saesneg.

Sudačka nadoknada

Na početku sudačke nadoknade (na velškom: amser anafiadau, ovo je baš zabavno) vratimo se u Reading, gdje je minutom šutnje odana počast navijačima Liverpoola koji su prije 24 godine izgubili živote na stadionu Hillsborough. Makar nakratko navijači obiju momčadi podsjetili su da je nogomet često mnogo više od pukoga sporta i da su ljudski životi uvijek važniji od rivalstva.

Dodajmo tome da je na kraju prevladao razum, pa prijedlog predsjednika Readinga Johna Madejskog da se u isto vrijeme ukaže počast i preminuloj bivšoj premijerki Margaret Thatcher, koja je odigrala veliku ulogu u zataškavanju prave istine o Hillsboroughu, na kraju nije naišao na plodno tlo.

Da iz Readinga ne odemo tužni i sjetni pobrinuo se Mark Clattenburg. Ne znam je li njegovoj rastresenosti razlog zaljubljenost ili kakva druga distrakcija, no mladi se djelitelj pravde nakon odmora vratio na travnjak praznih džepova.

Tek u trenutku kada je morao dodijeliti prvi žuti karton postao je svjestan svoga propusta, pa mu je u pomoć morao priskočiti četvrti sudac i ponuditi mu svoj primjerak obojenog papira za kažnjavanje igrača.

Kao što smo saznali u uvodu kolumne, od policajaca koji osiguravaju nogometne utakmice očekujemo da znaju prikladno reagirati na nasilje nad konjima, ali nije neophodno da posjeduju i nogometne vještine.

Policajci koji su osiguravali susret Charltona i Barnsleyja možda još uvijek nisu imali prilike pendrekom oplesti po čovjeku koji udara konja, ali se sigurno ne moraju sramiti svojih nogometnih vještina.

Prošlog tjedna divili smo se trenucima kada Papiss Cisse i Alan Pardew skaču u zagrljaj navijačima i slave pobjedu u posljednjim trenucima utakmice, no takvih trenutaka za simpatizere, igrače i stručni stožer Newcastlea ovoga tjedna nije bilo. Za brisanje granica između navijača i igrača zato se ovoga tjedna pobrinuo igrač Sunderlanda Craig Gardner.

Kako zbog žutih kartona nije mogao sudjelovati u tamanjenju Svraka, na St. James Park je odlučio doputovati zajedno s navijačima. Oni su iskoristili prigodu i natjerali ga da odabere pjesmu, na što je on zapjevao…

A kad smo već kod pjesme, priznajte iskreno koliko ste se puta našli u situaciji da posve nesvjesno i protivno svojim instinktima i glazbenom ukusu pjevušite neku od skladbi iz široke ponude Huljićeve tvornice šunda.

Priznajte koliko ste puta bili "privjesak, obmana i kopija", prije nego ste okrenuli broj Hitne pomoći i liječnike pitali u koji se dio glave morate udariti čekićem kako bi neželjene stihove izbacili iz glave.

I na kraju, priznajte da vam je bilo drago što vas pritom nitko nije čuo, a kamoli snimio i postavio na YouTube, jer Micah Richards nije bio takve sreće. Službeni klupski snimatelj uhvatio ga je kako na željezničkoj postaji pjevuši skladbu navijača Manchester Uniteda: "It's Carrick, you know, hard to believe it's not Scholes".

Oprostit ćemo se i ovoga puta uz pet najboljih pogodaka kola, od kojih ste većinu mogli vidjeti ako ste ovoga vikenda uspješno odabrali pravu utakmicu. Ostatak vremena mogli ste provesti upijajući prve prave ovogodišnje sunčeve zrake. Hwyl fawr!