Operacija uspjela, pacijent...

Dok prijateljskim stiskom ruke dijelim topli napitak sa šalicom ukrašenom Unitedovim klupskim grbom, prisjećam se njene kolegice iz prošle sezone. Odgovoran za posljednje trenutke njenoga života i smrtonosni poljubac s betonskim zidom, ne ponosim se svojim potezima, ali se nadam da je u keramičkom raju smogla snage oprostiti mi na tome trenutku slabosti.

Dok se zabavljam mišlju kako na rajskim proplancima bezbrižno preskakuje potočiće kave, čaja ili tople čokolade, zadovoljnim osmijehom na licu milujem svjetske portale čije su sportske stranice ovih dana obojene crvenom bojom. Manchester United osvojio je 20. naslov prvaka Engleske i već ionako teško dostižnu ljestvicu podigao na još višu razinu.

Prethodnih sam se godina znao upustiti u analize, pa svojim pronicljivim zapažanjima prodrijeti u srž osvojenog naslova i donijeti zaključke koje su prije mene već donijeli svi novinari na svijetu jer za objavu svojih mudrosti ne moraju čekati srijedu. Stoga ne vidim razloga da isto ne učinim i ove sezone i počastim vas s pet razloga zbog kojih će Manchester United za koji tjedan paradirati gradom u autobusu otvorena krova, a možda i ispustiti trofej pod njegove kotače.

Razlog prvi: Alex Ferguson
Kako je lako biti sportski novinar, graknut će uglas svi koji su ovo znali i bez mene. Takve pozivam i prozivam što se kroz prethodna 144 izdanja kolumne nijednom nisu ponudili za pomoć, kako bih ja vrijeme koje inače potrošim na kolumnu proveo u nekoj zabavnoj aktivnosti ili, još bolje, u potpunoj neaktivnosti na rubu hibernacije.

"Zapamtite kakav je ovo osjećaj i pobrinite se da više nikada ne dobiju priliku smijati se Manchester Unitedu", poručio je Škot svojim igračima koji su nakon posljednje utakmice prošle sezone i jednog od većih razočaranja u karijeri morali trpjeti i podrugljive povike navijača Sunderlanda s tribina Stadiona svjetla.

Premda se ne mogu u potpunosti složiti s Fergusonom i mišljenja sam da ćemo se Unitedu još dugo moći smijati, barem dok je u momčadi mjesta za kralja slapsticka Dannyja Welbecka, pobjednički duh kojega Ferguson i u 71. godini života i dalje usađuje generacijama nogometaša toliko se izlizao od uporabe da ga je već suvišno i spominjati.

Doživim li kojim slučajem poodmaklu dob neumornog Škota u jutarnjim ću satima prebrojavati kosti koje me ne bole, a zatim čašom vode niz grlo potjerati četiri tablete za krvni tlak i tri za dijabetes. Za usporedbu, Ferguson svoje dane još uvijek počinje s pijetlovima, a u šest sati već je u svom uredu na Old Traffordu gdje kuje planove i sucima putem telefona prijeti sankcijama i nasiljem ne odluče li suditi u korist njegova kluba.

Fergusonov inat, glad za pobjedom i neslomljivi optimizam vrline su kojima se osobno ne mogu pohvaliti jer s pesimizmom je lakše živjeti: ne nadaš se ničemu, pa te i onaj mali broj dobrih stvari ugodno iznenadi. Bezbrojne sam noći tonuo u san i budio se bez odgovora o motivima zbog kojih sam s takvom ljubavlju jednoć davno prihvatio United kao svoj klub, a možda samo ne želim priznati da tuđim uspjesima liječim komplekse i popunjavam praznine u bijednome novinarskom životu.

Bilo kako bilo, do trenutka kada na travnjak Old Trafforda ispljune i posljednju žvakaću gumu, Alex Ferguson bit će bez konkurencije prvi i glavni razlog Unitedovih zvjezdanih dostignuća. Osim toga, čovjek je direktno zaslužan i za razlog drugi...

Razlog drugi: Robin van Persie
Ovo postaje već smiješno, bjesne kritičari, oba razloga tako su očita da bi se i predškolsko dijete moglo baviti ovim poslom. Na takve opaske mogu odgovoriti samo čuđenjem: s obzirom na stanje u hrvatskim medijima, ja sam bio uvjeren da se predškolska djeca već odavno njime i bave.

"Nisi ni svjestan koliko je on dobar igrač", kazao je navodno Arsene Wenger svom kolegi Fergusonu u istom razgovoru u kojem je tog istog igrača pristao ustupiti Manchester Unitedu, da s njime osvoji naslov kad već Arsenalu to nikako ne polazi za rukom.

Nekoliko potpisa i bankovnih transakcija kasnije, Van Persie je zablistao u dresu Manchester Uniteda i sa simboličnim brojem 20 na leđima odveo Crvene vragove do naslova broj 20. Dvadeset i četiri dosadašnja ligaška pogotka za 24 milijuna funti, otprilike istu svotu koju će Arsenal izgubiti ne plasira li se u sljedeću sezonu Lige prvaka.

"Osjećaj je fantastičan, ali i čudan, ovo mi je tek prvi naslov", rekao je Van Persie u ponedjeljak nakon utakmice, pobjegavši od novinara nakon što su primijetili kako će ga uobičajenim počasnim pljeskom novom prvaku pozdraviti upravo bivše kolege na "njegovom" Emiratesu.

Kad samo pomislim, "he could have been killed"...

Razlog treći: Manchester City
Inovativno i neočekivano, kako samo ja to znam, među razloge Unitedova osvajanja naslova umiješao sam i gradskoga mu rivala s Etihada, koji je propustio prigodu iskoristiti naslov osvojen u neopisivo dramatičnim okolnostima i prekid (pre)dugačkog 40-godišnjeg posta.

Umjesto da su na krilima euforije patentirali povik "Aguerooooo", pa se poput japanskih kamikaza i njihovog "banzaija" već od prve sekunde bacali na protivnike kako aktualnom prvaku priliči, glasni susjedi misteriozno su utihnuli i Crvenim vragovima dozvolili šetnju do naslova.

Upitnim pojačanjima, od kojih se nitko nije profilirao u igrača spremnog i sposobnog za stvaranje razlike među gradskim susjedima, započeli su sezonu punu uspona i padova, a zatim prosipali bodove i tamo otkud su ih prošle sezone otimali lakoćom. Usprkos napadačkoj liniji od koje rastu zazubice, neobjašnjivo je izostala efikasnost iz prošle sezone, zbog koje su na koncu na temelju gol razlike i ugrabili naslov prvaka.

Roberto Mancini se tukao i naguravao s Mariom Balotellijem, potom ga napokon i prodao, a rasplet priče stigao je s ozljedom Vincenta Kompanyja. Na ispitu rotacije momčadi, kojeg Ferguson već godinama polaže s peticom, Mancini je pao i do oporavka i povratka Cityjeva kapetana prednost Crvenih vragova s četiri je boda narasla na čak 15.

Razlog četvrti: Samir Nasri
Vjerojatno ne postoji novinar na svijetu koji je u svojem pregledu sezone kao jedan od razloga što je United osvojio naslov spomenuo i Samira Nasrija. Uvijek sam volio biti prvi i jedinstven. Nije tajna, bilo mi je drago kad ga se Arsenal riješio jer je gospodski klub. Nikad mi nije bio simpatičan (Nasri, ne Arsenal), pa ga volim kriviti i za daleko banalnije stvari od osvajanja naslova prvaka u engleskoj Premier ligi.

Kada čovjek od nogometa zarađuje popriličnu svotu novca, koju teško može potrošiti čak i da pokuša, i kada se s nogometnom loptom susreće skoro svaki dan svoga života, logično nas navodi na zaključak da je razvio otpornost na strah koji svaki prosječan čovjek osjeća pri susretu s tim strašnim i okruglim rekvizitom za nogomet. Ne i Samir Nasri.

U derbiju s Manchester Unitedom, u 92. minuti utakmice pri rezultatu 2:2, francuski je reprezentativac stao u živi zid, a zatim se u strahu od teških ozljeda sakrio iza suigrača, pružio nogu i skrenuo loptu u vlastitu mrežu. Roberto Mancini taj je pokušaj živoga zida duhovito nazvao "dva i pol muškarca", a pobjeda Uniteda usred Etihada imala je dvojaki učinak.

Osim što je Unitedu vjetrom napunila jedra u utrci s gradskim rivalom, poslala je poruku glasnome susjedu: ponovno smo ovdje, 6:1 je povijest, imate nešto što pripada nama i željeli bismo to natrag.

Razlog peti: Engleski pacijent
Kakav bih pompozni i prepotentni novinar bio kad bar dio zasluga za naslov prvaka ne bih pripisao samome sebi? Nisam li pokazao dovoljno skromnosti i poniznosti time što sam svoje zasluge smjestio na posljednje, peto mjesto?

Onaj tko se još sjeća prošloga kolovoza, kad sam u 115. po redu izdanju kolumne objavio Jedinu pravu prognozu (tm) sezone i tko mi je kroz cijelu sezonu ostao vjeran, makar samo zato da bi me svakoga tjedna ispod kolumne vrijeđao, možda se sjeća da sam tom prilikom Manchester Cityju poklonio prvo mjesto uz opasku kako će se prošetati do naslova.

"Bez obzira na probleme, City je zbio redove i izvukao rezultat u prvome kolu te pobjedom krenuo u obranu naslova prvaka, a svi kažu da je obrana naslova teža od njegova osvajanja. Blue Moon će to imati prilike osjetiti na svojoj koži, no kadar kojim raspolažu jamstvo je da će i ove sezone biti glavni favoriti za najviši plasman", napisao sam tom prigodom i savjetovao Manciniju da na temelju predstave u prvome kolu kupi Marouanea Fellainija jer "dokazano je, niti jedan mu Unitedov igrač ne može ama baš ništa."

Ostalo je povijest. Mancini me poslušao nije, Fellaini je ostao u Evertonu, a moje predviđanje završilo na groblju prognoza Engleskog pacijenta, koje polako, ali sigurno postaje i turističkom atrakcijom.

Epilog
Nakon što je prvu polovicu sezone propuštao pogotke poput cjediljke za tijesto pa primio čak 28 pogodaka, u drugoj polovici sezone United ih je iz mreže izvadio samo sedam. Konsolidirao je redove i premda je opet u završnici sezone počeo pružati slabije partije, ovog puta u Cityju nije imao protivnika koji je spreman boriti se do zadnje sekunde.

Od 1908. godine, sjećam je se kao da je bila danas, pa do 2012. United je zaokružio brojku na 20 naslova, sada već dva više od Liverpoola, kojega se Ferguson 1986. godine zakleo skinuti s pijedestala. Daleko iza s 13 naslova ostao je Arsenal, devet ih ima Everton, sedam Aston Villa, šest Sunderland, a po četiri Chelsea, Newcastle i Sheffield Wednesday.

Osim rekorda u broju naslova, United je rekorder i po razlici u odnosu na najbližeg rivala. Dok su pravila za pobjedu poklanjala dva boda, United je 1956. godine ostavio Wolverhampton i Blackpool na 11 bodova zaostatka. Od promjene sustava u tri boda za pobjedu rekord opet drže Crveni vragovi, 2000. godine 18 su bodova iza sebe ostavili Arsenal.

Osim toga rekorda u igri su do kraja sezone još dva. Chelsea je 2005. i 2006. godine ostvario 29 pobjeda u prvenstvu, a 2005. godine uz rekord od 95 bodova. Oba su rezultata dohvatljiva za United, a posljednja će četiri kola ponuditi odgovor na pitanje hoće li ih doista i dohvatiti.

Čovjek je čovjeku pas

Kažu ljudi da nije vijest kada Rene Bitorajac snimi novu seriju ili film, vijest je kad jednom odbije scenarij. Jednako tako, narodom već dugo kruži poslovica kako nije vijest kada pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa. Međutim, što kad čovjek ugrize čovjeka?

"Teško je dati glas čovjeku koji cijelu utakmicu na vas viče i pokušava vas isprovocirati, ali nadam se da će moji kolege procjenjivati iz nogometne perspektive", rekao je za nedjeljni Times Luis Suarez komentirajući svoje uvrštenje među kandidate za igrača godine po izboru Udruge profesionalnih nogometaša.

Nekako sam uvjerenja da je nada o kojoj Suarez zbori ugasla nakon nedjeljnog derbija s Chelseajem, ali svejedno apeliram na Branislava Ivanovića da Urugvajčevu vrijednost pokuša procijeniti iz nogometne perspektive i zanemari činjenicu da mu je u impresivnom napadu ludila pokušao odgristi komad ruke.

Doista nevjerojatna scena, prikladnija dokumentarnom filmu National Geographica uz komentar Sir Davida Attenborougha nego nogometnom terenu, poslužila je internetskim majstorima humora da u pogon puste svoju bujnu maštu i inspiraciju, pa je nule i jedinice na mreži svih mreža popunio čitav niz ilustracija i šala.

Od toga da je Suarez samo želio okusiti Ligu prvaka, do opaske kako je ugriz u Urugvaju uobičajen i srdačan pozdrav, kojega valja prihvatiti kao i prst u stražnjici nađete li se u Gospiću. Pjesma "your teeth are offside", dobila je remake inačicom "your teeth are inside", a ima i onih koji su istaknuli da se Brendan Rodgers nalazi pred nesvakidašnjim problemom jer svome napadaču mora reći da malo manje pokazuje zube.

Kako to često na Otoku biva kada je riječ o nogometašu kojeg ne krasi putovnica s kraljevskom krunom, zgražanje nad kanibalizmom na Anfieldu podiglo je prašinu iz koje mnogi novinari još danas ne mogu naći izlaza, očajnički pokušavajući iz priče iscijediti i ono čemu nema mjesta.

Liverpool bi tako zbog spomenutog incidenta trebao škartirati svog najboljeg igrača i prodati ga nekome od konkurenata, kako bi nekome (kome?) dokazao da je velik klub koji brine o svom ugledu. To što bi prodajom sami sebi podmetnuli nogu u pokušaju povratka na staze stare slave sad je manje bitno, bitno je povući moralan potez.

Osim ako je kanibal Englez.

Kamo ide ovaj svijet kada Engleski pacijent mora biti glas razuma? Zar ja moram biti taj koji će reći kako nikome u Liverpoolu ne bi trebalo niti pasti na pamet da se riješi Luisa Suareza, okosnice oko koje Brendan Rodgers namjerava graditi Liverpool koji bi u sezonama koje slijede trebao napadati mjesto u Ligi prvaka?

Trebam li svakoga iz redova navijača Uniteda podsjetiti na sitan incident između Erica Cantone i navijača, nakon kojega je klub s Old Trafforda svoj ugled branio ovacijama i francuskim zastavama za dobrodošlicu nakon dugotrajne suspenzije?

Luis Suarez je igrač svjetske klase, igrač za kojega bi se u sekundi našlo barem pet klubova spremnih odriješiti kesu i dovesti ga u svoje redove bez obzira na prgavu i nepredvidivu prirodu. I zato ga Liverpool mora zadržati, a novinari neka pišu dok se prašina ne slegne.

Kad se to napokon dogodi i kad ponovno ugledaju horizont, zamijetit će neku novu priču ili se jednostavno sjetiti Waynea Rooneyja. Njega barem u zadnja dva dana nisu pokušavali nikuda prodati.

Sudačka nadoknada

Liverpool je na kraju Chelseaju pokazao zube, odgrizao mu bodove (oprostite mi, morao sam) u posljednjim trenucima utakmice i zakomplicirao borbu za Ligu prvaka. Rafa Benitez uzalud je širio ruke i pitao se kamo je nestalo šest minuta i 45 sekundi Fergiejeva vremena, da bi na kraju slegnuo ramenima i kazao: "Ima li smisla?" Nema.

Chelseajev bod na Anfieldu objeručke su i s veseljem dočekali londonski rivali Arsenal i Tottenham, pa brže bolje upisali pobjede, a na posebno impresivan način to je uspjelo Spursima. Naime, poput one akvarijske ribe koja se pretvara da je mrtva, a zapravo vreba plijen, igrači Tottenhama odigrali su groznih sedamdesetak minuta, uvjerili City da je na putu do nove pobjede i potom ga u sedam minuta potopili s tri pogotka.

Kažu stručnjaci da navodno neke zasluge valja pripisati i Andreu Villas-Boasu, koji je u pravim trenucima znao donijeti ispravne odluke, pa je tako zamijenio Emmanuela Adebayora. Često je pravilo da igrač zna pružiti najbolje partije protiv bivšega kluba, no u slučaju skitnice Adebayora skoro svi su klubovi bivši, pa pravilo pada u vodu.

Bodove je minimalnom pobjedom pribilježio i Arsenal, premda je pogodak Pera Mertesackera trebalo brojiti dvostruko. Veći je problem za Topnike što su uoči derbija s Manchester Unitedom zbog crvenog kartona ostali bez Oliviera Girouda.

Zbog kartona crvene boje odmorit će i Steve Sidwell, što zapravo i nije posebno bitna vijest osim ako vam je ime Steve Sidwell ili, recimo, Martin Jol. Međutim, kad u priču dodamo da je Sidwell prije utakmice s Arsenalom tek odradio suspenziju od tri utakmice zbog crvenog kartona i da je jedva dočekao zaraditi novoga, pa prekršaj počinio već u 12. minuti, tada je čitava priča vrijedna jednoga paragrafa i videa koji slijedi.

Za sve postoji prvi put, pa tako i za dvije pobjede zaredom. Sunderland je po prvi put u 2013. godini dvaput zaredom uknjižio tri boda, a to navodno ima veze i s promjenom trenera i dolaskom izvjesnog Paola Di Canija.

Talijan će nesumnjivo biti hit Premier lige, njegovim ćemo se proslavama i dalje diviti, a kemijske čistionice u Sunderlandu radit će prekovremeno kako bi s koljena uklanjale tragove trave.

Nakon što je na Evertonu jednom davno kao igrač zaradio nagradu za fair play, sada je na istoj momčadi kao menadžer vrlo vjerojatno i osigurao opstanak u ligi, a iz susreta o kojem pričam valja istaknuti povratnu loptu prema vrataru Simonu Mignoletu, kojemu nije preostalo ništa nego je uhvatiti rukom, spasiti svoju momčad od efektnog autogola, ali i zaraditi žuti karton.

Nije tajna da Luis Suarez i Patrice Evra ne gaje međusobnu ljubav. Istina, pružili su jedan drugome na kraju razmirica ruku, ali teško je vjerovati da je iza čvrstoga stiska bilo mnogo iskrenosti. Francuski lijevi bek nije stoga propustio prigodu našaliti se na račun urugvajskog napadača tijekom proslave naslova prvaka na Old Traffordu.

Gary Neville u ponedjeljak je navečer vjerojatno imao jedan od boljih dana na poslu, jer je morao analizirati 20. naslov prvaka kluba za kojeg je i sam igrao. U programu Sky Sportsa došao je tako i red na razgovor s Ryanom Giggsom, od kojega je želio saznati koji je to ključni, najvažniji ili prijelomni trenutak ove sezone. Sudeći po odgovoru, kao da je pitao mene!

A kad smo već kod proslave naslova prvaka, na internetima se pojavila snimka na kojoj Danny Welbeck (tako barem kažu) s mikrofonom u ruci skandira raznim igračima, pjeva im pjesme i to čini prilično loše.

Također valja primijetiti da visina zarade nije proporcionalna umješnosti u korištenju mobitela, pa i nogometaši pate od sindroma koji ih jednostavno sprečava da prilikom snimanja videa mobilni telefon okrenu – horizontalno.

Što je to s nogometašima i pjevanjem pjesama protivničkog kluba? Prošlog tjedna smo se nasmijali Micahu Richardsu, kojemu iz glave nije htjela izaći pjesma "It's Carrick you know, hard to believe it's not Scholes", a ovoga su tjedna zlobne kamere na klupi Tottenhama uhvatile Toma Huddlestonea koji s navijačima Cityja pjeva – Blue Moon.

Kako je to oduvijek bio običaj, najboljih pet pogodaka kola nagrada su za onu trojicu čitatelja koji izdrže do kraja kolumne i pritom još uvijek imaju volje za život. Uživajte, bilo je i pravih bisera.

Došli smo do kraja 145. i nimalo jubilarnog izdanja Engleskog pacijenta. Vrijeme je da se pozdr...

...

"Idemo, uhvatite ga i prebacujemo na tri. Jedan, dva, tri!", povikao je čovjek u bijelome užurbano.

"Doktore, puls je slab, gubimo ga", zabrinuto je dometnula medicinska sestra.

"Što kažu ovi iz Hitne pomoći, gdje su ga našli, kako mu je uopće ime?", zanimao se liječnik.

"Kažu da ne znaju, našli su ga na travnjaku nasred stadiona kako leži pored prijenosnog računala. Susjedi kažu da je već godinama onamo odlazio svake srijede i zadržavao se satima", nesigurno je odvratila sestra.

"Ovako odjeven?!", začudio se liječnik orošena čela.

"Da, kažu da je uvijek bio samo u crvenim gaćama s grbom nekog nogometnog kluba", odgovori medicinska sestra.

"Manchester United, koliko vidim", bacio je liječnik pogled na donje rublje neznanog mu pacijenta i zamijetio komadić papira. "Što mu je to u gaćama", pitao je, a medicinskoj sestri se zarumenjeli obrazi.

"Doktore, sram vas bilo", kroz hihot je uzvratila.

"Ma ne to, pitam za ovaj komadić papira, izvadite i pročitajte, možda su nekakvi dokumenti", pokazao je prstom, a medicinska sestra poslušala i razmotala papir. "Što piše? Čitaj."

"Dragi poklonici najbolje nogometne lige na svijetu i najgore kolumne koja se njome bavi. Ako vam ovi reci dopiru do ušiju, postoji poprilična vjerojatnost da ih čita medicinska sestra rumenih obraza koja je trenutak ranije izvukla ruku iz mojega donjeg rublja."

"Jednako tako, vrlo je izgledno da su posljedice kronične ovisnosti o engleskom nogometu uzele svoj danak, pa mi ne preostaje ništa nego zahvaliti se svima na 145 tjedana vjernosti i fanatičnog zajedničkog praćenja zbivanja iz kolijevke nogometa."

"Nakon gotovo pune četiri sezone Premier lige, nakon približno 1500 stranica teksta i preko pet milijuna ispisanih riječi došlo je vrijeme za rastanak i neke druge svjetove i nove pobjede. Tko zna, možda će nam se putovi ponovno sresti i nadam se da tada nećemo biti stranci."

"Hvala vam na podršci, na tisućama lijepih riječi, na pohvalama i shvaćanju mojeg nerijetko bizarnog smisla za humor. Hvala i svima onima koji su me kudili, ukazivali na pogreške kojih je svakako bilo, ali se i dalje vraćali i poklanjali mi djelić svog slobodnog vremena. Ispričavam se svima koje sam uvrijedio i koji su moje riječi shvatili previše ozbiljno."

"Ponosan sam na uzajamno poštovanje koje smo gajili jedni prema drugima i onda kada se nismo slagali u stajalištima i navijačkim preferencijama, kao i na činjenicu da smo kao zaljubljenici u stranu i daleku nam nogometnu ligu stvorili mjesto gdje se osjećamo kao kod kuće. Još sam ponosniji što smo naš nenadmašan kutak za zabavu proširili i na društvene mreže."

"Hvala vam na svemu, za mene ćete svi zajedno uvijek biti Engleski pacijenti", pročitala je medicinska sestra i zastala, te pogledala u liječnika.

"Doktore?", upitala ga je tiho. Liječnik je dlanovima obrisao oči i duboko uzdahnuo, a potom ga je iz sjete trgnulo piskutav zvuk monitora.

"Proklet bio, navijao sam za Liverpool, ali sam te volio", tiho je prošaptao.

Hvala svima na divne četiri godine, vidimo se na Afterlife Partyju na Facebook stranici Engleskog pacijenta. I znate kako se kaže: nemojte nešto zamjeriti...