Očekujmo - neočekivano

Grčka nam je uvijek bila redovita mušterija. Sve tri medalje koje je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila nakon onog "srebra zlatnog sjaja" protiv Dream Teama u Barceloni 1992. bile su bronce i bile su protiv Grčke. U Münchenu 1993., Torontu 1994., čak i kod njih u Ateni 1995.

Početkom srpnja naša je posljednja košarkaška medalja postala punoljetna. 18 godina prošlo je od vremena kad su Kukoč, Rađa, Stojko, Perasović, Komazec, Mršić i društvo stavili broncu oko vrata i napustili podij ne želeći slušati himnu države koja je u to vrijeme ratovala protiv Hrvatske. U tom je silasku, kasnije se ispostavilo, bilo jako puno simbolike. Na taj podij više se nikad nismo popeli.

Sedmi je ovo Eurobasket kojeg pratim kao novinar i moram priznati da je malo sportskih natjecanja koja su u meni ostavila toliko loših uspomena i loših vibracija kao ovo. Od tragičnog poraza od Turske 2001. u kojem smo prosuli +23, lošeg izdanja sa Spahijom u Švedskoj 2003., vrlo dobrog u Beogradu 2005. kad su nam snove ukrali Lamonica, Drabikovsky i Dovidavičius, solidnog izdanja s Repešom 2007., potom "rotiranja" od kojeg nam se svima vrtjelo s istim izbornikom 2009., do potpune katastrofe u Litvi 2011 nagledali smo se poraza i nesreća za dva života.

Svaku neparnu godinu ovog stoljeća prisiljavali smo se vjerovati da je kucnuo naš čas i da će se baš ovog puta dogoditi onaj "klik" koji će naš nekoć trofejni i nacionalni sport vratiti "u život".

Lagao bih kad bih rekao da to i dalje vjerujem. Naša košarka ima puno više problema od samog izostanka reprezentativnih medalja. To što nemamo uspjeha s reprezentacijom je posljedica, a nikako uzrok naših košarkaških bolesti.

Sve te godine frustracija i razočaranja ostavile su traga. Nikad ni jedna naša košarkaška reprezentacija nije na veliko natjecanje ispraćena s toliko malo očekivanja i toliko puno skepse. Nikad. Bez obzira što u toj reprezentaciji igraju prvi playmaker Panathinaikosa, ponajbolji napadač Eurolige i njezin ponajbolji centar.

Kao da nam je individualna kvaliteta ikad bila problem?

Hrvatska je u pravilu uvijek u svom dresu imala kvalitetne igrače u vrhunskim klubovima. Ali već 18 godina nije uspjela pronaći "kemiju" koja bi odlične igrače, kakvih u hrvatskom dresu ima i danas, s malo čarobnog praha pretvorila u momčad s glavom i repom. Bez obzira koji ih trener vodio.

Hrvatska košarkaška reprezentacija igrat će na Europskom prvenstvu tek pedesetak kilometara od svoje granice, ali Hrvatsku gotovo da nije briga. Navijači? Kakvi navijači. Uostalom - zašto bi navijače zanimala košarkaška reprezentacija, kad HKS ne zanimaju navijači? Koliko su stvarnih navijačkih akcija pokrenuli? Koliko su djece doveli na treninge i upoznavanje s reprezentativcima?

Koliko su utakmica odigrali u najvećim hrvatskim gradovima u ove 22 godine samostalnosti? Koliko je navijača iz Splita, Zadra, Osijeka, pa i Zagreba - vidjelo uživo hrvatsku košarkašku reprezentaciju u svom gradu? Koliko je HKS napravio da bi popularizirao košarku u ovoj državi koja se njome nekoć dičila?

Teški porazi i užasan dojam protiv Francuske, Srbije i Turske u pripremnim utakmicama ubili su i ono malo optimizma što je ostalo u spremnicima onih koji očajnički žele vjerovati da smo i dalje "košarkaška nacija". A nismo. Jer to što imamo privilegiju da nam se klinci rađaju i talentirani i koordinirani i kao pobjednici dok ih pod svoje ne uzme i sve urođene talente im uguši naš arhaični košarkaški "sustav" ne znači puno.

A kad pomislite da višegodišnjim frustracijama i ovoljetnim teškim porazima na pripremama i ne treba ništa više za općenarodnu košarkašku depresiju - Murphy se još jednom nasmijao našim riječima kako "gore ne može". I dokaže vam da može ozljedom vjerojatno najvažnijeg igrača u našoj reprezentativnoj vrsti. Čovjeka koji svakome na svojoj poziciji može zabiti i koji svakoga na svojoj poziciji može čuvati. I čovjeka kojemu bi na leđima u reprezentativnom dresu iznad broja 9 trebalo pisati "Pegula", umjesto "Tomas".

Svjesni su i igrači činjenice da ih se u Sloveniju ispraća kao "topovsko meso". Najiskreniji među njima je čovjek koji nikad nije imao dlaku na jeziku. Kapetan Roko Ukić. "U Turskoj sam 2010. imao dva potrgana ligamenta, jedva hodao, igrao s četiri voltarena, a ljudi su me vrijeđali da previše driblam i premalo dodajem. Neću se truditi zadovoljiti druge nego dati sve od sebe".

Za njega možete biti sigurni da hoće. Neka ga slijede i ostali koji će biti u Sloveniji. Zar sama činjenica da su tamo ne znači da im je stalo? Da žele rezultat? Da žele pobjede? Da im reprezentativni dres zaista nešto znači? Slijedite kapetanov recept i nitko vam neće zamjeriti. Bacite se na glavu, dajte sve od sebe, pokažite da vam je dosta da vas samo u reprezentativnom dresu zovu gubitnicima.

Puno će toga ovisiti i o Jasminu Repeši, koji je probrao momčad po svom "guštu". Igre i rezultati će pokazati je li pogriješio što se odrekao jedinog snažnog centra Darka Planinića (kako ćemo braniti "teškaše" poput M. Gasola, Gortata, Lampea, Slokara, Šermandinija?), je li bilo mjesta za neka druga imena i je li ispravno koncipirao pripreme. Nekoliko puta je tijekom kolovoza Repeša "vapio" "pustite rezultat, ne zanimaju me porazi, bit ćemo pravi kad bude potrebno".

Zašto mu ne vjerovati? Ništa nas ne košta. Repeša ima iskustvo, autoritet i košarkaško znanje. Ali i saznanje da je i njegov ugled na "kocki". A to može biti moćan motivator.

Prolazak grupe je minimalni cilj ispod kojeg se ni u jednom slučaju ne smije ići. A grupa je užasno nezgodna. Znamo li da su Španjolci dvostruki branitelji naslova i jedni od favorita i za "hat-trick", a Slovenci čak i da nisu kvalitetni koliko jesu - su domaćini, ostaje jedno jedino mjesto za kojeg ćemo se boriti s momčadima koje nisu nimalo bezazlene. Posebno Poljaci koji su jasno najavili da idu po prolaz, a koncepcijski nam nikako ne odgovaraju (dva teška i snažna, ali izuzetno pokretljiva centra).

Pesimizam se u hrvatskom košarkaškom ambijentu ovog puta može "nožem rezati". A to je, vjerovali ili ne - dobra stvar. Ako smo po čemu poznati, onda smo poznati po prkosu. Dišpetu. Tvrdoglavosti. Zovite to kako hoćete. Koliko smo puta kao autsajderi napravili čuda (sjetimo se samo rukometaša 2003.), a koliko smo puta "prsnuli" poput balona od sapunice kad smo se smatrali favoritima?

Kad biste pitali ljude oko sebe što očekuju od hrvatske košarkaške reprezentacije u Sloveniji, odgovor bi vrlo vjerojatno bio - ništa. Ali potajno ipak svi nekako očekujemo - neočekivano.