Ovakvu priliku za postati "netko i nešto" hrvatski košarkaši još dugo neće imati. Neki možda i nikad

U takvom je raspoloženju grupica onih kojima se košarka duboko infiltrirala u krvotok krenula na put na kojem će u dva dana prevaliti gotovo 1.500 kilometara. Iako je legendarni kolega Cvik pozvao "dođite podržati reprezentaciju u Celje, to vam je tek sat i pol vožnje", mi nakon sat i pol vožnje još nismo bili ni na pola puta od mjesta odakle je Celje udaljeno "sat i pol vožnje".

I to nakon "onoga" protiv Španjolske i tek nešto malo boljega "onoga" protiv Gruzije. I uz posprdni komentar svih koji su čuli da ćemo ići. "Čekaj, vi ćete nakon ONOGA prijeći xy kilometara i potrošiti xy kuna da biste gledali NJIH!? Koji mazohisti..."

Što da vam kažem, "emocije su za*ebane"...

Samo tri dana kasnije isti ti koji su nas onako prijateljski sprdali i zivkali većim dijelom puta provjeravajući jesmo li ipak došli pameti i odustali, zovu i pitaju "možeš li riješiti koju kartu, zaletio bih se i ja u subotu..."

Euforijo, ime ti je Hrvatska.

Onaj Wembley iz studenog 2007. teško će u mom životu ikad išta nadmašiti. Onaj ponos kad je grmjela pjesma deseterostruko malobrojnijih hrvatskih navijača i kad smo usred Londona na koljena položili jednu od najmoćnijih i najbahatijih svjetskih nacija teško će biti maknuti s prvog mjesta najslađih sportskih događaja u kojima sam sudjelovao.

Ali vjerujte, pobjeda protiv Slovenije u Celju jako joj se primaknula. Jako.

Ne toliko zbog Slovenije, domaćini su u Celju bili i više nego korektni i susretljivi, koliko zbog činjenice da je jedna momčad koju već godinama iz natjecanja u natjecanje bije glas o kroničnom nedostatku "testosterona" (da budem politički korektan) pobijedila domaćina i jednog od favorita Europskog prvenstva na njegovom parketu, pred njegovih 5.000 navijača. I to u utakmici u kojoj su u nekoliko navrata mogli napraviti ono što su mnogi od njih očekivali i - "puknuti". Ali oni su to jednostavno odbijali.

Omjer hrvatskih navijača naspram domaćih u Celju 2013. bio je još i manji u odnosu na London 2007. A time je i konačni trijumf bio još i slađi. Nikad nisam bio ljubitelj davanja nadimaka našim reprezentacijama, ali ako postoji riječ koja bi bolje mogla opisati ovu reprezentaciju od "Otpisani" neka mi se slobodno javi.

Tri sata prije početka utakmice protiv Slovenije kapetan Roko Ukić je u predvorju hotela u Laškome nervozno šetuckao s papirom u rukama. Na njemu su bile nacrtane akcije koje su kasnije tijekom večeri trebale (na)mučiti Slovence. Muški je otrpio sva naša podbadanja i komentare na njegovu igru, potop protiv Španjolske, muku protiv Gruzije i Poljske. Obranio se samo jednom rečenicom:

"Ne možete vi mene izvrijeđati ni približno koliko sam ja izvrijeđao sam sebe."

Roko je tip koji je do bola iskren i prokleto realan. Za njega znate da vam neće muljati i da ono što kaže zaista i misli. Neće vam pričati o bolnim tetivama, iako po hotelu hoda kao po jajima, neće vam bacati floskule tipa "dali smo sve od sebe, ali nije išlo..." Zato sam mu bez pogovora vjerovao kad je rekao i ovo:

"Kraj utakmice protiv Španjolske mi je najteži trenutak karijere. Stalno sam sanjao da imamo navijačku podršku, da igramo pred puno naših navijača i onda odigramo onako. Svi, ne jedan. Kao da smo se prvi put u životu sreli s loptom. Lako mi se nositi s kritikama na lošu igru, ali me strah da smo propustili šansu i da nam se navijači više neće vratiti."

Srećom, bio je u krivu.

I trebalo je samo malo. Malo borbenosti, malo žara, malo "krvi" na parketu da se navijači opet razbude. Da se traže karte, da se planira put u Sloveniju. Trebalo je samo malo muškosti i drskosti da se ta "grupa građana" za kratko vrijeme pretvori u "grupu komandosa". Koji ne igraju najljepše, koji promašuju zicere, koji znaju krenuti "grlom u jagode" i iživcirati vas olako propuštenim napadima, ali koji opet - ne odustaju. A to je jedino što navijači, oni pravi navijači, traže.

Pobjeda protiv Slovenije, uz izvučene guste završnice protiv Gruzije i Poljske, poslužile su kao dokaz da ta momčad ipak ima karakter kojeg smo toliko čekali. Saznali smo to mi, ali što je još važnije - saznali su i oni. Činjenica je da ni igrači sami nisu znali što i koliko mogu. A etiketu "gubitnika" koju je naša košarkaška reprezentacija gradila mnoštvo godina unatrag nije nimalo lako skinuti.

Individualna kvaliteta nikad u Hrvatskoj nije bila upitna. Upitna je bila "kemija" i ta toliko potrebna momčadska kvaliteta. Tijesne pobjede protiv Gruzije i Poljske, pobjeda pred 5.000 protivničkih navijača protiv Slovenije i pobjeda protiv umora i "duhova prošlosti" više nego protiv Čeha - stvari su koje poboljšavaju atmosferu, grade karakter i bildaju samopouzdanje.

A to je na ovakvim natjecanjima vrlo često daleko važnije od same igračke klase.

Stvar koja nudi najviše optimizma uoči drugog kruga nije u tome što je Hrvatska pobijedila četiri utakmice u nizu. Nego u tome da Hrvatska u svojoj igri još uvijek ima puno rezerve. One individualne klase koja je suspregnuta okovima "reprezentativnog gubitništva" i koja bi se konačno sad mogla osloboditi. Ukić, Tomić, Žorić, Draper - nitko od njih još ni izbliza nije pokazao sve ono čime raspolažu u napadu. Ali su zato itekako "ginuli" u obrani.

Baš kao što je nevolja i ozljeda Marka Tomasa od Bojana Bogdanovića napravila - vođu. Čovjeka koji više ne živi od šuta i od napada, nego igrača koji "gilja" na obje strane parketa. I koji je obrambenim rolama na Kelatiju, Markoišviliju, Dragiću i Satoranskom dokazao da je kompletan igrač, a ne samo sjajan napadač.

Hrvatska je po prvi put nakon dugo vremena i Poljsku i Sloveniju i Češku lomila - obranom. A to je za svaku momčad sjajan indikator. Za igrati obranu ne morate imati dobar dan. Šut će vas nekad ići, nekad neće. Ali obrana će vas uvijek ići ako to želite.

Koliko god nam je u prošlu srijedu bilo teško, čini se da je "šamaranje mrtvog magarca" protiv Španjolske bilo najbolje što se ovoj reprezentaciji moglo dogoditi. Onaj zvižduk brojnih navijača, tuga i sramota na njihovim licima natjerali su ih na dramatične odluke. Trebalo je i malo sreće, da onaj Cincadze ne pogodi zadnji šut - ali u sportu je to tako. Tko nema sreće, nema ni rezultata.

A rezultata, budimo iskreni i realni, još uvijek nema ni Hrvatska. Sve što smo zasad napravili jest - prošli u drugi krug. Još uvijek je dovoljno vremena da sve lijepo što smo dosad vidjeli prekrije plašt tuge i zaborava ako se protiv Finske, Italije i Grčke ne bude na pravoj razini. Da se ne "pogine" u svakoj utakmicu, u svakoj minuti. Da se ugasi i ova tanka i nejaka tinjajuća šibica košarkaške euforije koju smo nekako uspjeli zapaliti nakon što smo skršili čitavu kutiju njih pokušavajući.

S obzirom na sjaj u očima reprezentativaca po okončanju posla u Celju, s obzirom na to koliko su svi oni željeli priznanje i pljesak u dresu reprezentacije, s obzirom na sve lijepo što im se pred brojnim hrvatskim navijačima može dogoditi u Sloveniji u narednih desetak dana - ne želim vjerovati da će sad (pre)stati. Da će sad odustati. Da će se zadovoljiti mrvicama. Da će i dalje dopuštati da ih se zove gubitnicima.

Celje su za sve nas zapravo bile tek "dodatne kvalifikacije". I za igrače i za navijače. Pravo Europsko prvenstvo za Hrvatsku počinje u Ljubljani. Balića i Metličića nitko u Hrvatskoj ne sudi po klupskim trofejima. Zbrajaju im se i pamte samo reprezentativne. Ovakvu priliku za postati "netko i nešto" košarkaši u hrvatskoj sportskoj zbilji još dugo neće imati.

Neki možda i nikad.