Bayern želi sve - rađa se nova zvijezda na europskom košarkaškom nebu

"Ako mogu Real, Barcelona, Panathinaikos, Olympiakos, Fenerbahče, CSKA... zašto ne bi i Bayern?", sijevnulo je u glavi velikog gazde. "Ako sve njih možemo pobjeđivati na stadionima, zašto ne bismo isto radili i u dvoranama?"

Ideja se u glavi Ulija Hoenessa i dopredsjednika Bernda Raucha rodila prije pet godina. U vrijeme dok je košarkaška sekcija Bayerna besciljno tumarala drugom njemačkom ligom, potpuno operirana od glamura i zvjezdane slave kojima su obasipane njihove nogometne kolege. Dva potpuno različita svijeta u dva najpopularnija europska sporta unutar istog kluba. Bayern je oduvijek bio samo nogomet.

Pet godina kasnije - košarkaški Bayern je na prvom mjestu prve njemačke lige bez ijednog poraza u sedam kola, igra Euroligu u kojoj je krenuo s dvije pobjede i posve ravnopravno se nosi s aktualnim prvakom Europe u njegovoj dvorani u Pireju.

Još jedna klasična priča o "instant-uspjehu" kluba bez tradicije na krilima bogatog gazde? I da i ne. Bayern je košarkaškom konceptu pristupio dosta drugačije nego neki usporedivi nogometni "instant-klubovi".

"Ovo je sjajno za Bayernov brend jer je košarka vrlo popularan sport i u Njemačkoj i u cijeloj Europi. 75% naših navijača izjasnilo se u anketi da žele ozbiljan košarkaški klub, a puna dvorana je dokaz da smo pogodili. No, ići ćemo korak po korak", upozorio je Hoeness.

I zaista je bilo tako. Najprije "bacio bubicu" kako medijima i javnosti, tako i njemačkom košarkaškom savezu, ali i ljudima koji su dotad vodili košarkašku sekciju Bayerna. Nije im odmah "zviznuo" par milijuna na račun i rekao "napravite posao", nego im je najprije dao "vjetar u leđa". Otvorivši im vrata nogometnog Bayerna, otvorio im je i vrata sponzora i medija. Dvije godine ih je pustio da se "regrupiraju", a onda od 2010. stvari "uozbiljio".

Kad se zovete Bayern i kad iza leđa imate najmoćnijeg čovjeka njemačkog sporta, vrata su vam otvorena bez obzira što ste drugoligaš. U München su već u drugoj ligi počela stizati ugledna imena njemačke košarke, a Dirk Bauermann je postao valjda prvi izbornik na svijetu koji se bez problema odrekao reprezentacije radi drugoligaša.

Bauermann je odradio tek prvi dio posla, uveo Bayern u prvoligaško društvo, a onda je trenersku stolicu morao prepustiti Svetislavu Pešiću, koji u Njemačkoj uživa izuzetan ugled. Bio je to logičan i očekivan potez nakon što je njegov sin Marko, bivši njemački reprezentativac i košarkaški menadžer, 2011. postavljen za sportskog direktora.

Baš kao što su Zlatko Čajkovski i Branko Zebec udarali temelje nogometnog Bayerna, tako su se i u košarkaškoj sekciji münchenskog kluba odlučili učiti od stručnjaka s ovih prostora. Pešići u Bayenu dobili u ruke "obiteljski posao" i okružili se s još "ex-yu" snaga. Pomoćni trener je Emir Mutapčić, kondicijski Jovan Buha, igrači Nihat Đedović i Boris Savović. Zvali su prije dva ljeta u svoje redove i Nikolu Vujčića i Dalibora Bagarića, ali Vujčić se želio vratiti u Split, a Bagarić je nakon dobre sezone u Maroussiju završio u Valladolidu.

Nakon dvije prvoligaške sezone koje su završili u četvrtfinalu i polufinalu doigravanja, prošlog ljeta krenuli su prvi "pravi" transferi. Iz Ulma je doveden John Bryant, najbolji igrač dvije posljednje bundesligaške sezone, još nekoliko Amerikanaca i dva ponajbolja igrača berlinske Albe, njemački reprezentativac Heiko Schaffartzik i bosansko-hercegovački Nihat Đedović.

A da je stigla nova sila u košarkašku Bundesligu pokazao je košarkaški "slučaj Lewandowski. Bayern je, naime, neslužbeno "zakapario" Slovaka Antona Gavela, najboljeg igrača prvaka Brose Basketsa i najboljeg igrača prošlogodišnjeg finala. Gavel će u Bambergu odraditi ugovor koji ima do kraja sezone, a potom preseliti u München.

Svjestan da košarkaši hitno trebaju "injekciju glamura", Hoeness je košarkašku sekciju počeo sve više "miješati" s marketinškim akcijama nogometaša, a u to je spadalo i pojavljivanje nogometaša na košarkaškim tribinama na domaćim utakmicama svojih košarkaških kolega. Osim Schweinsteigera, Lahma, Neuera, Müllera, ove sezone je istu zadaću dobio i Pep Guardiola, koji je na takve dužnosti navikao i u Barceloni. Glamur je s Allianz Arene tako počeo "curiti" i u Audi Dome.

A kad je tako, onda je sve lako. Iako Hoeness tvrdi kako "ni jedan euro u košarkašku sekciju nije ušao iz nogometne", zapravo nije ni morao. Kad samo od jednog sponzora kao što je Deutsche Telekom imate 30 milijuna eura godišnje, kad se Audi, Adidas, Allianz i ostali korporativni giganti bore rukama i nogama kako bi vam dali što više novca, kad vam je stadion na svim utakmicama rasprodan, a fan-shop ne može napripraviti dovoljno klupskih artikala koliko se traži, onda i nije baš neki veliki problem pronaći sponzora i za košarkaše koji koriste isti brend.

"Želite ući na Allianz Arenu? Otiđite najprije malo do Audi Domea."

Točka na i konačnog pozicioniranja Bayerna na košarkaškoj karti Europe trebao bi biti, jasno je svima - Dirk Nowitzki. Höness je itekako dobro upoznat s podatkom da Dirku na kraju sezone istječe ugovor s Dallas Mavericksima. Nisu ga uspjeli dovesti prije dvije godine dok je trajao "lockout" u NBA ligi, ali Bayern prije dvije godine i Bayern dogodine nisu ni približno jednake kategorije.

Temelji su sve čvršći, priča je sve šira, budžet je sve izdašniji. Kažu da je u ovoj sezoni već desetak milijuna eura. Košarkaški Bayern su prihvatili i München i Njemačka i ULEB jer je svima jasno koliki potencijal leži u jednoj od najuspješnijih neameričkih sportskih korporacija što Bayern jest već desetljećima.

Prvi čovjek košarkaške Bundeslige Jan Pommer priznao je da je ushićen Bayernovim ulaskom u košarkaške vode, a na krilima te priče objavio je "Projekt 2020.". Ta godina naznačena je onom u kojoj će njemačka Bundesliga biti - najjača košarkaška liga u Europi.

Prije negoli odmahnete rukom na ovu ideju, pokušajte imati u vidu da je riječ o - Nijemcima. O najjačoj gospodarskoj sili Europe, o društvu koje nema problema s visokim ciljevima, o naciji koja je na svim poljima naučila pobjeđivati. Prisjetite se samo koliko im je malo trebalo da "nogometnu ruševinu" 2000. godine pretvore u "nogometni delirij" na klupskoj i reprezentativnoj razini. Samo s jednim jedinim planom i programom kojeg su se slijepo, gotovo religiozno pridržavali.

Pommer je otkrio i prve korake tog projekta. Krenuo je - za Bayernom. Krenuo je u Hamburg, Dortmund i Gelsenkirchen kako bi im predstavio Bayernovu košarkašku priču i bacio im "bubicu u uho". Problem je samo u tome što su i HSV i Borussia i Schalke svjesni da utrku s novcem protiv Bayerna neće dobiti, bez obzira o kojem se sportu radilo. Ako ne prođe ova ideja - postoji i "Plan B". On je već pokrenut dizanjem minimalnog budžeta za sudjelovanje u Bundesligi na milijun eura. Dugovi se ne opraštaju.

Još ushićeniji Bayernovim projektom bili su u Ulebu. Ulazak takvog imena u košarkaški svijet idealna je priča za njihovu ideju o "elitizaciji" Eurolige i "velikim tržištima". Dok su čekali ideju kako "aktivirati" London, Pariz i Berlin, s neba im je pao - München.

Sline su procurile niz lice Jordija Bertomeua čim je čuo za Bayern i čim su postali prvoligaši poslao im je "čestitku" u vidu pozivnice za Eurokup. A samo dvije sezone kasnije i za Euroligu. Bez obzira što ni jedan trofej nisu osvojili još od 1968. i njemačkog kupa. Nije važno, trofejna riznica će se uskoro početi puniti. Već od ove sezone, za koju planiraju vratiti košarkaški naslov prvaka Njemačke nakon, ni više, ni manje, nego - 59 godina.

Da, košarkaški Bayern je doista krenuo korak po korak. Samo što su to "koraci od sedam milja". Bayernov menadžment je znalački iskoristio sve ono što je već imao na raspolaganju da bi brzopotezno pretumbao snage u njemačkoj, a uskoro zasigurno i europskoj košarci.

Ne vjerujete? Vjerujte. Bayern u svijet košarke nije ušao samo da bi sudjelovao. Dugo je odbijao ikakvu priču o ciljevima, ali Hoeness je nedavno konačno priznao:

"Bayern si ne može priuštiti prosječnu košarkašku momčad. San mi je jednog dana s dvije momčadi, nogometnom i košarkaškom, stati na balkon Gradske vijećnice i pozdraviti navijače s trofejima u rukama."

Nije pritom mislio samo na njemačke trofeje.