Nečastan kraj časne karijere. Zbog pet slova

Kad imaš 35 godina, kad si proputovao pola svijeta, zaradio popriličan broj milijuna i imao dovoljno vremena za istesati se kao osoba, napraviti ono što je napravio Josip Šimunić ne može biti ništa drugo nego glupost. Klinac od 15 godina može reći "nisam znao", čovjek od 50 godina na tribinama može reći "nije me briga", ali Josip Šimunić to ne može.

Pričati o tome što je Joe mislio kad je uzeo mikrofon i viknuo što je viknuo za mene je potpuno promašena tema. Što god da je mislio - mislio je krivo. Čak i ako u njegovoj glavi to što je viknuo ne znači ono što drugi misle da znači, čovjek od 35 godina mora je biti svjestan koje su posljedice toga što radi.

I trebao se ispričati. Ali ne nikome od onih koji ga već mjesec dana gađaju gnjojem, tretiraju kao najgoreg kriminalca i vrijeđaju kao da je nekoga ubio. Trebao se prije svih ispričati svojim suigračima. Svom izborniku i prijatelju. Svojim navijačima. Svojim sunarodnjacima kojima je poput Grincha "ukrao Božić".

Zato što im je svojom glupošću pokvario vjerojatno najljepši sportski trenutak u godini. Jedan od rijetkih dana kad je na hrvatskim licima titrao osmijeh. Osmijeh koji je zbog njegove nepromišljenosti trajao prekratko, a umjesto njega zavladao bijesan lavež svih onih koji su njegovu glupost jedva dočekali. Dao je tako laku municiju mnogima koji su jedva čekali još jednom pljunti na sve što u Hrvatskoj zvuči domoljubno ili nacionalno, a što se u aktualnom političkom trenutku "zemlje i regiona" tretira iznimno nepopularnim, zaostalim i nazadnim.

Dao je municiju svima onima koji se još uvijek bave banalnim idiotarijama poput ustaša i partizana, koji su ogromnoj većini Hrvata važni koliko i lanjski snijeg. U državi koju mnogi iznutra i izvana polijevaju benzinom Joe je odlučio upaliti šibicu.

I to je nešto što mu svaki istinski dobmljub može zamjeriti. Domoljub kojega ne zanimaju ni ustaše ni partizani. Domoljub koji zna da domoljublje nije ono što vičeš, nego ono što radiš. Šimunić je to časno i pošteno radio više od desetljeća i zbog toga je još tragičnije što je dozvolio da se ta lijepa priča njegove karijere završi na ovakav način.

Na stotinu načina je Joe mogao pokazati svoje oduševljenje kad je već zgrabio taj mikrofon u ruke i odlučio podijeliti svoje emocije s tribinama. Postoji na tisuće ljepših stvari koje je mogao uzviknuti i kojima je mogao "zapaliti" tribine. Sjećam se s kojim je zanosom desetak tisuća ljudi u jedan glas pjevalo "Lijepa li si" nakon onog veličanstvenog trijumfa na Wembleyu, dok je bučnim zborom s terena dirigirao kapetan Niko Kovač.

Da je Joe odabrao bilo kakav drugi stih ili poklič, a ima ih na tisuće, narednih bi se mjeseci spremao za Brazil. Umjesto za dom iz kojeg će gledati svoje suigrače i proklinjati se što ih je zbog sekunde nepromišljenosti ostavio na cjedilu.

Dan nakon što je Josipu Šimuniću dekretom okončana reprezentativna karijera, teško je žaliti odraslog čovjeka koji je sam sebi "skuhao kašu". S druge strane, teško je ne žaliti sportaša kojemu se trenutačno zaboravlja sve ono što dobro što je radio u 12 godina otkako je hrvatski nogometni reprezentativac, zbog jedne gluposti koju je napravio. Jedne sekunde i dvije kratke riječi. Kontroverzne riječi, ali i dalje - riječi.

Užasno je, međutim, koliko je mržnje pokazano u hrvatskoj javnosti prema čovjeku koji je do prije mjesec dana bio junak. Velikan. Sportska i ljudska legenda. Razumljivo je da se njegov čin kritizira, da se o njemu polemizira, ali to s koliko su se gnjoja u ovih mjesec dana štancali tekstovi i šibale uvrede na njegov račun nije ništa manje strašno od onoga što je on napravio.

Doslovno svi dežurni "čuvari čudoređa", redali su se u natjecanju tko će konstruirati veću hračku, tko će ga originalnije izvrijeđati i pokupiti pljesak za svoju "borbu protiv fašizma". Neki koji mrze čitav svijet i koji javno raspredaju o svačijem moralu i životu osim o vlastitom, koji je daleko odvratniji i nemoralniji od života bilo kojeg sportaša, poručivali su mu da je "fašistički gad", uživajući u mikrokozmosu tapšanja po ramenima od istomišljenika od Vardara pa do Triglava.

Svi ti, u Hrvatskoj i u Srbiji, koji su od Šimunića napravili "najvećeg fašista u Europi kojemu treba zatrti sjeme" imali bi puno veću težinu u svojim stavovima da su na sličan način reagirali kad se u jednoj susjednoj državi za vrijeme jednog sportskog događaja u kojem je sudjelovao i Šimunić, palila hrvatska zastava, pjevale četničke pjesme i vrijeđale vukovarske žrtve. Ne bi to opravdalo, niti umanjilo Šimunićev čin, ali bi dalo malo kredibiliteta svima onima koji su u zadnjih mjesec dana arlaukali o "Klokanu fašistu".

Hrvatska je, kao i obično, jedva dočekala vidjeti nekoga uglednog i uspješnog člana svog društva kako pada u blato. I s toliko perverznog uživanja gledala kako se još jedan od onih koji su se drznuli uspjeti koprca u mulju zajedno s mnogima u ovoj državi koji su nesposobni iz njega izroniti. Ali su uvijek sposobni pljunuti.

Domoljublje se pokazuje djelima, ne pokličima. Najmanje onim kojeg je Šimunić vikao. I Šimunić je kriv što je taj kratki i ružni komadić hrvatske povijesti još jednom izronio na površinu, iako ga svatko normalan u ovoj zemlji želi konačno jednom zauvijek staviti tamo gdje mu je i mjesto. U ropotarnicu povijesti.

Pustite nas svi više s pokličima, pozdravima, povijesnim pogreškama i ideološkim zabludama, desnim ili lijevim. Hrvatsku se može voljeti na tisuću drugačijih, ljepših i ispravnijih načina, koji pritom neće nikoga vrijeđati ili motivirati da je mrze. Na način na koji je to i Joe radio svih ovih godina "ginući" za nju na sportskom polju i pronoseći njezino ime diljem svijeta.

Josip Šimunić za hrvatsku je reprezentaciju odigrao više od sto utakmica, dobio više od tisuću dvoboja, čitavo desetljeće donosio osmijeh na lica milijuna ljudi. 12 godina se borio sa suzama na svako sviranje himne prije utakmice, 12 godina je išao glavom u nogu, 12 godina je na svoj način "ratovao za Hrvatsku". Na sportski, pošteni, jedini pravi način na koji je mogao.

Ono što je čovjek rođen desetke tisuća kilometara od Hrvatske i koji je prošao čitav svijet da bi sišao "s konja na magarca" i ostvario svoje snove u hrvatskom dresu dao ovoj državi neusporedivo je veće i vrjednije od onoga što joj je oduzeo tim nes(p)retnim trenutkom s mikrofonom.

Jedna časna i uspješna sportska karijera, jedan častan i pošten životni put ne može i ne smije ostati u sjeni pet slova uzvikntih u naletu euforije, adrenalina ili gluposti.

Koliko god se bilo tko, bilo gdje i bilo koliko trudio da tako bude.