Alen Halilović će od "prodajnog artikla" konačno postati "samo nogometaš"

Kad su Goran Vučević i Robert Prosinečki odlazili u Barcelonu, išli su kao gotovo igrači. Prosinečki je Barcin dres obukao nakon što je u Crvenoj zvezdi i Realu izrastao u jednog od najboljih igrača Europe, Vučević je stigao kao najbolji igrač prvog izdanja HNL-a i jedan od najboljih mladih igrača Europe.

U vremenima kad su samo tri stranca mogla igrati u prvih 11 aktualni Hajdukov sportski direktor nije se uspio izboriti za mjesto pored Stoičkova, Koemana, Romarija, Hagija i ostalih zvijezda i zapravo nikad nije dostigao potencijale koje je talentom najavljivao. Reprezentacija je pošla bez njega, u Barceloni je odigrao tek marginalnu ulogu. Barcelona je Vučeviću donijela ime, ali ne i automatski uspjeh.

Alen Halilović u Barcelonu odlazi kao tinejdžer koji je daleko od završenog igrača, ali i potpuno izgrađene osobe. Odlazi na mjesto gdje će ga odčekati glamur i blještavilo, ali i krvava borba za preživljavanje. U kojoj će ovisiti samo o sebi. O svom talentu, svojoj mentalnoj snazi, svojoj želji da uspije. Da bude bolji od svih koje tamo zatekne.

Jer potpis za Barcelonu nije automatski i uspjeh. Puno ih je potpisivalo za Barcelonu, a da nikad poslije niste za njih čuli.

Hrvatska je javnost prema tom nadarenom tinejdžeru bila prilično stroga. Ponekad i okrutna. Često i nepravedna. Zbog svega onoga što je "u njegovo ime" radio Zdravko Mamić, zbog čitavog "marketinga" koji je većini ljudi išao na živce, zbog guranja u seniorsku reprezentaciju i preskakanja tri ili četiri stepenice odjednom ispaštao je Halilović.

Bilo je i ružno i tužno gledati kako se klincu koji je još dvije godine udaljen od punoljetnosti zviždi prilikom izlaska s terena na njegovom stadionu ili kako ga se optužuje što sa 16 ili 17 godina "nije ozbiljan igrač". Mamićevi pritisci radili su mu "medvjeđu uslugu", a nervoza kojom je počeo zračiti gazda Dinama i hrvatskog nogometa kad je shvatio da Niko Kovač ne reagira na njegove "sugestije" dodatno su pojačali averziju prema novom "prodajnom artiklu" iz maksimirske trgovine.

Prodaja je napokon dovršena, kao i prvi dio Halilovićevog nogometnog puta. Koji je, budimo iskreni, zapravo bio više marketinški nego nogometni. Sad kad više prodaja i zarada neće biti u prvom planu, Halilović će se konačno moći posvetiti samo onome što od njega svi obični nogometni zaljubljenici žele vidjeti. Nogometu.

Bit će zanimljivo vidjeti i kakav će tretman imati Halilović u Dinamu do kraja sezone. Hoće li braća Mamić zaista pokazati da su njegovim agresivnim medijskim forsiranjem zaista razmišljali o interesu hrvatskog nogometa i dati mu sve ovlasti u noge do kraja sezone bez obzira što znaju da na ljeto odlazi? Ili će ga posjesti na klupu, dati mu "mrvice" i na njegovom mjestu forsirati nekoga na koga će moći računati i dogodine? Saznat ćemo ubrzo.

Priča oko igranja za reprezentaciju Hrvatske ili BiH dodatno je pojačala "zlu krv" oko Halilovića, iako treba reći da on ni u jednom trenutku nije "licitirao", niti bio nekorektan u tom smislu. Iako su mediji svašta špekulirali i "ekskluzivno saznavali", Alen, kao ni njegov otac Sejad (koji je igrao za obje reprezentacije) nisu ni jednom prijetili "bijegom" u reprezentaciju Bosne i Hercegovine ako se ne napravi "to i to". Barem ne javno.

Bez obzira na špekulacije, uvijek je Halilović ostavljao dojam da je Hrvatska za njega jedina opcija i da njegova reprezentativna budućnost ne ovisi o tome hoće li mu Niko Kovač ili Safet Sušić prvi ponuditi mjesto među putnicima za Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

A činjenice govore da Halilović trenutno ne spada tamo gdje ga je Mamić uporno pokušavao ugurati prijeteći "ostavkama cijelog rukovodstva Saveza ako Alen ne ode u Brazil". Jer da spada, valjda bi u Dinamu već mjesecima bio u prvih 11. Da spada ne bi ga Barcelona ostavila Dinamu do ljeta, a od ljeta "spakirala" u svoju drugu momčad.

Transfer u Barcelonu Haliloviću će otvoriti vrata velike scene, ali što je još važnije - pravilnog razvoja i napretka kojeg u Hrvatskoj nije imao zbog silnog pritiska da mora što prije u A reprezentaciju. Otvorit će mu mogućnost da se razvija stepenicu po stepenicu i da dokazuje svoj talent tamo gdje je to u tom trenutku najbolje. Kod Eusebija Sacristana će se "tesati" za Tatu Martina, kod Zorana Vulića ili Nenada Gračana za Niku Kovača.

Haliloviću bi, međutim, sve ono što se događalo u njegovim tinejdžerskim godinama, sav onaj pritisak i nepravda koju je trpio od strane javnosti zbog tog silnog marketinga u nastavku karijere čak mogli i pomoći. Ako je iz njega nešto naučio i očvrsnuo.

Jer ono što ga čeka u Barceloni je još gore i još teže od onoga što je proživljavao u Hrvatskoj. Na Nou Campu ga već čeka nekoliko "Halilovića" sa svih strana svijeta koji će startati s istih pozicija kao i on. U borbi za goli život, bez ičijeg tetošenja ili zaštite. Halilović će u Barceloni voditi sličnu bitku kao i Vučević. Samo stepenicu niže i s još brojnijom i "gladnijom" konkurencijom.

Pričati o tome je li Halilović "prerano otišao" i prognozirati kako će se snaći i hoće li izrasti u "Luku Modrića" ili "Igora Jovičevića" je besmisleno jer nitko nema čarobnu kuglu da može vidjeti budućnost. Tin Jedvaj je daleko od prve momčadi Rome, a Mateo Kovačić se muči u Interu iako ga je milanski klub platio više nego Barcelona Halilovića.

Ali svaka je priča individualna. Svaka karijera drugačija. Ono što je bitno je - sve je sad u njegovim rukama i nogama, u njegovoj glavi. Halilović će konačno biti u prilici "samo igrati nogomet" i dokazati da je sve ono što je o njemu već unaprijed ispričano zaista istina.

Bit će u prilici dokazati da je zaista sposoban biti nasljednik i Luke Modrića i Andresa Inieste. I da mu za to ne treba nikakav marketing i nikakav odvjetnik.

Nego samo lopta u nogama.