Nikad zbogom, samo doviđenja...

Priča o prvim zahtjevima za akreditacijama koje smo prije 14 godina slali u hrvatske sportske klubove iz današnje perspektive zvuči smiješno. Posebno znajući da neki ljudi koji su nam tada tražili da drugi put kad dođemo sa sobom ispod ruke "ponesemo monitor i pokažemo im što mi to radimo i zašto za to treba akreditacija", danas čvrsto inzistiraju da se "sva komunikacija i svi zahtjevi šalju putem interneta".

Kad pogledam unatrag teško mi je vjerovati da je to bilo prije samo 14 godina. Ponekad mi se čini da je prošlo 140.

Kad smo krajem 2005. odlučili poslati zahtjev za akreditacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, u Hrvatskoj smo od institucija dobili "sugestiju" kako "nema šanse jer iza vas ne stoji medijska kuća, a FIFA je jako stroga u kriterijima prema internetskim stranicama". Zajunili smo se, prošli višemjesečno rigorozno Fifino skeniranje i selekciju i postali prvi neovisni sportski portal u Hrvatskoj koji je dobio akreditacije za tako veliko natjecanje. Čak i za finalnu utakmicu.

Znam, danas to ne zvuči kao nešto posebno. Danas su te stvari normalne. Ali danas kad vozite automobil ili zapalite roštilj ni činjenica da je netko nekad morao prvi napraviti točak ili izmisliti vatru ne zvuče nešto posebno spektakularno, zar ne?

U ovih 14 godina kroz Sportnet je prošlo na stotine sjajnih mladih ljudi, koji su došli bez iskustva i znanja, ali s ljubavlju prema sportu i željom da iskažu svoj stav. I danas je mnoštvo takvih u Sportnetovoj suradničkoj mreži.

Ponosnim me čini činjenica da su mnogi koji danas žive od novinarstva, fotografiranja ili nečeg srodnog, prve korake i prva iskustva napravili na Sportnetu. Da smo omogućili mnogima koji su se željeli okušati - da probaju. Da vide mogu li. Jesu li. Mnogi su odustali. Ali mnogi i nisu.

U ovih 14 godina rušili smo barijere, rušili smo predrasude, rušili smo granice za koje nismo ni znali da su postavljene. Izgradili smo nešto veliko i uspješno čistim entuzijazmom, ljubavlju i vjerom u ono što radimo. Čistim srcem. Od entuzijasta i zaljubljenika smo stvorili novinare.

Ušli smo među 20 najposjećenijih hrvatskih internetskih stranica bez ikakve medijske i reklamne "mašinerije" iza leđa. Postali pojam i mjerna jedinica za sve neovisne sportske portale ne samo u Hrvatskoj, nego i cijeloj regiji. Jedan kolega iz jedne druge redakcije jednom je u pohvali jednog našeg teksta rekao da je "baš ono sportnetovski".

Sportnetovski.

Jedan od glavnih razloga zbog kojih sam odlučio napisati ovaj tekst je činjenica da nemam bolji način da se obratim i zahvalim svima koji su u ovih 14 godina na bilo koji način pomogli da Sportnet postane ovo što je postao. Makar i jednom viješću, jednom fotografijom, jednom kolumnom, jednim klikom, jednim e-mailom, jednim komentarom, jednim forumskim postom. Svima koji su Sportnet uređivali, svima koji su Sportnet izgrađivali, svima koji su Sportnet čitali i svima koji su Sportnet cijenili.

Zbog toga što nam je uvijek na prvom mjestu bio sport. Zbog dobrih tekstova, analiza i priča, zbog našeg otvorenog i poštenog pristupa sportu i sportašima. Zbog toga što nikad nismo išli prečicama, što nikad nismo tolerirali žutilo i senzacionalizam zbog ponekog klika više i zbog činjenice da smo se uvijek trudili prije svega biti objektivni i analitični.

I naravno da to nismo uvijek bili. Naravno da smo pisali i objavljivali i loše tekstove, naravno da smo ponekad zvučali neobjektivno ili pristrano. Naravno da smo griješili, naravno da smo mogli puno toga napraviti bolje, brže, kvalitetnije. Naravno da nismo savršeni, niti smo to ikad bili. Ali smo iz dana u dan o greškama razgovarali i trudili se ne ponavljati ih.

U konačnici - svi smo ljudi od krvi i mesa. Skloni pogreškama. Skloni emocijama. Skloni pretjerivanju. Skloni pogrešnim reakcijama i krivim procjenama. Svi smo ih u životu imali, koliko god nam ih bilo teško priznati. Bez obzira bili sportski novinari ili liječnici, inženjeri, arhitekti, kuhari, roditelji ili prijatelji.

U ovih 14 godina otkako Sportnet postoji, 9 godina sam bio glavni urednik, a 5 godina zamjenik glavnog urednika. Urednik različitih sportova, organizator, novinar i kolumnist svih 14. Pritom i lektor i suradnik i prijatelj i mentor i savjetnik i stariji brat i mlađi brat. I učitelj i učenik. Sportnet je moj diplomski rad. I figurativno i doslovno. Sportnet je bio jedini mogući odabir za temu kojom sam zaradio akademsku titulu. Sa Sportnetom sam se dizao svako jutro i lijegao svaku večer. I figurativno i doslovno.

I baš kao u životu što dođe vrijeme da roditelj mora pustiti svoje dijete da ide svojim putem, tako je došlo vrijeme i za moj rastanak od Sportneta.

Vrijeme je za neke nove priče, neke nove projekte, neke nove ljude, neke nove ideje. Kako u Sportnetovom, tako i u mom životu. Koje? Ne znam. Prva o kojoj razmišljam je - odmor. Koliko dug i koliko dalek? Ne znam. Možda sedam dana, možda sedam mjeseci. Dok se istrošene baterije ponovno ne napune. Dok ne stigne neki novi izazov. Dok me opet ne "zasvrbe" prsti.

Hvala svima kojima moja zahvala nešto znači. Svima s kojima sam na Sportnetu surađivao, svima kojima sam se na Sportnetu obraćao. I onima koji su me u ovih 14 sportnetovskih godina hvalili i onima koji su argumentirano kritizirali. I onima koji su se slagali s onim što radim i pišem i onima koji nisu. I jedno i drugo me je i tesalo i definiralo. I nabijalo iskustvom.

Pogled na ovih 14 godina provedenih na Sportnetu uz sve uspone i padove, muke i probleme, pohvale i kritike, preskočene i pobijeđene prepreke - uvijek će u mom životu izazivati zadovoljstvo i ponos. Vrijedilo je. Bilo je to sjajnih desetljeće i pol. Sad je vrijeme za novu stranicu.

...nikad zbogom, samo dovođenja

...jer život uvijek nešto novo sprema...