Đokovićev način: Tako su dominirali samo najveći

I da nije, kako je i sam rekao, u nedjelju po 22. put u karijeri pobijedio Rogera Federera i osvojio svoj peti naslov na završnici najboljih tenisača svijeta, a četvrti uzastopni po čemu je postao jedinstven u bijelom sportu, teško da bi to smanjilo dojam o godini kakvu je imao Novak Đoković. Velikoj godini. Godini o kojoj će brojke i brojevi reći sve. Dominacija kakvu su svojedobno nad svojim rivalima vršili samo najveći. A Đoković već sada, sa svojih 28 godina, jest jedan od njih.

“Jako sam ponosan na ova postignuća zajedno sa svojim timom. Bila je to duga sezona i najbolja u mom životu. Bez podrške mog tima i obitelji, ne bih bio tu gdje jesam. Kada ste dijete i kada odrastate, sanjate o tome da igrate na ovakvim turnirima i da se borite za najveće trofeje“, rekao je Đoković na londonskoj ceremoniji.

Jedinstveni Karlović

Prvi tenisač svijeta ove godine samo je takve i osvajao. Gdje god se pojavio, igrao bi finale i u njima uglavnom pobjeđivao. Iznimka je bio tek početak godine i četvrtfinale Dohe kada je Ivo Karlović ušao u uski krug igrača koji je kroz sezonu skinuo skalp trenutno najboljem tenisaču svijeta. I pritom mu jedini nije dopustio ni break-loptu, kao što ga je i jedini u društvu Andyja Murrayja, Stanislasa Wawrinke i Federera pobijedio prije finalnog meča.

“Valjda je Karlović neka vrsta crne mačke za mene. Imam negativan omjer s njim. Morat ćemo popričati uoči Dohe sljedeće godine“.

Ove Đokovićeve riječi mogu samo imponirati našem Divu sa Šalate jer je trenutno jedini aktivni tenisač koji se može pohvaliti pozitivnim omjerom s Đokovićem. I to dovoljno govori o Karloviću. Pobijeđivao ga je tri puta uz jedan poraz, ali jednu pobjedu otprije deset godina iz kvalifikacija Madrida ATP ne uvrštava u svoju statistiku. Do Londona je Đoković u negativi bio s Rafaelom Nadalom, a s nedjeljnom pobjedom ponovno se poravnao i s Federerom (22-22).

Upravo su veliki Švicarac i njegove tri pobjede glavni razlog što se Đoković uz sve rekorde koje je oborio nije približio još jednom. Od 1973. godine otkad se mjeri ta kategorija samo su četiri igrača imala bolji postotak pobjeda od Srbina. Nedostižno je i dalje McEnroevih 82-3 iz '84. ili 96,5 posto, slijede Connorsovih 93-4, dvaput Federer s 81-4 i 92-5 te Björn Borg s 84-6.

Do prošle srijede i meča s Federerom, Đoković je postavio rekord s 15 uzastopnih pobjeda na završnom Mastersu. Stao je i veliki niz od 38 dvoranskih pobjeda koji je trajao od kraja 2012. godine. Bez obzira na to, nema sumnje kako će sljedeća godina donijeti neke nove. Prije svih to se odnosi na naslove na mastersima kojih Đoković u svojoj kolekciji ima 26, dok će Nadal vjeojatno tamo negdje u ožujku na američkom kontinentu prepustiti primat sa svojih 27. Na tim turnirima Đoković je ove godine šest puta otišao do kraja, nešto što prije njega nije napravio nitko. Ni Nadal ni Federer ni Lendl ni McEnroe.

I kada se sve to stavi na papir, čovjek bi se s pravom zapitao može li bolje. U Đokovićevom slučaju odgovor je potvrdan. Sljedeća godina donijet će mu novu priliku da konačno sruši pariško proklestvo Roland Garrosa. Grand Slama koji Đoković još nema u svojoj deset „kanti“ vrijednoj kolekciji. U svibnju se dogodio ludi dan Stanislasa Wawrinke, prethodnih godina Nadal je bio nepobjediv, dok sada put prema pariškom tronu izgleda još prohodniji.

Federerovih 17 izgleda dostižno

Iako je Španjolac u Londonu pokazao nekakve naznake da bi mogao povratiti staru formu, to u kontinuitetu više se vjerojatno neće ponoviti koliko god Nadal želio i htio. Jednostavno nakon svega viđenog kroz ovu sezonu ne čini se realnim. A 30. je pred vratima. Neće se vjerojatno ponoviti ni ludi Wawrinkin dan u bilo čijem izdanju, pa je logično pitanje tko se ovaj put može ispriječiti. Za istinu, tako smo se zapitali i uoči ovogodišnjeg Roland Garrosa.

Najveću šansu u tome nema ni Federer ni Murray ni Nishikori. Najveći Đokovićev protivnik mogla bi biti – ozljeda ili nešto što bi ga spriječilo da nastupi. No kako srpski tenisač kroz karijeru nije vodio ni jednu takvu borbu, iz trenutne perspektive, a ona do svibnja nudi gotovo šest mjeseci svakakvih mogućnosti, to je jedina realnost.

“Pokušavao sam pridavati jednaku pozornost radu i odmoru, kako mentalnom tako i fizičkom. To mi omogućava dugotrajnost. To mi omogućava da igram mečeve i turnire kakve sam igrao posljednjih godina“.

S 28 godina i još barem nekoliko godina u kojoj se ne nazire nekakav mogući konkurent ili pad trenutne razine ni onaj rekord svih rekorda ne čini se nedostižnim. Štoviše, više je izgledno da Đoković dostigne i prestigne Federerovih 17 titula na najvećim svjetskim turnirima. Iako se uvijek može dogoditi slab dan, iako uvijek netko može imati svoj dan, tko bi išao protiv toga da Đoković sljedeće sezone neće osvojiti sva četiri. S tim bi došao na brojku 14 ili tri manje od Švicarca, a još neće imati ni 30.

Kako sljedeća godina nosi i Olimpijske igre u Brazilu, Đokoviću se pruža jedinstvena prilika da svojoj karijeri pridoda ne samo True Grand Slam što je dosad uspjelo tek Donaldu Budgeu (1938.) i dvaput Rodu Laveru (1962., 1969.), već i Golden Slam što baš nitko u muškoj konkurenciji nije učinio. Od tenisačica to je tek 1988. učinila Steffi Graf.

“Roland Garros uvijek je jedan od najvećih izazova koje imam svake godine, ali ne i jedini. Tu su Olimpijske igre koje se dogode svake četiri godine. Trudit ću se da kao i prethodnih godina uvijek u pravim trenucima budem na vrhuncu forme i da uvijek na najvećim turnirima budem najbolji“.

I to je jedna od formula Đokovićeva uspjeha. Razloga zašto trenutnu razinu drži previsokom za sve i još je uspije podići. I ne čini se da bi mogla pasti u dogledno vrijeme. Bilo da treba biti na vrhuncu u siječnju, lipnju i srpnju pa u rujnu, on će taj vrhunac dostići. I ako ne briljira kroz dva tjedna najvećih turnira, ako se muči s Andersonom u Wimbledonu, s Lopezom na US Openu, a pritom se Federer prošeta do finala istih, kad treba, bit će najbolji. Kao što je to najsvježijim primjerom dokazao u Londonu.