Prinče Rima, Ave!

"Bilo je to 6. ožujka 1994. godine kada smo se prvi puta upoznali. Tada si ušao na teren umjesto Piacentinija i izborio jedanaesterac koji je kasnije Giannini promašio. Tako mlad, a već si na najbolji mogući način ispričao priču svoje momčadi, punu jedanaesteraca i propuštenih prilika. Od onda, dok si obarao rekord za rekordom, dok su ti svi stadioni svijeta pljeskali, dok si smišljao kakav natpis na majci posvetiti nama, između uloga TV voditelja i pokoje reklame, Lazio je osvojio Scudetto, Kup kupova, europski Superkup, četiri Kupa Italije (u jednom si sudjelovao i ti, čak sam ti i zapljeskao na kraju susreta) i tri talijanska Superkupa."

"Koliko je samo mogao Real Madrid osvojiti s tobom na terenu, nitko nikada neće saznati. Jedini si prvak kojeg nikada nisu mogli kupiti. Ipak, bez tebe su se morali zadovoljiti s dva Internacionalna kupa, dva Svjetska klupska prvenstva, pet Liga prvaka, tri europska Superkupa, sedam naslova prvaka Španjolske, tri trofeja Kupa i šest trofeja Superkupa Španjolske. Malo za igrača tvog kalibra."

"U svakom slučaju danas smo došli do trenutka koji zahtijeva poštovanje. Poštovanje koje nisi dobio niti od svojih navijača niti svoga kluba i, iskreno ti kažemo, zbog toga nam je žao. Znam da mi ne bismo nikada dozvolili da se naspram igrača uprava i trener odnose na ovakav način. Nikada ne bismo u tišini gledali ovo što danas rade tebi. Danas nitko nije stao iza tebe, a mi naravno, to ne možemo učiniti."

"Nema ljutnje za sve 'viceve' i natpise koje si nam posvetio. Oni stoje, to je Rim i grad tako funkcionira. Možda će ova poruka nekog iznenaditi, možda netko neće znati više za koga treba navijati. No, želimo pružiti jedan završni stisak ruku suparniku koji nakon toliko godina napušta teren, kao najbolji među neprijateljima."

Pismo koje ste upravo pročitali obišlo je nogometni svijet gotovo u sekundi i izazvalo sile pozitivnih reakcija. Kada vas navijač gradskog rivala tako gleda, onda ne možete pojmiti što netko tko je sate, dane i tjedne proveo na Olimpicu, bodreći Vučicu, misli o vama.

Ovo nije priča o gladijatoru antičkih vremena gdje se borba za čast i priznanje plaćala životom, ovo je priča o modernom gladijatoru, posljednjem svoje vrste, onom o kojem su se pisali i pisat će se tekstovi i tekstovi, rečenice i hvalospjevi. Gladijatoru koji svoju čast nije stjecao od gromoglasne rulje Koloseuma koja je pokazivala palac dolje, već od vjernih navijača s Olimpica u Rimu.

Nedjelja će Romi donijeti posljednji prvenstveni dvoboj ove sezone, na domaćem će terenu dočekati Genou. U sjeni novog Juventusovog naslova, publika će na Olimpicu posljednji put ustati i zapljeskati, zaboraviti da se uopće igra utakmica i u povijest ispratiti nogometnu karijeru jednog od najvećih koje je Roma i Italija imala - Francesca Tottija.

Postao je zapažen još od ranih tinejdžerskih dana, kao 13-godišnjak je imao visoku ponudu za prelazak u Milan, na San Siro. Bilo je teško reći "ne" jer bi to značilo jako puno njegovoj obitelji, ali riječ njegove majke bila je zadnja. Tog je dana naučio vrijednu lekciju - dom je najvažnija stvar u životu.

Nije dugo trebalo Francescu do prve momčadi Rome, tri godine kasnije debitirao je u gostujućoj pobjedi protiv Brescije, 28. ožujka 1993. godine. Bila je to još jedna sezona puna neuspjeha za momčad iz glavnog talijanskog grada.

Pet minuta prije kraja vodili su 2:0, tadašnji trener Vujadin Boškov je tražio savjet Siniše Mihajlovića koga ubaciti u igru: "Hajde, ubaci dečka u igru", kazao je Mihajlović, pokazujući na plavokosog mladića, a ostalo je povijest.

"Zagrij se da možeš odmah ući", rekao je Boškov Tottiju koji se zagrijavao nepunih 20 sekundi i ostvario najveći san - igranje u prvoj momčadi najdražeg kluba.

Na svoj je prvi pogodak čekao do sljedeće sezone, dočekao je spuštenu loptu glavom Daniela Fonsece. Utrčao je u kazneni prostor i isprve neobranjivo opalio u bliži kut.

Ubrzo je postao stalan član prve momčadi, sve je češće dobivao pohvale trenera Carla Mazzonea. Njegovim odlaskom Totti se sve više mučio pod vodstvom Carlosa Bianchija kada je drugi puta u karijeri mogao otići, ovoga puta u Sampdoriju na posudbu.

U vrijeme kada je Finac Jari Litmanen bio neprikosnoven u momčadi Ajaxa, Bianchi se obratio predsjedniku kluba Francu Sensiju i dao mu ultimatum: "Ili Totti ili ja". Želio je dovesti i Litmanena u njegovu zamjenu jer je više preferirao strane igrače.

Potpis sa Sampdorijom je već bio gotova stvar, no dogodio se turnir na Olimpicu gdje je Roma igrala upravo protiv Ajaxa i Borussije Mönchengladbach. Totti je postigao po dva pogotka na svakoj utakmici, predsjednik Sensi je odgovorio Bianchiju na ranije postavljeno pitanje i trener je napustio klub.

Zdenek Zeman vodio je momčad sljedeće dvije godine, a Totti je sve više sazrijevao. Pokazao se kao odličan igrač na lijevom krilu i dobivao sve više prostora ubacujući se u vrh napada. Ništa nije prošlo nezapaženo, dobio je dres s brojem deset i kapetansku traku - sa samo 22 godine.

Češki je trener gajio napadačku igru, Roma je imala najubojitiji napad lige dvije godine zaredom. Bila je to jako dobra podloga za ono što je uslijedilo u kasnijim godinama.

Apetiti su porasli, tražila se titula prvaka Italije. Doveden je Fabio Capello kao osoba koja je trebala donijeti pravi pobjednički mentalitet i kao dokazani trener koji je trebao nastaviti ono što je godinama radio u šampionskom Milanu - osvajati naslove.

Sezona 2000./01. bila je ta - jedina i posljednja za rimskog Princa. Osam je puta u nastavku karijere završavao na drugom mjestu, možda će i deveti put.

Sve im se poklopilo te sezone, bili su prvi na ljestvici većim dijelom sezone, igrali su sjajno i upisali tek tri poraza, ujedno bili i najefikasnija momčad lige.

Naslov, prvi još od 1983. godine i treći ukupno, proslavili su na ispunjenom Olimpicu, 17. lipnja 2001. godine 3:1 pobjedom protiv Parme. Sezonu su zaključili s dva boda ispred ljutog rivala Juventusa.

Odmah nakon podizanja trofeja Totti je odlučio otići najpoznatijem majstoru za tetovaže u Rimu i na desno rame istetovirati gladijatora. Nekoliko mjeseci kasnije Roma je došla i do prvog naslova u Superkupu, pregazila je Fiorentinu glatko s 3:0.

Teško je pronaći snimke iz tog vremena, ali ona koja impresionira je visoka 5:1 pobjeda u gradskom derbiju protiv Lazija, uz četiri pogotka Vincenza Montelle i jedan Tottija koji je sjajnim prodorom zaključio još sjajniju večer.

Ipak, odličnu sezonu nisu uspjeli ponoviti, završili su na osmom mjestu. Navijači nisu mogli biti zadovoljni, iako je već u sljedećoj sezoni Roma skočila na drugu poziciju, ali s 11 bodova zaostatka iza prvaka Milana.

Pod velom tajne Capello je napustio klub, zamijenivši Marcela Lippija u Juventusu. Sa sobom je poveo Jonathana Zebinu i Emersona, ogorčeni su ga navijači nazvali izdajicom, a vodstvo Rome sazvalo je hitan sastanak.

Sam Capello je u intervjuu početkom veljače ove godine istaknuo kako žali zbog načina na koji je otišao iz kluba, zbog činjenice kako je ranije govorio kako neće nikada otići u Torino: "Nisam održao svoju riječ. Tada sam smatrao da sam Romi dao sve što sam mogao, sve je postalo rutina i nisam imao više nikakvih osjećaja prema klubu."

Za vrijeme potresa u i oko kluba, Tottiju se nudio prelazak u madridski Real i igranje s Ronaldom, onim brazilskim: "Prije puno godina sam bio blizu prelaska u Real Madrid, vrlo blizu. Znao sam da neću moći potpisati za neki drugi talijanski klub iz poštovanja prema navijačima. Jedino žalim što nikada nisam zaigrao s Ronaldom", rekao je u jednom nedavnom intervjuu.

Prva era Luciana Spallettija na klupi Rome bila je i više nego uspješna. U postavi koja je kasnije opisana kao 4-6-0, Totti je bio u ulozi lažne devetke. Sredinom veljače 2006. se ozlijedio i bio pod upitnikom za nastup na Svjetskom prvenstvu. Uspio se oporaviti na vrijeme, međutim, ne sasvim dovoljno da pomogne svojoj momčadi u finalu Kupa gdje ih je porazio Inter.

Sezona 2006./07. bila je najuspješnija još od osvajanja Scudetta, kako za Tottija, tako i za cijelu momčad. Predvodio ih je do naslova u Kupu gdje je s ukupnih 7:4 Roma pobijedila Inter kojeg je nekoliko mjeseci kasnije s minimalnih 1:0 porazila i u Superkupu. Totti je zaključio sezonu s 26 pogodaka što mu je donijelo titulu najboljeg strijelca lige.

Gotovo isti uspjeh je ponovljen i sljedeće sezone, ponovno je Inter pao u finalu Kupa. Iako nije igrao zbog ozljede, podigao je trofej pobjednika i postao najuspješniji kapetan u povijesti kluba. Za novi su se trofej u Superkupu ponovno borili protiv Nerazzurra, utakmica je otišla do penala gdje je kapetan promašio odlučujući penal i "pomogao" Interu da uzme titulu.

Slabiji rezultati natjerali su Spallettija na otkaz pa je na njegovo mjesto stigao Claudio Ranieri. Unatoč početnim uspjesima, nizali su se porazi u finalima, a dalje od drugog mjesta u prvenstvu nije išlo.

Počele su prve svađe na liniji kapetana i trenera. Navijači su bjesnili kada je Tottija i Antonija Cassana zamijenio na poluvremenu utakmice protiv Lazija, a sve je kulminiralo u gostujućoj utakmici protiv Sampdorije.

U porazu 2:1 Totti je zamijenjen u 91. minuti što su mnogi navijači, a prije svega Romin kapetan, shvatili kao veliku uvredu. Iako Ranieri i dan danas tvrdi kako bi opet postupio isto, stvari u klubu više nisu bile iste. Potpuno narušena atmosfera u svlačionici natjerala je talijanskog stručnjaka na podnošenje ostavke i odlazak iz kluba.

Vincenzo Montella, Luis Enrique, Zdenek Zeman, Aurelio Andreazzoli i Rudi Garcia, sve su to bili Romini treneri u nekoliko sljedećih sezona. Kako su se mijenjali, tako je Francesco mijenjao pozicije na terenu, od povratka na krilo, preko lažne devetke i ponovno do napada.

Povratak Spallettija bio je razlog skorog odlaska Tottija. Iako je ranije zbog ozljeda često izbivao s terena, smatrao je kako zaslužuje bolji tretman i više minuta u igri. Javno je kritizirao trenera i doveo svoju karijeru blizu kraja s potpuno gorkim okusom.

Do sredine veljače 2016. godine u sezoni je odigrao tek pet utakmica u domaćem prvenstvu i četiri minute u Ligi prvaka: "Ne mogu ostati u Romi ako stvari ostanu ovakve, boli me to što sam na klupi. Razumijem da zbog godina igram manje, ali završiti karijeru na ovakav način, kao osoba koja je klubu dala jako puno, je vrlo loše", rekao je Totti.

Iako se špekuliralo o mogućem odlasku i eventualnoj mirovini, Totti je ipak ostao i potpisao produženje ugovora na još jednu sezonu.

39-godišnjak je ponovno pokazao da je onaj pravi 20. travnja prošle godine, kada je ušao u 86. minuti utakmice protiv Torina i dvama pogocima okrenuo zaostatak svoje momčadi u pobjedu. U dobi od 39 godina, šest mjeseci i 23 dana postao je najstariji igrač u Serie A koji je postigao dva pogotka na jednoj utakmici.

Igrao je za sve mlade selekcije talijanske reprezentacije što je okrunio 1996. godine na U-21 Europskom prvenstvu kada je Italija u finalu bila bolja od Španjolske nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Iako su Talijani na Euru 2000. godine u finalu poraženi od Francuske, jedan od najznačajnijih trenutaka zbio se u polufinalu kada je dvoboj protiv Nizozemske otišao do penala.

Netom prije nego je uzeo loptu u ruke i krenuo prema šesnaestercu, rekao je zabrinutom Luigiju di Biagiu: "Ne brini, sada ću ga prevariti". Svoju je riječ održao, sjajno izvedenom panenkom je nadmudrio Edwina van der Sara i ispisao povijest velikih natjecanja.

Iako je zbog već ranije spomenutih problema s ozljedama bio pod upitnikom za nastup na Svjetskom prvenstvu 2006. godine, Marcelo Lippi je vjerovao Rominom kapetanu i uvrstio ga na popis putnika za Njemačku.

Igrao je u svih sedam utakmica s metalnim dodacima u gležnju koje je operacijom uklonio nakon kraja natjecanja. Jedan, ali vrijedan pogodak postigao je u samoj završnici utakmice osmine finala protiv Australije.

Italija je ostala s desetoricom nakon isključenja Materazzija, bila u podređenom položaju, no prilika se ukazala u sudačkoj nadoknadi kada je Grosso srušen u kaznenom prostoru i Azzurri dobivaju penal.

"Da tada nisam zabio iz penala, sigurno bismo ispali. Bili smo umorni, igrali smo s desetoricom i produžeci bi bili sasvim druga priča. Srećom, imao sam dovoljno hrabrosti i smirenosti u sebi da uzmem loptu i zabijem za pobjedu", kazao je Totti.

Ishod natjecanja u Njemačkoj svima je više-manje poznat, Italija se četvrti puta okitila naslovom svjetskog prvaka. Iako je najavljivao umirovljenje odmah po završetku natjecanja, Totti se službeno oprostio od reprezentacije godinu dana kasnije, kao 30-godišnjak.

Teško je nabrojati sva njegova postignuća koja bi zasigurno bila veća da je otišao u neki drugi, uspješniji klub. Imao je prilike, nije želio. U vremenu kada novac svemu dirigira i kada je materijalizam na prvom mjestu.

Nemojte krivo shvatiti, Totti je imao i više nego dobra primanja za jednog nogometaša, ali to je gotovo ništa u usporedbi s onim što je mogao imati na vrhuncu karijere u nekom drugom klubu, koliko je još trofeja mogao podignuti i postati jedan od najvećih u povijesti.

Za navijače Rome već danas jest najveći, netko tko je podredio čitav život svom voljenom klubu i nikada ga nije napustio. Zato neće poput gladijatora prije dvije tisuće godina dobivati palac dolje, već samo duboki naklon.

Jer koji bi navijač nekog drugog kluba napravio ovo?

[Photos] Roma legend Francesco Totti Meets Fan With Giant Tatoo Of Him… https://t.co/uk6F0zLgQQ Via @olofofounited pic.twitter.com/TUwVHSp3E1— Wereypillz #AVOXO (@madpillz) 1. svibnja 2016.

Koliko god je svjestan da više neće biti dio priče na terenu, zaključio je vrlo važnu stvar. Ako nekoga stvarno voliš, shvatit ćeš kada mu počneš štetiti i jednostavno ćeš otići. Njegova ljubav prema Romi je prevelika, tolika da mu je samo važno da ona bude sretna. U utakmici protiv Genoe posljednji će put u svojoj dugogodišnjoj karijeri istrčati kao igrač na njegovom Olimpicu, pred 68.530 sretnika koji su kupili ulaznice za događaj koji se pamti cijeli život.

Prinče Rima, Ave!