POTEZ ZA PAMĆENJE: Ronaldinhova noć

PIŠE: Marko Miladinović

Potez za pamćenje vraća nas u studeni 2005. godine, tadašnji Galacticosi na svom su Santiago Bernabeuu dočekali Barcelonu. U dresu Reala na teren su između ostalih istrčali Ronaldo, Zidane, Beckham, Raul, Robinho. No, na zelenom travnjaku madridskog doma tu večer sjala je samo jedna zvijezda, ona s brojem deset na Barcinom dresu (podsjetimo tada 19-godišnji Messi nosio je broj 30). Bila je to večer Ronaldinha.

S dva mu karakteristična slaloma okrunjena pogocima lakoćom je srušio Real i njegovim braničima osigurao noćne more za cijeli život. Ostajali su realovci na krivoj nozi ili jednostavno nemoćno ležeći s tla pratili Brazilčeve daljnje poteze. Radio je čuda tijekom cijele utakmice, a najveće čudo uprizorilo se nakon što je drugi put poslao loptu u mrežu iza Casillasa. Barcelona je vodila 3:0, nisu tribine madridskog stadiona zviždale svojim nemoćnim ljubimcima, već zapljeskale Barceloninoj desetki. Digli su se navijači na noge i nekoliko minuta aplaudirali velikom Brazilcu. Ovakve ovacije ranije doživio je samo mali zeleni, Diego Armando Maradona.

Bila je ovo noć za pamćenje. Uživali su u Ronaldinhovoj izvedbi svi ljubitelji nogometa, a s posebnim zadovoljstvom pratili su je čelnici katalonskog kluba. Igrač zbog kojeg se francuska liga počela detaljnije pratiti, a dresovi PSG-a postajali sve traženija roba na tržištu. Na Nou Camp je stigao dvije godine ranije, 2003.godine i sa sobom ponio zlatno pero. Jedan je to od najznačajnijih trenutaka u povijesti španjolske nogometne lige. Njegov dolazak označio je početak ispisivanja najsjajnijih stranica u povijesti katalonskog kluba.

U Barcelonu je došao u vrijeme trofejne suše, četiri godine Barca nije bila prvak Španjolske, sezonu ranije završila je na poražavajućem šestom mjestu. Promjene su bile neophodne, u predsjedničku fotelju sjeo je Joan Laporta, koji užarenu klupu prepušta tada neiskusnom treneru Franku Rijkaardu. U prvi mah htio je Laporta na katalonski travnjak dovesti Davida Beckhama, no kada se taj posao izjalovio, uhvatio se plana B. U sučevoj nadoknadi gotovog transfera Ronaldinha preotima ispred nosa iskusnom liscu Alexu Fergusonu. Ispao je to najbolji plan B ikada.

Po samom dolasku u novi klub Brazilac je imao problema s ozljedom, a Barca nastavila gdje je stala i prošle sezone, redati loše rezultate. Naprosto sramotne. Posebno teško pao je poraz od Reala na Nou Campu i to nakon 20 godina. Našao se katalonski div na 12. mjestu ljestvice nakon prvog dijela sezone, nikad niže. Činilo se da nema izlaza, katalonski nogometni orkestar na zelenom terenu izvodio je najtužnije note...

Tada je Ronaldinho izliječio ozljedu u potpunosti. Uspavani orkestar se razbudio, a predvođen nogometnim maestrom, najtužnije note zamijenio je očaravajućom, veselom sambom. Najljepšom nogometnom sambom, veličanstvenom. Uslijedio je niz od 17 uzastopnih utakmica bez poraza i za kraj naizgled izgubljene sezone nevjerojatno drugo mjesto. Iduće sezone Barca gazi sve pred sobom, osvaja prvenstvo, potom i Ligu prvaka. Na pogon koga drugog, nego nezaustavljivog Ronaldinha. La Masia je procvjetala, bila je to Barcelonina era, Ronaldinhova era.

Dva puta zaredom osvaja titulu najboljeg svjetskog igrača, te jednu Zlatnu loptu. Barceloni donosi prepoznatljivu lepršavu igru ispunjenu atraktivnim potezima, a istovremeno rezultatski učinkovitu. U nogometne riječnike uveo je nove poteze, pasovi naslijepo postali su dio igre. Sombrera, rabone, tuneli, bicikli istančani na brazilskim plažama do savršenosti bili su užitak za nogometne sladokusce, a nerješiva nepoznanica za protivničke igrače. Nogometni puk ga je obožavao, vlastiti navijači uzdigli u božanstvo. Protivnici su mu se divili, nitko nije mogao ne voljeti ga. Uživalo se u svakoj utakmici Barcelone, i samo čekalo da lopta dođe do njega. A činilo se kao da i ona sama želi doći k njemu. On ju je drugačije primao. Drugačije vodio. Nije ju šutao kao ostali. On ju je mazio. Radio stvari s njom koje nitko drugi nije mogao.

I oni, koji nisu toliko voljeli nogomet zbog Ronaldinha su ga zavoljeli. Njegovi golovi, driblinzi bili su nogometna remek djela u kojima su svi uživali. Znaš da si jedan od najvećih kad se samo zbog tebe gledaju utakmice meksičkog prvenstva. Zbog njega se to isplatilo. Buditi u dva u noći i čekati početak utakmice jednog Queretara, gdje je pred smiraj karijere i dalje s istim osmjehom na licu uživao na svom najdražem mjestu, nogometnom travnjaku. Nije bilo teško ne prospavati noć. Da samo još jednom vidiš to čarobno primanje, pokoji dribling, neki čarobni nogometni trenutak. Jer bile su to posljednje stranice najljepše romantične nogometne priče. Znalo se da možda posljednji put na zelenom travnjaku gledaš njega. Ronaldinha - nogometnog boga.