Hajduk na putu

Nakon Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, Split se pohvalio titulom grada s najviše medalja u odnosu na broj stanovnika na svijetu. Te se legende isprepliću ulicama Dioklecijanovog grada u domaćem izdanju, neopterećeni, sa sunčanim naočalama, na 'materinoj spizi'. I dok bi neki sportski fanatik uzbuđeno trljao oči i sakupio što više selfija, u Splitu – ma kakvi. Svatko ide svojim poslom. Kao da je to neki tajni grad u kojem je netko, po nekoj direktivi, smjestio sve legendarne sportaše i da za to nitko ne zna, osim stanovnika tog grada koji ne mare. A sve ih naravno veže ljubav prema Hajduku – glavnoj točki splitskog identiteta.

Uvijek mi je taj opušteni pristup bio nekako privlačan. Pričam to svom prijatelju iz Splita, dok se spremamo na derbi. 'Eno ti Šurjaka', kaže on baš u tom trenutku i oboje se smijemo. Prijatelj, koji 25 godina radi na sportskoj sceni grada, na Poljudu nije bio od utakmice s Evertonom. Ne da mu se, razočaran je, priča mi o starim vremenima, kako je prije nešto značilo biti hajdukovac, ponašati se uzorno i hajdučki, imati hajdučko srce, kako stranci ne ginu za klub, pita se gdje su ta hajdukova dica.

Svaki put čujem istu priču ogorčenih starijih navijača kada dođem u Split. Razmišljam o godinama kadrovskih promjena koje su nagrizale klub i onemogućile da se razviju pravi domaći predsjednici koji bi dugoročno vodili klub u pravom smjeru. Pitam se kako je moguće da je Split dopustio da njihova institucija tako padne u mješalicu razočarenja koja su dovela do sve manjih očekivanja. Nekako je tužno.

Postat će još tužnije za mog prijatelja Splićanina. Torcida je napravila spektakl u uvodu. Taj početni optimizam koji probudi sva osjetila navijača Hajduka. Koreografija fenomenalna. Pa kreće – dvije stopostotne neiskorištene šanse za Hajduk. Koliko god je sjever vjetar u leđa, toliko je i uteg. Tribine su previše ponijele Ismajlija, crveni karton pa 1:0 – tišina na Poljudu pa prekid zbog bakljade pa red uvreda pa 2:0. Fanatičnost i agresivnost pokušavaju nadoknaditi razliku u kvaliteti. Ali ne ide. Minus 17 na ljestvici i idemo kući. Još jedna divna splitska noć je završena. 'Evo zašto ne dolazim', kaže moj domaćin.

Dinamo vozi automobil s više 'konjskih snaga' u ovom trenutku. No vidjeli smo Hajduk koji igra jednostavno. Koji ima dobru energiju. Koji bi trebao dohvatiti svoj cilj: drugo mjesto na kraju sezone. I kvalifikacije za Ligu prvaka. Ne zato što je Liga prvaka cilj, vjerujem da su i na Poljudu realni. Već zato što je to korak bliže Europskoj ligi, koja je zapravo cilj.

Tri utakmice Europske lige na Poljudu, donijele bi prema nekim procjenama nešto više od milijun eura zarade. Velika stvar u budžetu koji je svake godine kratak za otprilike četiri milijuna eura. Do tada, Hajduk je na putu, kaže Tudor, dobrom. I onako drsko prijeti Dinamovcima: Vidimo se sljedeće godine. I sljedeće i sljedeće, ako se mene pita, jer baš volim doći u Split.

FOTO: Ivo Čagalj/PIXSELL