Sve upitnike koje smo imali u utorak imamo i u četvrtak. Ali i dojam da ima mjesta optimizmu

Samo jedan službeni termin dobile su reprezentacije od kraja kvalifikacija do završnice priprema za Brazil. Samo na 90 minuta između studenog i svibnja nacionalni savezi su mogli "besplatno" posuditi svoje reprezentativce od klubova i glumiti nekakvo pripremanje za Brazil.

Taj jedan termin većina je iskoristila za sve drugo osim za nogomet. Pa tako i Hrvatska. Okupljanje, vidanje rana, slikavanje, predstavljanje novih dresova, cjepiva protiv svih boleština koje prijete u Amazoni, druge sponzorske obveze, putovanje. Između svega toga i tek poneko rastrčavanje.

Budimo realni - nogometa je tu bilo najmanje. Isto toliko i smisla u analiziranju tih 90 švicarskih minuta. Cijelu ovu kolumnu mogli bismo lako svesti u šest riječi. Što smo znali prije, znamo i sad.

Vidjelo se na licu Nike Kovača nakon utakmice u St Gallenu da to nije bilo to. Ne "ono" na terenu, nego "ono" općenito. Vremena za bilo kakve dublje procese, analize ili uigravanja nije bilo. A Kovač je preveliki radnik i preozbiljan perfekcionist da bi mogao biti zadovoljan samim podatkom što je sve igrače skupio na jedno mjesto i upitao ih za zdravlje. Koliko je malo vremena imao - vjerojatno neke nije stigao ni to.

Zgodna je bila njegova ideja da okrene ustaljenu rutinu prijateljskih utakmica naglavačke. Obično izbornici prvih 45 minuta u vatru gurnu ono najbolje što imaju, pa onda drugo poluvrijeme razvodne brojnim izmjenama i rotacijama. Kovač je od prve minute na teren poslao neke koje je želio provjeriti, dajući im dodatnu sigurnost stavom "igrajte slobodno, ako i zabrljate ima tko popraviti".

Nažalost, u prvom dijelu ni jedan njegov upitnik nije se pretvorio u uskličnik. Ili jest - ali ne na način na koji je želio. Na njegovu i našu žalost - više vremena za testiranje i ispitivanje nema. Kad sljedeći put okupi reprezentaciju, već će u glavi morati imati kristalno jasna rješenja za sve ono što ga muči. I u čemu mu St Gallen nije previše pomogao.

Kovač je priznao da će u pravilu inzistirati na sustavu 4-2-3-1, što je otvorilo prvo od nekoliko pitanja. Zadnji vezni. U St Gallenu je u prvih 45 minuta u tandemu s Rakitićem dao prigodu debitantu Malešu, ali usprkos činjenici da ga je zaštitnički pohvalio nakon utakmice, Maleš nikoga nije uvjerio da je on taj koji bi se na natjecanju poput Svjetskog prvenstva u sredini terena trebao hrvati s najboljim igračima protivnika i čuvati leđa najboljim igračima Hrvatske.

Ne treba prema Malešu biti previše kritičan, bio mu je to debi, vjerojatno je osjećao i malo treme. Nikoga se ne smije suditi prema odigranih tek 56 minuta. Problem je, međutim, u tome što do Brazila Maleš više neće imati pravu priliku za "sinkronizaciju" s igračima koji su za Hrvatsku odigrali po 60 ili 70 utakmica.

A ako Kovač doista bude inzistirao na sustavu 4-2-3-1, koji će se transformirati u 4-1-4-1, taj "jedan" između dvije četvorke je strahovito važan. Iskusan. Uigran do te mjere da i prije negoli će onaj drugi (Rakitić ili Modrić) krenuti raditi nered u protivnikovoj zadnjoj liniji, zna što mu je činiti, gdje stati i koga zatvarati.

Teško je vjerovati da će se Kovač doista "drznuti" tjelesno moćnim suparnicima na Svjetskom prvenstvu u sredini uvijek suprostavljati tri "plemića" - Modrića, Rakitića i Kovačića. Iako je protiv Švicarske Hrvatska dobro izgledala kad su se iza Kovačićevih leđa postavili Modrić i Rakitić, kad na suprotoj strani bude brazilski ili meksički vezni red netko će, slikovitim rječnikom rečeno - "morati i da bije".

Maleš? Ili ipak Vukojević? Badelj? Ademi? Bit će to jedna od krucijalnih Kovačevih dilema u mjesecima koji dolaze.

Kovač je protiv Islanda "rehabilitirao" Danijela Pranjića na poziciji lijevog beka, no St Gallen je još jednom pokazao da to može biti tek kratkoročna mjera, nikako dugoročno rješenje. Ta boljka s lijevim bekom traje već godinama, a Kovač očito ima više povjerenja u Pranjićevo iskustvo, nego u Strinićevu ili Milićevu kvalitetu.

Pranjić je u Panathinaikosu oživio karijeru i dojam je kako bi puno korisniji bio na poziciji koju drži Ivan Perišić, još jedan od onih koji se muče s kontinuitetom. Perišić tu i tamo bljesne, pokaže zašto već treći izbornik u njega ima povjerenja, ali nikako da uhvati seriju od nekoliko dobrih utakmica koje bi ga napunile samopouzdanjem, a navijače natjerale da mu daju malo više kredita i da mu na jednu ruku ne broje ono dobro, a na drugu ono loše što napravi tijekom utakmice.

Problem zadnjeg veznog u kombinaciji s problemom lijevog beka u St Gallenu su oživjeli i treću bolnu točku. Dejan Lovren je imao puno problema sa švicarskim napadačima, a ogroman trokut kojeg su pokrivali Lovren, Pranjić i Maleš, Švicarci su u prvih 45 minuta uporno koristili za brojne napade na naš gol. Oba Drmićeva pogotka došla su kroz taj prostor.

Nesigurnost koju ostavlja Pranjićeva obrambena igra dodatno je pojačala i nesigurnost lijevog stopera Lovrena. Ulaskom Schildenfelda u drugom dijelu stvari su izgledale bolje, ali valja napomenuti i da u drugom dijelu nije bilo opasnog Shaqirija i snažnog Behramija, pa je i "Šifo" imao nešto lakši posao nego Lovren.

Međutim, ta dvojba "Lovren ili Schildenfeld" (alternative su eventualno Vida ili Maloča) ne bi bila toliko dramatična da i Ćorluka ne pokazuje znakove nesigurnosti i dekoncentracije. "Čarli" je nedvojbeni zapovjednik hrvatske obrane i o njemu će puno toga ovisiti. Njegova nervoza rađa nervozu cijele zadnje linije. Nismo navikli da njega netko pokriva, uglavnom on pokriva nekog drugog.

Optimizam nudi činjenica da je Ćorluka u pravilu pravi kad je to najpotrebnije. Vidjet ćemo hoće li tako biti i u Brazilu.

Subašić je solidno odradio svoju prigodu između vratnica, ali prvi vratar će i u Brazilu vrlo vjerojatno biti Stipe Pletikosa. Iako mu je već 35, Plete (još) ne pokazuje znakove starenja i Brazil bi mu mogao ponuditi sjajan oproštaj od reprezentativnog dresa.

Mandžukić nije upitan, kao ni Modrić i Rakitić, ali ni neuništivi "rudar" Ivica Olić. Koji se stotinjak dana prije Brazila potrudio unaprijed začepiti usta svima koji su ga planirali gurati u mirovinu, umjesto na Copacabanu.

Sve u svemu, Hrvatska je u St Gallenu odigrala dovoljno za prolaznu ocjenu, što je u ovom trenutku, tri mjeseca prije Svjetskog prvenstva, sasvim prihvatljivo. Period igre kad su na travnjaku bili oni najbolji bio je itekako gledljiv i nudi optimizam.

Sve upitnike koje smo imali u utorak imamo i u četvrtak. Ali Niko Kovač nudi dojam osobe koja je te upitnike sposobna prepoznati i riješiti.

Ili barem - uspješno kamuflirati.