Kad će ono pravo?

Iako u našem taboru nakon ovog dvoboja Hrvatske i Francuske vlada zadovoljstvo, ponovno nije bilo dobro. Puno je pitanja, malo odgovora, pogotovo malo na terenu. Srećom posljednji protivnik je kvalitetom vrlo skroman i Hrvatska će ga pobijediti. Uvjereni smo u to.

A trebalo je imati živaca gledati dvoboj s Francuzima. Ne može se obrambeno ništa posebno zamjeriti, možda tek predugom držanju Banića i nereagiranju već nakon drugog faula, sve ostalo je manje-više štimalo. Posebice dobro je funkcionirao skok, pa čak niti taj "crni" pick & roll nije prolazio kako su Francuzi vjerojatno očekivali. Parker nas je napunio, ali to nije ništa neočekivano. Nije neočekivano niti da zabljesne Batum, niti da Diaw stvara probleme, sve su to respektabilni NBA igrači.

Veći dio problema ležao je u napadu. Početak drugog poluvremena bio je loš i tu smo izgubili utakmicu. Umjesto da smo zadržali prednost, krenulo se u neka soliranja, suđeni su prekršaji u napadu i Francuzi su napravili preokret.

Evidentno je kako neki igrači nisu u pravoj formi, a minutaža im je još uvijek velika. U prvoj fazi natjecanja još je bilo shvatljivo da kroz minutažu uhvate ritam, ali sada su već veći ulozi. Jedan od onih koji su profitirali u "dizanju forme kroz igru" je Marko Popović, a nadamo se kako će uskoro i Planinić, Kus i ostali jer nam oni u pravom izdanju svakako trebaju. Pravom izdanju, a to znači puno boljem nego u nedjelju.

Dio krivice leži i na stožeru jer se još uvijek gubimo u silnim rotacijama igrača. Nije loše imati 12 raspoloživih, ali i među njima treba postojati kontinuitet. Postoje oni za 25-30 minuta, postoje oni za 10-15, a postoje oni koji eventualno uskaču. Ukoliko je problem u nemogućnosti izdržavanja tako visokog ritma, onda se postavlja pitanje pripremljenosti. Za ovako pokretljivu obranu treba puno snage i nije lako to duže vrijeme izdržati, međutim jasno je da igrač koji je na terenu pet minuta i onaj koji upravo uđe s klupe ne reagiraju jednako. Većinu "problema" bolje će "riješiti" onaj ugrijani koji je već u igri. Igrači ispadaju iz ritma čestom rotacijom i javlja se nesigurnost.

Jedan od primjera su naši visoki igrači u drugom poluvremenu. Ostali smo prebrzo bez Banića i Prkačina, Nicević se nije uopće snašao, a onda se pokušalo s Vujčićem i Lončarom. Obojica su pali kao s neba bez pravog ritma među fizički moćne Francuze. Vujčić nije niti dobio priliku "razmahati" se, a Lončar je imao toliko respekta kao da igra protiv Howarda i Bosha. Solidni Kasun s početka negdje se u cijeloj priči izgubio.

No nije sve bilo crno, bilo je i itekako dobrih trenutaka. Osjetio se pomak prije svega u želji i momčadskoj igri. Svaki pojedinac je dao sve od sebe, komuniciralo se na terenu i nikom se s voljne strane ne može baš ništa prigovoriti.

Marko Popović radio je ono u čemu je najbolji. Otvorene šuteve sa ili bez bloka je pogađao, a kada nije imao priliku, onda je prolazio pod koš gdje je iznuđivao prekršaje. Svakako pohvale zaslužuje Marko Banić i prava je šteta što je prebrzo napravio pet prekršaja. Kapetan Nikša Prkačin odradio je silan posao, ali nije mu trebala ona tehnička. Tu je krenuo bijeg Francuza i povratka nije bilo.

Dobra stvar je i relativno zadovoljstvo naših igrača i stožera napretkom u igri. Konačno se uzdignute glave izišlo s parketa, vidljiv je bio pomak i to je najvažnije.

Floskule tipa "za pobjedu protiv Njemačke trebat će još više" su nepotrebne. Ovo bi za Njemačku trebalo biti posve dovoljno, ali oprez je potreban.

Njemačka i Rusija iznenadili su, jedni pozitivno drugi negativno. U redu, nije Njemačka toliko razočarala koliko je Makedonija iznenadila u pozitivnom smislu. Djedica Vrbica Stefanov je imao vlastiti show i odveo je svoju reprezentaciju do pobjede. I Rusi su imali svog junaka, oni pak u Sergeju Monyi.

Danas su na rasporedu susreti skupine F, a sutra je Dan D za Hrvatsku. Njemačka će odrediti našu sudbinu. Dražen Tomić neće biti na parketu, ne brinite....