Prokleta košarka

Godine prolaze, osjećaj ostaje samo gorak. Od 1995. godine svako veliko natjecanje za nas je prilika, možemo, sada ćemo, stiglo je vrijeme, ali na žalost - barijera se ne može probiti.

Treći Eurobasket zaredom prati nas četvrtfinale s infarktnim završnicama u kojima Hrvatska gubi. Pričati o gubitničkom mentalitetu je glupo, svi ti igrači donosili su pobjede svojim klubovima nebrojeno puta u završnicama, ne možemo reći kako blokiraju u glavama i kako su gubitnici.

Ono o čemu možemo razgovarati su odluke struke. Puno je tu pitanja, ne samo u vezi četvrtfinalne utakmice nego i šire. Toliko spominjana rotacija nije se uvijek pokazala dobitnom, dapače. Borbu za medalje smo završili bez odgovora na pitanje koja je naša udarna petorka. Je li to ona koja počinje utakmicu ili je to ona koja završava utakmicu. Bilo bi zanimljivo usporediti našu reprezentaciju i ostale reprezentacije te vidjeti koliko je različitih igrača završavalo utakmicu.

Prije susreta se znalo kako je najveća opasnost uz Lakoviča Erazem Lorbek. Marko Banić je tu trebao biti čovjek koji će bar usporiti jednog od najboljih krilnih centara na Eurobasketu. Boljeg izbora nismo imali, a ponovno se dopustilo da u trećoj minuti ima tri prekršaja. Slično kao protiv Francuza. Nepisano je pravilo da igrač nakon drugog faula ide na klupu, tri prekršaja u tako ranoj fazi su "smrt" za igrača, no ponovno se nije reagiralo na vrijeme.

Nikša Prkačin je odlično ušao u utakmicu, raširio je Slovence koji nisu imali lijeka za njega, onda je otišao na odmor. Nikola Vujčić nas je napadački držao, zabijao i dodavao, onda je otišao na klupu. Jedini koji su dobili konstantu su Roko Ukić i Zoran Planinić. Dvojica igrača u tako važnoj utakmici koji su odigrali preko 30 minuta i samo jedan minutu više od 20. Malo? Malo. Lijepo je to kad imaš igrače za rotaciju, ali ona nije pod mus.

Možemo kriviti nesreću, uroke, demone ili što sve ne, ovaj put smo si sami krivi. Posve je nebitno što je Nachbar ubacio, ajmo reći, sretno onaj zadnji šut. Nismo se smjeli uopće dovesti u situaciju da ga ubaci. U završnici prvog poluvremena imaš plus 13 i napad, a onda ničim izazvan vratiš protivnika u život. Da smo otišli na plus 15 ili plus 16, Slovenci se ne bi vratili, gotovo sigurno. Ovako spustivši ih na osam poena zaostatka, dao si im ruku da se podignu sa zemlje. Tih 15 sekundi će nas proganjati, to je ono što je prelomilo utakmicu.

Sada treba dobiti Ruse, nije uopće važno kako i na koji način, Rusi moraju pasti. Ne smije se dogoditi Beograd i psihološko rasulo kao u tom susretu sa Slovencima nakon Španjolske. Ulog je još uvijek velik, Svjetsko prvenstvo za nas je sada zlatna medalja i do nje se mora. Sada ćemo vidjeti koliko je ovo psihološki jaka momčad.

Unatoč svim kritikama, dečkima treba čestitati na želji i borbenosti. Ponovno su ostavili zadnji atom snage na parketu i na tome im svaka čast.

Što se tiče drugog polufinala, i u njemu je bila prava ludnica. Kakvu su utakmicu odigrali Grci i Turci, preokreta je bilo na pretek, a na kraju su Grci bili sretniji. Doslovno sretniji jer su Turci nekoliko puta dobivali i gubili utakmicu. No Grčka je imala sjajnog Spanoulisa koji je bio najbolji u važnim trenucima. Zisis je umalo bio tragičar utakmice, da su Grci izgubili, ne bi mu bilo nimalo ugodno.

Teško je uopće govoriti o tom susretu nakon kasnovečernje šokantne priredbe Hrvatske i Slovenije. Šokantne po nas. Treba prespavati i stati uz reprezentaciju protiv Rusa. Posao nikako još nije završen, od Rusije smo bolji, treba im uzvratiti na terenu i pokazati da smo bolja reprezentacija. A pobjeda je ovdje vrlo važna.