Riznica sjećanja

Očima kakve samo djeca imaju gledali bismo u njih i slušali o Peleu, Bobbyju Charltonu, Slavenu Zambati, poput spužve upijali priče o finalima europskih i svjetskih prvenstava, utakmicama od kojih zastaje dah i potezima koji su zauvijek ostavili svoj otisak u sjećanju.

Godine su prošle, od djece smo postali ljudi i s vremenom stvorili svoju vlastitu riznicu sjećanja, koju ćemo s jednakim sjajem u oku i nostalgijom jednoga dana dijeliti s mlađim naraštajima. Krug života nezaustavljivo se kreće, a s njim i nogometna lopta kojom tehniciraju neki novi igrači, neki novi virtuozi, kojih ćemo se za razliku od naših djedova ipak moći sjećati u koloru.

Majstorije Davora Šukera protiv Danske, Njemačke ili Irske, maksimirska petica u mreži Ivice Kralja, potres u Zagrebu nakon Cvitanovićevog pogotka Newcastleu, "and Solskjaer has won it" na Nou Campu 1999. i suze Johna Terryja u Moskvi 2008. godine. Sve to, i još mnogo više, trenuci su iz moje riznice sjećanja, trenuci koji natjeraju srce da zaboravi na poneki otkucaj.

Kakve sve to veze ima s engleskom Premier ligom, što priča taj Engleski pacijent i je li vrijeme da od fiktivnog postane pravi pacijent kakvog strogo čuvanog bolničkog odjela? Strpljivost je vrlina, pa svi vi koji ste izdržali do četvrtog paragrafa saznat ćete da sam upravo proteklog vikenda svojoj riznici sjećanja dodao još jednu utakmicu. Koju? Zar me stvarno to pitate?

Još jedan izvanserijski nastup Ryana Giggsa, koji pak zaslužuje da čitavu svoju riznicu nazovem njegovim imenom, i sedam pogodaka tijekom sunčanog poslijepodneva na Old Traffordu ostat će zauvijek zaključani u hodnicima mojih sjećanja. Pogodak Michaela Owena u 96. minuti i posljedična grmljavina s tribina jedan su od onih trenutaka koji spadaju u kategoriju "neprocjenjivo".

Sekunda više ili manje

Dakako, da nije bilo toga pogotka danas bih vjerojatno spominjao užu i širu obitelj Ria Ferdinanda ili pak vudu magijom pokušavao ozlijediti Bena Fostera, ali nogomet je takav, u jednoj sekundi promijenit će vam život. Pitajte Marka Hughesa, on to vjerojatno najbolje zna.

Naime, upravo je jedna jedina sekunda predmet spora koji je nastao nakon utakmice, nakon što je menadžer Cityja od suca zahtijevao objašnjenje neočekivano dugačke nadoknade vremena. Umjesto četiri minute, koliko je pokazao pomoćni sudac, nadoknađeno je više od šest minuta, što je Unitedu omogućilo pobjednički pogodak.

Slijede forenzički rezultati kakvih se ne bi posramile niti zvijezde CSI-ja, a niti naše Oko sokolovo. Dakle, četiri minute sudačke nadoknade prema nogometnim su pravilima minimum sučevog vremena koje je potrebno odigrati. U tom istom sučevom vremenu City je postigao pogodak kojeg je slavio točno 56 sekundi, a United izvršio izmjenu zbog koje prema pravilima treba dodati još 30 sekundi.

Zbrojimo li sve dodatke, to ukupno iznosi 95 minuta i 26 sekundi nadoknade, a četvrti pogodak Uniteda u mrežu je ušao nakon 95 minuta i 27 sekundi igre. Forenzika ne laže, sudac Martin Atkinson trebao je svirati kraj dok se lopta kotrljala prema mreži Shaya Givena. Ili možda nije?

Što misli o sučevoj nadoknadi i Owenovom pogotku Craig Bellamy je slikovito pokazao samo nekoliko sekundi kasnije. Iživciran činjenicom da njegova dva sjajna pogotka vrijede manje nego dionice Portsmoutha i da je City izgubio veliki derbi, odlučio se "isprazniti" na navijaču koji je utrčao u teren.

Stanoviti 21-godišnji Jake Clarke, koji si je ovim potezom vjerojatno zauvijek zatvorio vrata Old Trafforda, efikasno je svladan od strane četvorice redara, a potpuno bespotrebno u tom je trenutku do njega došao Bellamy i udario ga po licu. U obranu navijača priskočio je Rio Ferdinand i nekolicina Unitedovih igrača, a Mark Hughes je nakon utakmice izjavio kako Bellamy neće biti kažnjen.

Hughes je to obrazložio primjerom Briana Clougha, nekadašnjeg trenera Derby Countyja, Leedsa i Nottingham Foresta, koji je nakon sličnog incidenta svojedobno postao herojem. Clough je, naime, 1989. godine nakon utakmice s Queens Park Rangersima odlučio navijačima nasumično podijeliti nekoliko udaraca.

Ujedno dajem časnu pionirsku da je ovo posljednji put da spominjem film "Prokleti United", no želite li upoznati Briana Clougha, svakako ga pogledajte. Film, ne Clougha.

Nema Luke, nema bodova

Tottenham je više nego ikad postao svjestan stare poslovice "ne znaš što imaš dok to ne izgubiš". Ozljedom Luke Modrića Spursi više nisu ista momčad, koja je u prva četiri prvenstvena kola djelovala poput istinskog izazivača velikoj četvorki. Spursi su bez Luke izgubili i drugu uzastopnu utakmicu, Stamford Bridge bio je preveliki zalogaj.

Još manje veseli činjenica da je Vedran Ćorluka zaboravio doći na utakmicu. Još uvijek dvojim je li lošije odigrao na mjestu desnog beka ili na mjestu stopera, kamo ga je Harry Redknapp gurnuo nakon ozljede Ledleya Kinga. Krivac za dva, a možda i sva tri Chelseajeva pogotka pamti bolje dane, ne samo u dresu Spursa nego i onom s crveno-bijelim kockicama.

Niti ostatku hrvatskog kontingenta u Engleskoj ne cvjetaju ruže, s izuzetkom Eduarda da Silve koji se upisao među strijelce u visokoj pobjedi Arsenala. Ili možda nije, jer pogodak Topnika bezobrazno si je prisvojio Emmanuel Eboue, kojeg je lopta na putu do mreže dotaknula i malo promijenila smjer.

Ja sam pogodak pripisao Eduardu, ako ne zbog patriotizma, a onda zbog debilne proslave Ebouea, iznad čije inteligencije od subote stoji veliki znak upitnika. U pogrešnom trenutku odlučio je podržati svog imenjaka te je pred navijačima Wigana na koljenima priredio proslavu á la Adebayor.

Niko Kranjčar odigrao je tek desetak minuta premda se za gostovanje na Stamford Bridgeu "friško" ošišao, a uvjerljivo je poražen i Blackburn za kojega je tek pola sata odigrao Nikola Kalinić. Ivan Klasnić odigrao je jedno poluvrijeme u kriminalno lošem Boltonu koji se jedva spasio poraza penalom u posljednjoj minuti.

Niste valjda mislili da sam ga zaboravio? Ne, naravno da nisam. Frédéric Piquionne niti ovoga tjedna nije postigao pogodak, a niti Portsmouth nije upisao pobjedu. Šest utakmica, šest poraza, nula bodova za Mornare i nula golova pored imena francuskog igrača za kojeg upućeni tvrde da je napadač.

Zahvaljujući jednome od mojih vjernih čitatelja podijelit ću s vama i video iz dana kada je Piquionne kruh zarađivao na francuskim travnjacima. Komentara nemam, mogu samo ponoviti riječi francuskog komentatora: "Ou-la-la-la"! U istoj utakmici Piquionne je i isključen zbog dva žuta kartona. Neki doista nisu rođeni za nogometaše, pitajte Sammira, Carlosa ili Tadića...

Kakav otac, takav sin

Spomenuo sam ranije u tekstu majstoriju Davora Šukera protiv Danske, pritom misleći na prekrasan lob koji je legendarnog Petera Schmeichela ostavio bez teksta i odgovarajuće intervencije. Tom pogotku unatoč, Schmeichel je bio vrhunski, karizmatični čuvar mreže koji se nerijetko znao naći i u protivničkom šesnaestercu, kako bi pomogao svojim suigračima.

Ako netko nije znao, slavni danski vratar ima i sina koji je, ne biste vjerovali, također čuvar mreže. Svoj džeparac Schmeichel junior zarađuje u Notts Countyju, istom onom kojeg trenira Sven Goran Eriksson i za kojeg je bivši engleski reprezentativac Sol Campbell potpisao najunosniji četvrtoligaški ugovor u povijesti.

Krunski dokaz da je Peter Schmeichel svome sinu usadio jednako avanturističke gene vidjeli smo u utakmici između Notts Countyja i Morecambea, kada je mladi vratar u završnici utakmice odlučio preseliti u protivnički šesnaesterac kako bi svojoj momčadi pomogao dostići zaostatak od jednoga pogotka. U tome je umalo i uspio, a da jest, bio bi to vjerojatno najljepši pogodak nekoga vratara kojega sam ja vidio. Ako znate za bolji, slobodno mi se javite, no od Kaspera Schmeichela bi i Piquionne mogao nešto naučiti.

Ciljna ravnina

Ušli smo u ciljnu ravninu još jednog Engleskog pacijenta, no prije toga nasmijmo se malo Celticu. Škotski klub nije nam ostao u lijepom sjećanju nakon hajke na Eduarda da Silvu, pa svaki neuspjeh ili pad njihovih igrača dočekujemo s posebnim zadovoljstvom. Pad Georgiosa Samarasa, međutim, od posebne je vrste.

A gdje bismo bili bez engleskih niželigaša, otkud gotovo svakoga tjedna dobijemo nešto upotrebljivog materijala. Na utakmici između Hayesa & Yeadinga i York Cityja jedan od navijača dobrotvora želio je pomoći svojoj momčadi te vratiti loptu u igru. Uz loptu u teren je ubacio i samoga sebe, što je publika znala pozdraviti smijehom i pljeskom. Pridružimo im se.

Toliko od mene za ovaj put, čitamo se ponovno sljedećeg tjedna. E-mail adresa je i dalje ista, [email protected], javljajte se i dalje i pišite jer svaki vaš mail ima dobrotvornu svrhu poliranja moga ega. Hvala!