Mandžukić ogrebao granice svojih mogućnosti

Nastup protiv Irske mogao je biti slučajnost, iako je izvrsna partija s dva pogotka već sama po sebi potvrda klase.

No, Mandžukić je izvrsnim golom Italiji, ali i sveukupnim dojmom poslao jasnu poruku svim potencijalim kupcima – Wolfsburgu možda nisam potreban, ali spreman sam odigrati važnu ulogu i u boljoj momčadi od Magathove.

S tri pogotka dijeli prvo mjesto na ljestvici strijelaca, što je samo po sebi impresivno – Mandžukić je izjednačio Šukerov učinak iz 1996., najbolji do sada nekog hrvatskog igrača na europskim prvenstvima. Imati napadača koji će iskoristiti šansu-dvije, koji će se onako dobro snaći pred velikim Buffonom, koji će onako spretno (za 1:0) ili onako eksplozivno (za 3:1) zabiti Givenu, to je od ključne važnosti za svaku momčad.

Ali, Mandžukićeva igra apsolutno je pratila učinak. Mandžukić je, primjerice, nadigrao jednog Chielinija, stopera iz gornje europske klase, standardnog prvotimca talijanskog prvaka Juventusa.

Potencijal je uvijek bio tu.

Mandžukić je još u Zagrebu pokazao da će biti kvalitetan u gotovo svakom elementu igre potrebnom jednom napadaču. Ima solidan udarac, može biti opasan i izvan šesnaesterca. Igra okomito, nije dribler, ali može okrenuti, prevariti čuvara. Ima odličan skok, nije snažan, ali je žilav, nije Šuker, ali ima solidan osjećaj za gol.

Mandžo niti u jednom od tih segmenata nije svjetska klasa, ali je u svemu jako, jako dobar. I kada posloži te elemente, kada igra pametno, kada je inspiriran, kada se nalazi u pravoj momčadi i kada ima povjerenje trenera – dobivamo predstave poput onih u Amsterdamu ili Pragu, kada je vodio Dinamo u skupine europske lige, ili onih kada je u Wolfsburgu konačno dobio prigodu u kontinuitetu i pokazao da može zabijati u Bundesligi.

Prije nekoliko godina imao sam prigodu slušati kako je Miljenko Rak izuzetno impresioniran fizičkim potencijalima Marija Mandžukića i Ante Rukavine. I dok je Rukavina oduševio brzinom i lakoćom kretanja, Mandžukić je bio "kompletniji paket" – spoj brzine, eksplozivnosti, žilavosti (vjerojatno i ključna riječ kod njega), pluća, skočnosti i okretnosti.

Hrvatska ne obiluje takvim igračima.

Nećemo se zavaravati – dvije utakmice ne čine igrača. Ovakav Mandžukić može možda teoretski igrati u Barceloni (iako tehnički nije ta razina), ali Barcelona ga realno neće kupiti na temelju dva nastupa. Mandžukić mora dokazati da je u kontinuiteti sposoban i spreman igrati protiv najjačih protivnika, da može s visokim postotkom realizirati šanse kao onu protiv Italije, i da može konstantno dobivati duele protiv igrača Chielinijeva kalibra.

Puno je prostora za napredak u njegovoj igri. Nije špica za 25 golova u sezoni u najjačim ligama, jer nije tako dobar strijelac, što znači da mora unaprijediti svoje sudjelovanje u igri, ubačaje, pregled igre, odlučivanje i procjene.

No, stvarni problem Marija Mandžukića nije u nogama već u glavi. Kada trener poput Felixa Magatha kaže "kako ne postoji trener koji ga može ukrotiti", onda je to problematično.

Nepotrebni žuti kartoni, "isključivanje" iz utakmice kada ne dobiva dovoljno lopti, između redaka će se pročitati kako mu je Magath spočitavao i nedovoljno zalaganje na treningu, kao i nedovoljni trud u defenzivnoj fazi igre – sve su to obilježja koja prate Mandžukića u bilježnicama skauta podjednako koliko i sve dobro što čini na terenu. Primjer je i utakmica s Italijom, koju je Mandžukić odigrao sjajno, ali u kojoj je malo "fušao" u zadatku da preuzima Pirla u svojem dijelu terena. Jedan je to od razloga zašto je Bilić bio prisiljen promijeniti formaciju, što je na kraju oslobodilo i Mandžukića i omogućilo Hrvatskoj preokret.

Sjetite se broja utakmica u dresu Dinama u Prvoj ligi gdje Mandžukića nije bilo; istog igrača koji je srušio Ajax na amsterdamskoj Areni.

S 26 godina više nije mladić kojeg neki trener može odgojiti, već bi trebao biti formirani igrač u najboljim godinama na kojeg ozbiljna momčad mora moći računati iz kola u kolo, iz treninga u trening, a ne čekati njegove trenutke inspiracije.

On je danas napadač na kojeg se može igrati, koji može primiti loptu u noge i zadržati igru dok se veznjaci pridruže, koji može dobivati zračne duele, vršiti visok presing na protivnika i, očito, zabijati golove i najtežim protivnicima.

Mora se priznati, Slaven Bilić "pogodio je u sridu" (ili bolje rečeno – donio je izvsnu odluku) kada je odlučio Mandžukića staviti ispred Eduarda u prvu jedanaestoricu. Bilić je to učinio već u Istanbulu (isplatilo se i tada), očito je osjetio kako je Mandžukić ovoga trenutka moćniji i za momčad korisniji igrač, koliko god Dudu imao kredita zbog svih velikih utakmica i brojnih pogodaka za reprezentaciju.

Mandžukićev plafon? U najboljem slučaju, Mandžukić može biti "bolji Olić". Kao strijelac je potentniji i spretniji, a ima fizičke predispozicije igrati na sličan način, s tom razlikom da je Olić u naponu snage bio nešto snažniji i brži, ali je Mandžo skočniji, puno bolji u igri glavom.

No, Mandžukić se ne smije zavaravati – čeka ga puno, puno i rada i odricanja želi li samo dostići, a kamoli prestići Olićevu karijeru, posebno klupsku. Olić je osvajao naslove, zabijao na najvećim pozornicama poput Old Trafforda i bio je nositelj u velikim klubovima. Zato jer je takav nogometaš, ali i jer je takav karakter, jer je takav radnik, jer je takav suigrač, borac, jer ne priznaje poraz ni predaju, jer je neumoran.

Ako možete zabiti tri gola na Euru, ako možete onako zabiti pored Chielinija i Buffona, ako možete dobivati duele na europskom prvenstvu – onda to nije slučajno.

Hoće li Mandžukić to nastaviti raditi u velikim klubovima, u velikim ligama, na velikim pozornicama i u hrvatskoj reprezentaciji – a od sada od njega očekujemo da bude jedan od nositelja igre – ovisi o njemu i glavi. Koliko će truda i vremena uložiti u trening i vlastiti razvoj, koliko će glavom biti "unutra", koliko će imati mentalne snage za prebroditi krizna razdoblja koja ima svaki napadač, a da to nadoknadi drugim kvalitetama u igri.

A prije nego krene u novi dio svoje karijere – nema sumnje da ga nakon ovakvog Eura čekaju drugačija očekivanja – čeka ga još jedan izazov koji ga definitivno može lansirati u europsku orbitu.

Španjolska. Pique. Ramos. Casillas.

Pravi suparnici za Mandžu?