Nastup na koji mogu biti ponosni

Ostavili su srce na terenu. Nije išlo bolje i više kontra Španjolske, nisu uspjeli doći do pogotka koji bi im donio drugi krug.

Slaven Bilić sačuvao je za kraj svog mandata možda i najbolju taktičku pripremu neke utakmice. Je li mogla Hrvatska već u prvom dijelu jurnuti po pogodak jer 0:0 ionako niti u jednoj varijanti nije bilo korisno? Mogla je.

Ali vidjeli smo u posljednjih 20-ak minuta koliko momčad pati kada dvojica napadača stanu uz stopere Španjolske. Vidjeli smo u posljednjih 10-ak minuta koliko je teško i opasno i riskantno igrati protiv Španjolske uz veliki rizik. Na kraju, saznali smo kako završite kada sve karte bacite u napad.

Španjolska i Barcelona, koje nisu iste momčadi, ali su u dosta toga ipak vrlo slične, ne mogu se pobijediti napadom. Mogu se pobijediti jedino onakvom igrom kakvu je Hrvatska prezentirala u velikom dijelu utakmice – strpljivom i discipliniranom.

Španjolska, za razliku od Barcelone, nema Lionela Messija, pa nema ni izbliza takvu završnicu i efikasnost, niti – usprkos svim talentima – ima igrača koji stvara višak takvom lakoćom kao što čini Messi. Španjolska je, stoga, poput Barcelone sposobna dugo čuvati loptu i kombinirati, ali nije tako opasna. I Hrvatska je to odradila jako dobro, pred Pletikosom nije bilo puno opasnosti iako su s druge strane terena stajali Xavi, Iniesta, Silva, Torres.

Pogledajte još jednom ta imena.

Takva igra zahtijeva od vas da budete izuzetno strpljivi i koncentrirani. U hrvatskoj reprezentaciji niz je igrača koji vole loptu, i biti bez nje tako duge periode igre nije lako. Izlaziti naprijed s tek nekoliko igrača – nije lako. Čekati 30, 60 ili 80 minuta kako biste došli u pravu prigodu – nije lako. Odigrati što su odigravali Chelsea ili Švicarska – nije lako.

Bilić je ispravno postupio želeći umrtviti igru, prvenstveno zaustavljajući jakog protivnika, i čekajući svoju šansu koja "mora doći". Lako je nakon utakmice filozofirati, kao i uvijek, pa konstatirati da se napasti moglo i prije, no tko prati nogomet, tko razumije nogomet, tko shvaća težine sastava Španjolske i Hrvatske, koji razumije na kakvoj razini igra ova španjolska reprezentacija – taj mora poštovati Bilićevu strategiju u ovoj utakmici.

Pravodobno su učinjene i izmjene – Bilić nije prerano krenuo va banque jer tako lakše gubite neki dobivate posjed protiv Španjolske, ali je pokušao s Jelavićem i Perišićem dobiti veću opasnost pred golom Španjolske, i na kraju, s Eduardom u zadnjih 10 minuta potpuno otvoreno krenuti po pogodak. Španjolska je to kaznila i Španjolska je pokazala zašto protiv njih najbolji svjetski treneri biraju naizgled pasivne i defenzivne strategije, "umjesto da ih se napadne muški", kako će navijači često poželjeti, umorni od beskrajnog niza dodavanja Španjolske.

To je ono što Španjolci vrhunski rade. Oni nisu okomita i nisu pretjerano opasna momčad u smislu da će vam složiti previše šansi – ako se na ovakav, kvalitetan način branite. Španjolska je Hrvatskoj, baš kao i Italiji, složila malo šansi, a i na SP-u je do naslova stigla s nekoliko minimalnih i naizgled neuvjerljivih predstava.

No, njihova vezna linija na neki je način zapravo bolja obrambeno nego napadački; ne zato jer su neprelazni, dapače – Španjolci su sasvim ranjivi kada se hrabro krene na njih 1 na 1 – već zato jer tako kvalitetno i dugo drže posjed lopte da protivniku rijetko omogućavaju razvijanje igre.

Hrvatska je, dakle, zatvorila sve što je mogla i što je trebala, i čekala je tu šansu-dvije. U prvom dijelu bilo je nekoliko plašljivih izleta pred španjolski šesnaesterac, ali ona zlatna šansa stigla je u 59. minuti. Briljantni Luka Modrić, koji je u ovoj utakmici dokazao zaista najvišu klasu i otklonio sve sumnje da mu je mjesto u najvećim klubovima, kao na pladnju je poslužio Rakitića koji u idealnoj situaciji nije uspio matirati ponajboljeg vratara svijeta.

To je onaj trenutak koji protiv Španjolske morate iskoristiti ako želite trijumfirati, jer Španjolskoj nećete uputiti 10 udaraca na gol, niti imati pet čistih šansi. Možda, i to samo možda, ako ste Njemačka ili eventualno još jedna ili dvije reprezentacije u Europi.

Ako se jedna stvar može prigovoriti hrvatskoj reprezentaciji to je prevelik respekt. Shvatljivo je to, niti jedan navijač ili novinar ili gledatelj pred TV-om ne može se staviti u kožu Domagoja Vide i osjetiti kako je to izaći na ovakvu pozornicu, pred tolike kamere i ljude i stati ispred Andresa Inieste kojem ste se divili samo na TV-u. Jasno da koljena malo klecaju, i jasno da je teško igrati s onim samopouzdanjem i beskompromisnošću iz MAXtv Prve lige. Možda su hrvatski igrači pretjerali u ispričavanju Španjolcima nakon prekršaja, možda su previše puta malo zadrhtali u predaji lopte, možda su previše puta loptu izbili bojeći se španjolskog presinga.

Ali, nisu povukli nogu.

I to je najvažnije. Hrvatska je odigrala s respektom – bilo bi možda bolje da nije, ali momci su zaista dali sve od sebe.

Rakitić je fulao zlatnu prigodu, i Rakitić je napravio dosta grešaka u igri. Ali Rakitić je u svaki duel ušao sa 100 posto. Ma, u ovom slučaju, smijemo čak izaći i izvan zakona fizike i reći – ušao je sa 120 posto. 150. Koliko hoćete. Nisu odigrali na najvišoj mogućoj granici svog nogometnog umijeća, ali igrali su protiv Španjolske; zato su odigrali na gornjoj granici svojih fizičkih mogućnosti, odigrali su na gornjoj granici želje i motivacije.

Pobijedili su momčad koju su trebali pobijediti, učinili su to na dopadljiv, siguran, kvalitetan način. Odigrali su neriješeno s momčadi koja je dobra i snažna, koja igra netalijanski kombinatorno i gledljivo i koja je nakon prvog kruga sigurno među pet glavnih kandidata za naslov prvaka. I izgubili su, tek u završnici i tek kada su se do kraja otvorili, protiv aktualnog europskog i svjetskog prvaka, jedne od najteže pobjedivih reprezentacija svih vremena.

Taktički, trkački i tehnički, ostavili su odličan dojam na mnoge inozemne trenere i medije koji Hrvatsku cijene puno više nego sami Hrvati. Znali smo da kadar nije sami europski vrh, ali pokazali su "kvadratići" zaista visoku kvalitetu u svim segmentima igre.

Hrvatska nogometna reprezentacija svojim je igrama i karakterom zaslužila respekt nogometne Europe.

I još važnije, nakon što ga je djelomično izgubila kroz kvalifikacije za SP 2010., kroz Gruzije i Grčke, zaslužila je respekt nogometne Hrvatske.