Ako je Josip Drmić želio igrati za Hrvatsku, čega se HNS prestrašio?

Godinama nakon silaska sa scene brončane generacije iz Francuske 1998. hrvatsku nogometnu reprezentaciju nosili su "gastarbajteri". Braća Kovač, Josip Šimunić, Ivan Klasnić, Mladen Petrić, Ivan Rakitić i još nekoliko onih koji su imali pravo igrati i za neke druge reprezentacije gradilo je "most" između proizvoda jugoslavenskog i proizvoda hrvatskog nogometnog sustava u drugom desetljeću hrvatske samostalnosti.

I dok je većina tih odluka prošla "bezbolno", priča Ivana Rakitića donijela je nešto drugo. Ljutnje i prijetnje iz švicarskog saveza zbog činjenice da im je Hrvatska "ukrala" igrača "u kojeg su toliko uložili" očito je ostavila duboki trag u glavama onih koji se u Hrvatskom nogometnom savezu bave "gastarbajterskom problematikom".

HNS se očigledno prestrašio "umreženih Švicaraca" i njihovog utjecaja u širim nogometnim krugovima. Logično, Švicarska je dom i europske i svjetske nogometne federacije i ima bogati, utjecajni i ugledni savez koji lako može pokucati na sva vrata.

Ali taj strah iz HNS-a koštao je Hrvatsku nekoliko dobrih igrača koje su mogli imati. I koje nisu trebali nikome "ukrasti". Jer su se sami nudili.

Neposredno nakon što je Hrvatskoj zabio dva gola na Štimčevoj premijeri na Veliku Gospu 2012., Mario Gavranović je priznao kako je "sanjao hrvatski dres, ali..." To "ali" bilo je - "nitko me iz Hrvatske nije zvao".

Priča ovotjednog dvostrukog strijelca Josipa Drmića još je rigidnija. I 21-godišnji napadač Nürnberga i njegovi roditelji danas su u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju otvoreno rekli kako im je "Hrvatska bila prvi izbor, ali..."

"Žao mi je što ne igram za Hrvatsku, tužan sam zbog toga. Ali, nitko me iz Hrvatske nije zvao, ni mene, ni moju obitelj", otkrio je nakon utakmice Josip. Njegov otac Milko bio je još konkretniji:

"Mi smo dugo čekali, nadali se. Kad mi je sin dao gol za mlade Švicarce u Koprivnici, pitao sam se hoće li nam konačno netko prići. Nisu. A kad je nazvao Hitzfeld, tri mu dana nismo odgovarali, mislili se, čekali. Tri dana smo ga pustili da čeka... ...Čekali smo poziv Igora Štimca u kolovozu prije dvije godine. Onda ga je Švicarska stavila minutu u kvalifikacijama protiv Albanije, tri tjedna nakon utakmice u Poljudu. Tada je sve bilo gotovo."

Drmići su, dakle, i željeli i čekali Hrvatsku. Ali je nisu dočekali. Jer se Hrvatska prestrašila. Potvrdio je to bez imalo uvijanja i HNS-ov instruktor Ivo Šušak: "Nismo se usudili nakon Ivana Rakitića otimati, nagovarati još jednog mladića."

"Otimati"?? Zar je "otimanje" ispuniti želju Hrvatu da igra za Hrvatsku?

Čega se to prestrašio HNS? Da će nam Švicarci "podmetnuti nogu" u nekoj od institucija? Da će nam uskratiti svoj glas i svoju podršku u nekome od nogometnih foruma u kojima smo ionako izrazito moćni i bitni? Je li smisao HNS-a osigurati boljitak i kvalitetu hrvatskog nogometa ili razmišljati o tome kako će nam netko "uskratiti glas"?

Ako je Josip Drmić želio igrati za Hrvatsku i nije ga bilo briga hoće li se zbog toga Švicarci naljutiti, zbog čega je HNS bio taj koji je "podvio rep"? Zbog nekakve diplomacije, hinjenih dobrih odnosa ili nečije fotelje?

Da, složit ćemo se svi da nije korektno bilo koga nagovarati ili prisiljavati, raditi "prljave rabote" nekome iza leđa, bili to "ugledni Švicarci" ili "neugledni Vijetnamci". Ali što je nemoralno ili nedozvoljeno u činjenici da Hrvatski nogometni savez pokaže svakome igraču hrvatskih korijena bilo gdje na svijetu da je dobrodošao u zemlju svojih predaka ako to želi?

A Drmić je želio. Jer se smatra Hrvatom, a ne Švicarcem. Jer nakon karijere želi živjeti u Hrvatskoj, ne u Švicarskoj. I ništa od toga ne krije.

Stoput je rečeno da je Hrvatska premala i presiromašna da bi se običnim potezom pera odricala svoje velike i bogate dijaspore. Irska, Italija, Poljska, zemlje koje imaju ogromnu dijasporu tu dijasporu i cijene i koriste. Hrvatskoj ona kao da više i ne treba. A treba. Itekako. Hrvatska bi uvijek trebala biti domovina onih koji je smatraju svojom. I koji joj na bilo koji način žele pomoći ili doprinijeti.

Ako HNS svojim djelovanjem nije želio razljutiti Švicarce, što ćemo s činjenicom da je svojim nedjelovanjem rastužio nekoliko hrvatskih obitelji? Čije su emocije za HNS važnije? Bogatih i moćnih Švicaraca ili siromašnih i rodoljubivih gastarbajtera?

Ako se momak otvoreno nudio i ako ga dan nakon što je Hrvatskoj zabio dva pogotka nije strah otvoreno reći da je želio igrati za Hrvatsku, a ne za Švicarsku, nije li dužnost HNS-a bila barem upoznati se s njime i njegovom obitelji i upitati ga "Razmišljate li o hrvatskom dresu? Ako jeste, tu smo. Pomoći ćemo vam. Zaštitit ćemo vas."

Postoji mnoštvo rođenih "Švicaraca" u mnogim sportovima koji su umjesto švicarskog odabrali dres Njemačke, Francuske ili Italije. Na njih se nitko ne ljuti jer je to "njihovo ljudsko pravo".

Zašto bi bilo drugačije kad neki "Švicarac" odabere igrati za Hrvatsku, Tursku, Albaniju ili Srbiju? Zar i to nije "njihovo ljudsko pravo".

Švicarska se u ovom slučaju ponaša kao ozbiljna država koja nastoji zaštititi svoje interese i to je potpuno normalno i logično. Mislite da bi se Švicarci brinuli hoće li se HNS naljutiti što su razgovarali s Halilovićem ili Pašalićem da ovi slučajno imaju švicarsko državljanstvo? Je li se njemački nogometni savez brinuo o reakciji HNS-a kad je pozvao Hajdukovca Ivu Valentina Tomaša u svoju reprezentaciju jer mu je majka Njemica?

Kao što Švicarska logično štiti svoje interese, kao što to radi svaka država na svijetu koja drži do sebe - trebala bi i Hrvatska. Umjesto toga HNS se ponaša kao da bi se trebao sramiti ili nekome ispričavati što neki Hrvat rođen ili odgojen izvan Hrvatske želi igrati za Hrvatsku.

Ta strašljivost Hrvatsku je već u kratko vrijeme koštala četiri pogotka u svojoj, umjesto protivničkoj mreži, a u budućnosti će je koštati puno više. Još puno Gavranovića i Drmića koji bi željeli, ali nikad neće obući hrvatski dres. Zbog straha.

I to ne svog straha.

Ako se Josip Drmić nije prestrašio Švicarske, zašto se onda prestrašio HNS?