Svjetska premijera trenerskih imena

Uoči početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici, izdvojili smo petoricu najvećih, možda i najzanimljivijih izbornika-debitanata. U oštroj konkurenciji koju su činili, primjerice, i Radomir Antić, izbornik Srbije s iskustvom iz Real Madrida i Barcelone, Carlos Queiroz, Portugalac koji je dva puta bio nadomak vođenja reprezentacije na Svjetskom prvenstvu te tvorac grčkog čuda Otto Rehhagel, četvorica od petorice navedenih imaju sasvim solidnu šansu svoje prvo trenersko pojavljivanje pred svjetskim auditorijem zaokružiti krunom najboljih.

Diego Maradona (Argentina)

Kao da nije dovoljno što je čest izbor za najboljeg nogometaša u povijesti te jedna od najopjevanijih figura argentinskog nogometa po završetku igračke karijere, čemu su umnogome kumovali problemi s drogom, Diego Maradona prihvatio se i izborničkog posla. Međutim, ne može se reći da mu je ranije stečeni ugled pomogao. Argentina se pošteno namučila kako bi kroz kvalifikacije stigla do Južnoafričke Republike, pri čemu je izjednačio najteži poraz zemlje u povijesti (1:6 u Boliviji).

Osim toga, zbog raznih je rošada u sastavu i šarolikih predstava slušao brojne kritike, obračunavao se s novinarima da bi s popisa putnika na Svjetsko prvenstvo na opće čuđenje prekrižio Javiera Zanettija i Estebana Cambiassa. Stoga će svakako biti jedan od najpraćenijih izbornika u Južnoafričkoj Republici. U slučaju uspjeha zajamčena mu je još jedna razina vječne slave, a u slučaju neuspjeha, koliko god će Argentincima uvijek ostati božanstvo, neće mu biti ugodno u vlastitoj koži.

Fabio Capello (Engleska)

Svu vrijednost talijanskog stručnjaka na klupi Gordog Albiona na svojoj je koži vjerojatno najbolje osjetila upravo Hrvatska. Nakon što se naosvajao trofeja u Milanu, Real Madridu, Romi i Juventusu, pristao je uvesti reda u pokislu svlačionicu Engleza, koju je prisilno bio napustio Steve McClaren.

Englezi samo dvije godine poslije djeluju moćno i slove za jedne od najvećih favorita cijelog natjecanja. Nije bez razloga Capello izjavio da nakon engleske pustolovine, bez obzira kada oni završi, planira u mirovinu. A sigurno je da se želi oprostiti sa stilom. Drugim riječima, njegov pobjednički mentalitet i duh odmjeravaju naslov svjetskog prvaka.

Dunga (Brazil)

Slično kao i njegov kolega na klupi susjeda i vječnog južnoameričkog rivala, Dunga na klupi Brazila ima svoju vojsku obožavatelja i vojsku kritičara. Najviše mu se zamjera što je pod njegovim vodstvom Brazil izgubio dio svoje lepršavosti jer zagovara čvrstu, odgovornu, trkački snažnu igru. S druge strane, njegov potpis imaju već dvije titule, Copa America 2007. i Kup konfederacija 2009. godine.

Ujedno ne pada pod utjecaj slavnih imena - kod kuće je ostavio Ronaldinha, Adriana i veterane Ronalda i Roberta Carlosa, ukazavši povjerenje manje razvikanim igračima poput Michela Bastosa, Josuea ili Grafitea. Opet, svi će se ti potezi na kraju gledati kroz povećalo konačnog rezultata jer je pred Dungom jedan od najnezahvalnijih zadataka na svijetu. Brazilci priznaju samo prvo mjesto.

Vicente del Bosque (Španjolska)

Mirni čovjek na klupi Španjolske dočekao je svoju najveću priliku za slavu. Bio je najzatajniji član madridskih Galacticosa kada su osvajali dva prvenstva, dvije Lige prvaka i ostale trofeje na prijelazu stoljeća. Rijetki su isticali njegovu važnost u toj ekipi prepunoj zvijezda. Uglavnom su ga se sa sjetom sjetili tek kada je otišao, a sada se vraća na veliku scenu.

Na Svjetsko je prvenstvo s deset pobjeda u deset kvalifikacijskih utakmica doveo impresivnu momčad aktualnih europskih prvaka u kojoj praktično nema slabe točke. Iako mu je prethodnik Luis Aragones ostavio vrlo dobre temelje, i njegova je zasluga što Španjolska na afrički kontinent slijeće u atmosferi prvog kandidata za naslov najboljih. Poznajući Del Bosquea, nesumnjivo ima dobar plan kako je i opravdati.

Ottmar Hitzfeld (Švicarska)

Strogi Nijemac jedini je od spomenutih trenera koji ne mora razbijati glavu razmišljanjima o tome kako doći do finala Svjetskog prvenstva. Igrački kadar s kojim raspolaže ne treba podcjenjivati, no teško će mu omogućiti plasman u završne faze natjecanja. Istovremeno, to ne umanjuje njegovu trenersku veličinu.

Ligu prvaka osvojio je s dva njemačka kluba, Borussijom iz Dortmunda i Bayernom iz Münchena, a Švicarske se primio nakon Europskog prvenstva 2008. godine. Iako je ubilježio senzacionalan poraz na domaćoj premijeri od Luksemburga, ostale je ispite prošao neokrznut i pokazao što se može očekivati od njegove momčadi. Svima će biti tvrd orah, a s neumoljivim Hitzfeldom na čelu ne treba otpisati mogućnost nekog pozitivnog iznenađenja.