Argentina - Engleska: Od potopljene krstarice generala Galtierija, do Beckhamove obješene lutke i lika u pikadu

"El que no salte, es un inglés!" (Tko ne skače taj je Englez), skandiralo je 50.000 "hinchasa", 44 godine kasnije, u Kansas Cityu, domu Chiefsa, nakon što im je Julian Alvarez projektilom u rašlje donio vodstvo protiv Švicarske te otvorio vrata polufinala. Tresle su se tribine, u VIP loži je podrhtavao i čudesni quarterback Patrick Mahomes, lako je zamisliti da je u tom trenutku zavidio Gaučosima, jer ni njegovi teledirigirani passovi i svi touchdowni "Šefova" nisu izazvali takve efekte…

U pravom remakeu blitzkriega, poznatog iz nešto ranije povijesti, te 1982. godine, argentinska vojska zauzela je Malvine (engleski: Falklandski otoci), koje se nalaze samo 500 kilometara od Patagonije, ali su u bespućima povijesnih zbiljnosti (p)ostale teritorij inače uglavnom već raspalog Britanskog imperija. "Ako žele doći, nek samo izvole, dobit će bitku koju će upamtiti", slavodobitno je još poručio Galtieri građanstvu metropole. Međutim, problem je nastao što su ipak stvarno došli. Hunta je skupo platila pogrešnu procjenu strateške i političke situacije, nije vodila dovoljno računa da je bacila rukavicu u lice Margareth Thatcher, a još manje je imala u vidu dvoličnost francuskog predsjednika Mitteranda (koji će sličnu nečasnu, sramnu ulogu imati i u jednom drugom ratu, desetljeće kasnije). Pa je on osobno poslao britanskoj kolegici kodove za neutraliziranje sustava protubrodskih projektila Exocet, kojeg je, jasno vam je, upravo francuska ranije prodala argentinskoj vojsci. A kad je engleska nuklearna podmornica naciljala krstaricu "General Belgrano", dobila je kratku naredbu Željezne lady: "Sink it". Rečeno-učinjeno, ponos argentinske mornarice, zajedno s 323 člana posade, završio je na dnu Atlantika, a zajedno s njim potopljena je i akcija zauzimanja sićušnog otočja.

Kako je povijest medalja s dvije strane, ovakav rasplet donio je i nešto dobro: izazvao je velike prosvjede protiv hunte, koju je dotadašnji zaštitnik – modernim rječnikom POTUS - Ronald Reagan, "pustio niz vodu" i tako se dogodio pad brutalne, zlikovačke vlasti, iza koje je ostalo more žrtava, a u Argentinu se vratila demokacija.

Unatoč takvom raspletu, argentinske rane nikad nisu zacijelile, s tim što je nogomet postao "nastavak rata drugim sredstvima". Četiri godine kasnije uslijedio je epski obračun na stadionu Azteca, znate već sve kako je "Božja ruka" barem na simboličan način stavila melem na ranu cijelog jednog naroda, uz jasnu poruku da je Diego Maradona kaznio agresore i vratio im dio duga. Potom i "Pogotkom stoljeća" u slalomu predriblao cijeli Gordi Albion, u jurišu kakvog ne bi zaustavila ni kompletne flota Royal Navy Njenog Veličanstva.

Ali ni to nije sve. Uslijedilo je novo nezaboravno poglavlje, u osmini finala SP 1998. godine, te novog trijumfa "Seleccion" u St.Etienneu nakon jedanaesteraca, kad je David Beckham medijski "linčovan" zbog crvenog kartona, zarađenog udaranjem izvan igre nakon što ga je Diego Simeone na sve moguće načine kontinuirano maltretirao 47 minuta. "Deset hrabrih Lavova i jedan glupi dječak", naslovio je Daily Mirror, ispred londonskih pubova obješene su lutke asa Manchester Uniteda, a najdalje je otišao jedan tabloid, koji je u "specijalnom dodatku" objavio poster na kojem je na krugu pikada montirana Beckhamova glava kako bi ga čitateljstvo moglo gađati strelicama u trenucima razbibrige.

Englezi su 2002. uzvratili udarac, Argentina je platila danak opsesivnim taktičkim shemama "El Loca" Bielse, čiji je nadimak vjeran prikaz njegovog karaktera, a svoju satisfakciju doživio je upravo Beckham, strijelac jedinog pogotka, sa bijele točke. Kako se igralo u 12:30 po otočnom vremenu, Englezi taj susret vode pod egidom "najduži doručak u povijesti".

I zato je utakmica Engleska – Argentina jedina prava "majka svih bitaka". Da čak ni sudari sa Brazilom – poput trijumfa u finalu Copa America u njihovom hramu Maracani, golom Angela Di Marie – nisu ni blizu ove razine emocija, neskrivene netrpeljivosti, strasti i "električnog" intenziteta. Ništa se, jednostavno, ne može mjeriti s opsesijom rata iz već davne 1982. godine, koje se nikako ne mogu riješiti.

"U Argentini sam rođen, zemlji Diega i Lionela, od dječaka s Falklandskih otoka, koje nikada neću zaboraviti. Ne mogu ti to objasniti jer nećeš razumjeti finala koja smo izgubili, koliko sam godina plakao zbog njih", stihovi su pjesme "Muchachos, nos volveremos a ilusionar" (Dečki, sad opet sanjamo, u slobodnom prijevodu) koja je bila himna nakon osvajanja trećeg naslova svjetskog prvaka 2022. A za aktualni Mondial, pak, napisana je nova, nazvana "Quarta Estrella" u kojoj se nalaze stihovi "Želimo četvrtu zvijezdu (naslov prvaka op.a), da zasja na našem dresu, za Malvine, za Diega, za Leovu posljednju utakmicu."

S druge strane, na stadionu u Atlanti, orit će se pak "Wonderwall" i riječi Noela Gallaghera "„Ti si taj koji će me spasiti i, poslije svega, ti su moj čudesni zid". Sam autor iz Oasisa objasnio je kako je pjesma posvećena imaginarnom prijatelju, koji će stići kad budete na dnu, pružiti vam oslonac, snagu i insipiraciju. Taj imaginarni lik danas ima i svoje ime i prezime, zapravo – dva, Harry Kane i Jude Bellingham.

Postoje, dakle, utakmica koje su više od igre, a u ovoj priči, Argentincima i Englezima, ona je nešto više i od života.