Heroj dana - Marc Cucurella: 'Samson' koji je zadivio Španjolsku, izdao Barcelonu, a moć krije u tajni svoje kose

"Niti je brz, niti je snažan, niti tehnički rafiniran. Po svim pokazateljima koje mjerimo, u svim statističkim podacima koje ažuriramo, nigdje ga nema. Kad bi gledali te podatke, nikada ga ne bi potpisali. Marc ni po čemu nije u vrhu, ali on je istovremeno sve, on je kompletni nogometaš", ispričat će njegov trener iz Eibara, Jose Luis Mendilibar, nakon trijumfa Eibara nad Realom od 3:0 prije nekoliko godina, kad je Cucurella blistao i upisivao asiste baš kao sinoć.

U čemu je tajna uspjeha i snaga ovog potpuno atipičnog Španjolca? Ne treba vam baš ni trunka imaginacije ni duha da bi ga – iz očitih razloga – usporedili s mitskim Samsonom. Samo oko njegove frizure neki nadahnutiji tabloidni robot mogao bi ispisati cijelu priču, a tema je zaista zanimljiva, štoviše i pomalo bizarna. Jer, ta duga, kovrčava kosa uopće nije bila niti njegova želja, niti izbor. Za sve je, naime, kriva majka Patricia: dok je igrao u pionirskom uzrastu, zabranila mu je da se šiša, kako bi ga mogla prepoznati među ostalim dječacima na terenu. S vremenom mu je postala zaštitni znak da je i sam počeo ozbiljno vjerovati kako je njegova kosa sveta, kao da je stvarno moderni Samson. Suvišno je, u ovom kontekstu i objašnjavati zašto mu je najveći, neprikosnoveni idol – Carles Puyol. Nikada se nije ošišao, tek se, radi izgubljene oklade sa svojom djevojkom, obojao u crveno, ali je uoči ovog Svjetskog prvenstva obećao da će se ošišati na nulu ako La Roja uzme naslov (kako mu je nakon toga, opet, djevojka zaprijetila da se u tom slučaju ne treba ni vraćati d) bit će zanimljivo pratiti Španjolsku prema kraju turnira… I nije mu frizura jedini faktor praznovjerja, posebno poglavlje zaslužuju štitnici, uvijek isti, a prije svake utakmice poljubi ih četiri puta, gledajući slike svoje djece.

Čak i kad biste pokušali napisati nešto ozbiljnije, iza ugla vas čeka još jedan smiješni detalj: kad su ga, kao nogometaša voljene Barcelone, pitali što bi prije napravio – ošišao se ili zaigrao za Real, odgovorio je da bi bez ikakve dvojbe sjeo u frizerski salon. A kao što sigurno znate, prije par tjedana je za 55 milijuna eura prešao iz Chelseaja u – Kraljevski klub (a kosa mu je i dalje u svom redovnom izdanju).

Taj prijelaz iz Londona na Bernabeu tek je posljednja epizoda jednog zaista dinamičnog serijala u karijeri lijevog beka Furija. Naime, njegov nogometni put počinje doslovno na ulicama rodne Alelle, gdje se igrao loptom samo iz hobija, a ozbiljnije se bavio futsalom i to kao – napadač. Obožavao je Barcelonu Messija i Ronaldinha, otvorenih očiju sanjao da jednog dana zaigra u katalonskoj metropoli. I taj se poziv zaista dogodio, ali kao i većina stvari u njegovoj priči – sa pogrešne strane, naime, primijetili su ga i angažirali scouti – Espanyola. Tek šest godina kasnije, njegovu vrijednost prepoznat će i susjedi i dovesti u La Masiju, gdje su mu stvarno dali nadimak novi Puyol, ali, pogađate, ne zbog klase nego izgleda. No, Marc u akademiji Blaugrane nije imao izgleda nametnuti se među svim bogomdanim talentima i biserima, gdje vlada tiki-taka, unatoč svojoj silnoj volji i karakteru. Tako su ga prekomandirali u B momčad na duge dvije sezone, da bi napokon dobio priliku za debi u prvoj ekipi, naravno u Kupu, gdje obično dobivaju minutažu igrači iz pričuve. Zaigrao je tad protiv Murcije, izjavio poslije "nadam se da je ovo samo prva od mnogih". Bila je i ostala zapravo – jedina. Više nikada nije zaigrao za Barcelonu, te je 2018., kao 20-godišnjak prešao u Eibar. Zašto tamo? "Zato jer smo bili jedini klub Primere koji ga je želio", otkrit će poslije sportski direktor Fran Garagazza.

Taj odlazak u, doslovno i geografski, tešku provinciju, izgledao je kao neka vrsta presude svim velikim ambicijama, a dogodilo se sve drugačije. Eibar je bio Cucurellin katapult karijere, potom je svoje gnijezdo pronašao u Getafeu, kod španjolskog gurua defanzivnog nogometa, Josea Bordalasa, dakle, totalnom kontrapunktu La Masije. I tamo se snašao kao doma, odigrao odlično, kao nova stepenica u usponu stigao je Brighton u kojem je nadogradio svoju igru pod vodstvom današnjeg izbornika Švedske, Grahama Pottera. Koji je, u skladu sa svojim prezimenom, poput čarobnjaka otkrio novu vrijednost Cucurelle, onu napadačku fazu po lijevom boku, sjajnu sposobnost u posjedu lopte i asistencijama. A koliko je dobro igrao, najbolje svjedoči podatak da ga je nakon samo jedne sezone kupio Chelsea, sa kojim je lani osvojio najprije Konferencijsku ligu, a potom i prvo Svjetsko prvenstvo klubova, upravo na poprištima Mondiala.

Istina, u četiri sezone na Bridgeu, bilo je i puno frustracija, pauza zbog ozljeda, ali je dokazao svoju zrelost i kvalitetu. U tolikoj mjeri da je španjolski izbornik odlučio tipovati na njega za Euro 2024., šokiravši Španjolsku, koja je očekivala da će na toj poziciji igrati briljantni Grimaldo, prvak Bundeslige s Bayerom. Rizik se, blago rečeno, isplatio, Cucurella se nadopunjavao s Nicom Williamsom kao da su cijelu karijeru zajedno, baš kao danas s Alexom Baenom.

A kada netko postane mit i idol nacije, kao Marc na tom Euru, često biva opjevan. "Cu-cu, Cucurella, se come una paella, Cu-cu, Cucurella, se bebe una Estrella. Haaland tiembla, que viene Cucurella!" (u slobodnom prijevodu: Cucurella se jede kao paella, Cucurellu se pije kao pivo Estrella. Haaland drhti, stiže Cucurella…) – postalo je pravi hit u taktovima legendarne La Bambe, a proslavljen je kad je cijela reprezentacija to otpjevala na dočeku šampiona u Madridu.

Kako god prošla Španjolska, sa ili bez dočeka nakon Mondiala, Marc se iz Amerike vraća u Madrid. Kod Josea Mourinha u Real. Ostaje tek vidjeti hoće li ispuniti obećanje i ošišati se.