Između Bajde i Žungula, samo su dva gola, Marko Livaja i ocean emocija

No, ako je autor ove izjave porijeklom iz Vugrovca, pokraj Sesveta, a ponikao na ulicama nekad radničke Trešnjevke, stotinama kilometara daleko od Stare plinare i placa, znane još ranije i kao Krajeva njiva na padini Marjana, onda to – priznat ćete – ima neku potpuno drugačiju i intrigantniju konotaciju.

Riječi koje smo naveli u prvoj rečenici, uklesane su ne samo u memoriju hajdučkog puka, već i doslovno, u spomeniku Bernardu Vukasu, na ulazu poljudskog stadiona. Po mnogima, da ne kažemo baš svima, to je najveći nogometaš u 125-godišnjoj povijesti Bijelih, a inače baš Zagrepčanin, jer život piše romane. Nedvojbeno, pričali su nam to i stariji, mnogi od njih više i nema, bio je najvoljeniji od svih igrača ikada. A bilo je tu toliko velikana, strah te i nabrajati da nekog ne zaboraviš, od Frane Matošića, Jurice Jerkovića, Ivice Šurjaka, Dražena Mužinića, sve tamo do Mikija Rapaića ili Ivice Mornara…

Slavni "Bajdo", kako su mu tepale generacije genetskih hajdukovaca u antologijama je upisan kao as trostrukih prvaka Jugoslavije iz 1950., 1952., i 1955. godine, od čega se posebno pamti ona prva, kad je naslov osvojen bez ijednog poraza. "Emocije su zajebana stvar", puno godina kasnije kazat će još jedna od klupskih ikona, "Bukle" Hlevnjak, stoga je to nemoguće opisati u jednom ovako banalnom tekstiću. Brojke su pak nešto drugo i one nam kažu da je Vukas postigao 107 pogodaka u službenim utakmicama za klub čiji bi dres nosio da se ponovo rodi.

Kolovoške sparne nedjelje, ljeta 2026., istu brojku pogodaka dosegao je i Marko Livaja, zatresavši mrežu Osijeka za 2:0, a iza ovog suhoparnog podatka krije se puno, puno više. Nitko nikad – kazat će vam to i najstariji kroničari ovog kluba – nije bio toliko obožovan od navijačke vojske, podignut na pijedestal nedodirljivosti, poput njih dvojice, strijelaca 107 golova. Bajdo i "Ćaća", imaju toliko toga zajedničkog, kao simboli jednog duha, pripadnosti i poistovjećenja sa svom simbolikom istoga dresa. Čije su boje odabrane višom silom, jer 1911. nije bilo izbora nego donijeti majice koje su igrači već imali doma, a danas na neki drugi način, kao znak čiste, potpune ljubavi i odanosti.

Dva pogotka kasnije, kad stigne do svog 109. gola, "desetka" Hajduka dostići će još jednog totema navijačkog puka. Enfant teriblea one Ivićeve Zlatne generacije, Slavišu Žungula, čiji je značaj u hajdučkom amarcordu najlakše oslikati naoko običnim faktom – upravo zbog njega će trostruki europski i NBA prvak Toni Kukoč tijekom svoje čudesne karijere nositi broj sedam. Na žutom dresu Jugoplastike i crvenom Chicago Bullsa.

Ostao je Žungul nikad zacijeljela rana tom istom puku, kad je jedne zime zauvijek pobjegao u Ameriku, postao pandan Đoniju Štuliću, a ono što generaciji odrasloj uz Azru znači nizozemski Utrecht, to je njima New York, a danas predaleki San Diego. Otišavši s putnom kartom u jednom pravu, i Slaviša i Branimir su zauvijek postali mitovi. Jednog dana nema me da nikada ne dođem…

Samo su, eto, dva pogotka dijelila Vukasa i Žungula. Između njih danas stoji Marko Livaja. Ako je itko mogao povezati Bernarda i Slavišu, sve ono što su oni značili i znače, to je upravo on. Tko zna dešifrirati tu jednadžbu, znat će i što je Hajduk.