Kada je Splićanin (na preporuku Trenera stoljeća) učio nogometu instituciju prvaka Europe iz Amsterdama

Gazda Jaap van Praag očajnički je tražio novog stratega, kad mu je došao Rinus Michels, otac nizozemskog totalnog nogometa, kojeg je FIFA 1999. godine proglasila "Trenerom stoljeća" i kazao:

"Našao sam ti novog trenera."

Van Praag je pitao tko je to, a Michels mu je, doslovno, odgovorio:

"Ne mogu se sjetiti kako se zove, ali obrati se na Hajduk Split."

Nešto ranije, naime, Michels je svjedočio Trofeju Marjan 1976. gdje je zapazio da domaća momčad igra u sistemu u kojem je mogao pročitati i rukopis one neponovljive generacije amsterdamskih Kopljanika. Istini za volju, posjetio je Ajax Stari plac još 1974. u prijateljskom meču, gdje je upravo taj "neimenovani" trener vodio domaćine do pobjede od čak 3:0, no to u ovoj priči ipak nema presudan značaj.

Uglavnom, rečeno – učinjeno. Van Praag je poslao pismo namjere Hajduku, jer je slijepo, na neviđeno, vjerovao jednom guruu kalibra Michelsa, a tadašnji broj jedan Splićana, Tito Kirigin kazao tom "neimenovanom treneru" kako mu je sve to teško prihvatiti, ali da je za njega ipak najbolje prihvatiti poziv. Po gradu, koji iz nekih teško objašnjivih razloga, nikada nije – niti će – priznavati svoje veličine, već ih skoro u pravilu izvrgavao ruglu (a u tome je Tomislav Ivić svakako eklatantni primjer), pričalo se "može on otić u Ajax, ali - pumpat balune".

Za digresiju ovog navoda, zgodno je podsjetiti na jednu znamenitu scenu s utakmice Hajduk – Crvena zvezda iz tog vremena, kad je kod 0:0 na sveopće iznenađenje i (kako bi rekao Robi K, tupilo od nekuženja) zamijenio miljenika publike, Slavišu Žungula i na njegovu poziciju isturio Juricu Jerkovića kao prvog špica, što jasno, nikad nije bila prirodna uloga nezaboravne desetke Bijelih. Tad se sa tribina zaorilo skandiranje "Iviću majmune…". Par minuta poslije, pogađate, upravo je Jerković postigao pobjedonosni pogodak. Upravo taj detalj može vam najpreciznije objasniti sve što treba znati…

No vratimo se na temu: Ivić tog trenutka i Kiriginovog "zelenog svjetla", prestao je biti anonimus u Nizozemskoj, preuzeo Ajax u jednoj ad hoc operaciji, odmah vidjevši kako s aktualnim kadrom ne može prakticirati nogomet kakav su igrali u vremenima pohoda na krov Europe, a imao je tek nešto više od mjesec dana za svoju taktičku revoluciju. Uz tri provjerena asa, točnije, ostatke one šampionske momčadi (Ruud Krol, Barry Hulshoff, Wim Suurbier) sam je stvorio ne samo novi roster, nego i potpuno drugačiju strategiju, koja se temeljila na žestokom visokom presingu (da, skoro pola stoljeća ispred svog vremena) i obrani s petoricom.

Sve ostalo je legenda: novi Ajax afirmirao je nove zvijezde (Soren Lerby, Frank Arnesen, Simon Tahamata, Tscheu La Ling), a Ruud Geels predvodio je amsterdamski klub do suverenog osvajanja titule, postigavši "kaneovskim prosjekom" - 34 gola u 34 kola. Nakon što su ih prethodnici razmazili spektakularnim nogometom, ovaj ivićevski pragmatični Ajax (danas bi se reklo murinjovski) nije izazvao euforiju kod navijača, ali postigao je svoj cilj, popeo se na vrh nizozemske lige, tada jedne od najjačih u Europi, imajući pritom titansku obranu, koja je kapitulirala samo 23 puta u cijeloj sezoni.

Druga sezona nije bila tako uspješna, Ivić se vratio doma gdje će nastaviti svoj trofejni put. Ostat će zapisano kako je najveći hrvatski trener u povijesti s Bijelima osvojio tri titule prvaka Jugoslavije i četiri Kupa, dvaput ih doveo do četvrtfinala Kupa prvaka, da će kasnije biti prvak i s Portom i Anderlechtom. Također, bit će "scenarist i režiser" prve velike pobjede Hrvatske u povijesti, kad je u Palermu srušio tadašnje viceprvaka svijeta Talijane s Robertom Baggiom (2:1) u kvalifikacijama za Euro 96 golovima Davora Šukera (bio je to ujedno i jedini njegov nastup u ulozi izbornika, kao direktor reprezentacije mijenjao je suspendiranog Ćiru Blaževića).

U svojoj karijeri vodio je još takve renomirane klubove kao Paris SG, Atletico, Galatasaray, Marseille, Panathinaikos, Benfica, Fenerbahče, Standard… što samo potvrđuje njegovu nenadmašnu klasu jednog fanatičnog radnika, znalca - i vizionara.

No, iznad svega – što je poanta ove priče dok očekujemo novu posjetu Ajaxa - kao virtualni spomenik Iviću ostaje činjenica da je upravo on izabran za učitelja u jednoj od najvećoj školi i instituciji europskog i svjetskog nogometa, pravoj avangardi, kakvu je tih sedamdesetih simbolizirao Ajax. Iz današnje perspektive, kad nizozemski div ponovo dolazi na Poljud, 31 godinu poslije trećeg Hajdukovog četvrtfinala Lige prvaka cijela storija djeluje nestvarno. Ipak, dogodilo se.

Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu.