Kako je u mističnom ozračju bernskih Alpa jedan Brazilac izbrisao sve naše nezacijeljene rane djetinjstva

Ali onda, baš potpuno neočekivano, u snu jedne jesenske noći, u mističnom ozračju bernskih Alpa, mjestu kao stvorenom za vilenjake, čuda i čarolije, sve se u jednom trenu promijenilo...

Tog listopada 1974. godine, u blatu Starog placa dočekali smo veliki St.Etienne, najbolju francusku momčad i pregazili je s 4:1 u drugom kolu Kupa prvaka. Jerković dvaput, te Žungul i Mijač potpisali su veliki trijumf. Sve je izgledalo zapečaćeno kad je u uzvratu, na stadionu Geoffroy Guichard, Mićun Jovanić u 60. minuti izjednačio na 1:1, sve zebnje bile su izbrisane. I onda, kao u noćnoj mori – a zapravo se stvarno dogodilo, Bathenay, Bereta i Triantafilos su već do 82. minute donijeli 4:1 za domaćine, da bi u 104. minuti produžetka opet taj Triantafilos postigao pogodak za 5:1 i konačnu presudu. Ali, onda je, u snu jesenske noći, u igru ušao Dalisson de Almeida, Brazilac koji ni sad ne zna da smo ikada igrali tu utakmicu, u solo prodoru zatresao mrežu francuskog prvaka i odveo nas u nikada odigrano četvrtfinale Kupa prvaka.

Tog ožujka 1976. stigli smo do četvrtfinala Lige prvaka, a na Starom placu u prvom susretu pobijedili PSV sa 2:0 i širom otvorili vrata polufinala! Otišli smo u Nizozemsku puni vjere u prolaz, držali 0:0 do 61. minute, da bi Dahlqvist i Lubse u samo četiri strašne minute anulirale sav naš kapital. U produžetku je, u 102. minuti, Van der Kuijlen matirao Meškovića za 3:0 koji je PSV vodio dalje. Ali, onda je u snu jesenske noću u igru ušao Dalisson de Almeida, Brazilac koji ni sad ne zna da smo ikada igrali tu utakmicu, u solo prodoru zatresao mrežu nizozemskog prvaka i odveo nas u nikada odigrano polufinale.

Tog ožujka 1980. godine opet smo bili u četvrtfinalu Lige prvaka, imali vjerojatno najbolju momčad svih vremena, koja je pod Tomislavom Ivićem igrala ono što se danas mudro naziva visoki presing kao jedna sjajna inovacija, s tim što je on to patentirao skoro pola stoljeća ranije. Na Volkspark stadionu bili smo barem ravnopravni rival, da bi Nijemci pobijedili neregularnim golom Reimanna, nakon što je Hrubesch prekršajem zaustavio intervenciju Pudara i nema tog VAR-a koji to danas ne bi razoktrio. I tako se moralo loviti taj zaostatak u jednoj od epskih utakmica na Poljudu. I opet su nam Hrubesch i Hieronymus zabijali nož u srce, Zlatko Vujović i Đorđević vraćali nadu, da bi dotadašnji tragičar, Boro Primorac u 86. minuti donio 3:2. Ostalo je četiri minute vremena, a 52.000 gledatelja nosilo je momčad prema četvrtom pogotku za polufinale Kupa prvaka. U posljednjoj, 90. minuti – sjećamo se kao da je jučer bilo – Maričić je izvodio korner, Ivić s klupe dotrčao do njega da mu savjetuje što treba napraviti…. I tad je u snu jesenske noći u igru ušao Dalisson de Almeida, Brazilac koji ni sad ne zna da smo ikada igrali tu utakmicu, te glavom nakon Maričićevog kornera zatresao mrežu njemačkog prvaka i odveo nas u nikada odigrano polufinale.

Taj ožujak 1986. godine čekali smo doslovno mjesecima, znajući da smo daleko bolja momčad od Waregema i favoriti u četvrtfinalu Kupa UEFA. I sve je tako i izgledalo, makar smo smatrali da se moglo prvu utakmicu doma dobiti i sa više od 1:0 golom Zlatka Vujovića. Kako god, na uzvrat smo otišli s tim minimalnim, ali vrijednim kapitalom (tad je naravno vrijedio "gol u gostima") i bili smo uvjereni da idemo dalje. U Belgiji smo opet imali prilike povesti, ali kako je stajalo 0:0 u nekom trenutku počeli smo brojati i čekati kraj, otprilike kad je Boris Mutić rekao "igra se 61. minuta, još 29 do kraja"… I dok si rekao Luvila Mutombo, kongoanski napadač domaćina postigao je pogodak i odnio nam sav kapital, slatko iščekivanje kraja pretvorilo se u grč. I tad je u snu jesenske noći u igru ušao Dalisson de Almeida, Brazilac koji ni sad ne zna da smo ikada igrali tu utakmicu, te u solo prodoru zatresao mrežu Waregema, spriječio novi nesretni rasplet u kojem bismo inače ispali nakon jedanaesteraca i odveo nas u nikada odigrano polufinale Kupa UEFA.

Zbilja ne vjerujemo da je Dalissonu itko još ispričao za sve naše sentetjene, hamburgere, peesvee, waregeme i druge šekspirijanske tragedije (a bilo ih je, od Leedsa do Valencije), nezacijeljene rane djetinjstva, ali s jednim preciznim potezom, kao mađioničar, barem je na jednu noć izbrisao nesretnu prošlost i sve poraze. Jer, možda niste znali, znači nan on puno više nego ča u foje piše i svim novinskim izvješćima i UEFA statistikama sa tih utakmica…