Kucamo na vrata posrnulih divova: Hoće li City doživjeti sudbine Bordeauxa, Sampdorije, Kaiserslauterna...?

U prilično bogatom popisu posrnulih uglednika prije svih bismo se podsjetili na možda ipak najeklatantniji slučaj – Bordeaux. Jer, riječ je o istinskoj instituciji francuskog nogometa, osvajaču šest titula prvaka, od kojih posljednja i nije baš toliko davna (2009.) te sedam Kupova, a danas je član – šeste lige. Klub sa stadionom Atlantique, kojeg je skoro doslovno do jučer punilo 40-ak tisuća navijača Žirondinaca, 2022. godine je zbog financijskih problema. Nekada su taj dres nosili Zinedine Zidane ili Jean Tigana, da bi sad bio praktično amatersko društvo. Tračak svjetla na kraju tunela pojavio se nedavno, kad je Bordeaux za jedan euro kupio američki investicijski fond Park Bench, ali jasno je da će za povratak stare slave trebati još puno godina (i investicija).

Nešto manje težak slučaj je St.Etienne, o kojem dovoljno govori podatak da je sa 10 tituča prvaka Francuske bio najtrofejniji francuski klub do pojave Paris SG-a, ali već godinama tavori u Drugoj ligi, iz koje se vraćao, pa opet ispadao, a lani je zakočen na putu povratka u play outu protiv Nice. Les Verrts (Zeleni) unatoč dugoj stagnaciji i dalje proizvode vrhunske igrače, poput Williama Salibe ili Wesleya Fofane. Mali problem je u tome što nitko od bisera iz njihove škole više ne igra za St.Etienne…

Jedan od tužnih slučajeva u Italiji – ne i jedini – definitivno je Sampdoria. Oni nešto stariji ljubitelji calcia svakako se sjećaju velike momčadi sa Marassija, titule prvaka koju su obilježili blizanci Gianluca Vialli i Roberto Mancini, a vodio karizmatični Vujadin Boškov do senzacionalne titule tada neusporedivo kvalitetnije Serie A 1991. godine, osvajanja Kupa pobjednika kupova, a potom i finala Lige prvaka (izgubljene na Wembleyu od Barcelone sa 0:1 antologijskim golom Koemana). Već četiri godine "Samp" igra u Drugoj ligi, štoviše, lani je bila ispala i u Treću (Serie C), ali je spašena zbog bankrota Brescije. No, i dalje je miljama daleko od povratka u elitu, bit će sretni ako i sad izbjegnu eliminaciju u niži rang.

Ništa manje patetičan nije slučaj ni nekadašnjeg ponosa njemačkog nogometa, Kaiserslauterna. Div Bundeslige, osvajač četiri titule, i dan-danas je ostao jedini kojem je ikada uspjelo osvojiti naslov prvaka u prvoj sezoni nakon što je promoviran iz Druge lige (1998.). No, odavno su ponovo završili u Zweite, preciznije, igraju već svoju 15. sezonu, poznat je slučaj otprije nekoliko godina kad im je u pomoć da izbjegnu stečaj priskočio nitko drugi nego nekada ljuti rival Bayern. Unatoč otužnoj sadašnjosti, stadion Fritz Walter, jedno arhitektonsko čudo (iskopano na vrhu brda koje dominira iznad grada) redovito posjećuje 40.000 gledatelja na svakoj utakmici. No, to je za njemačke prilike čak i normalno, sličan primjer nude Dresden ili Nurnberg…

Španjolski nogomet ne nudi baš toliko ekstremne primjere propadanja, ali Real Zaragoza nesumnjivo zaslužuje podsjećanje. Istina, iako nikada nisu osvojili La Ligu, u svojoj riznici imaju šest Kupova (posljednji 2004.), plus Kup pobjednika kupova (1995.), u svojim sretnim danima za Zaragozu su igrali Pablo Aimar, Diego Milito i David Villa. Danas su pak – trećeligaši, bez objektivnih izgleda da se tako skoro barem vrate u Primeru, a kamoli za neki veći iskorak prema svojim najboljim danima…

Što se Engleske tiče, znate sve o Leicesteru, devet godina od najveće senzacije u povijesti Premiershipa Lisice igraju u trećem razredu, ali vjerovali ili ne, postoji i jedan čak i žalosniji slučaj doslovno zaboravljenog kluba. Riječ je o Blackburnu, fanove Premiershipa je suvišno i podsjećati na epsku 1995., kad su pod vodstvom Kennyja Dalglisha i uz 34 gola Alana Shearera osvojili naslov. Uslijedilo je turbulentno razdoblje padova i povrataka, a fatalan trenutak dogodio se 2010. kad je klub kupio indijski fond Venky's iza kojeg su od nekadašnjeg šampiona "ostali samo dugmići", pa je bio potonuo, kao i sad Leicester u treću ligu. Posljednjih godina Rovers igraju u Championshipu, što je svakako manje žalosno, ali tavoreći u donjem domu ili sredini poretka, bez ikakve nade i perspektive za novi uspon. A vrijeme Shearera i Dalglisha mogu samo sanjati u romantičnim amarcordima….