March Madness: Kako je u 'ludnici' finala u New Orleansu svijet upoznao najvećeg košarkaša u povijesti

Poprište bitaka za titulu bit će – stadion Coltsa, NFL momčadi, jer će završnici biti nazočno preko 60.000 duša (kako bi svojedobno govorila legenda košarkaških radio-prijenosa - oni stariji će znati – Risto Kubura). Za prave košarkaške ovisnike, ne samo romantičare, NCAA basket je bio i ostao najveći od svih užitaka, više i nego NBA. A ovo je priča o tome kako je upravo na toj pozornici košarkaški svijet upoznao i onog – najvećeg svih vremena.

Michael Jeffrey Jordan (Brooklyn, New York, rođen 1963.), od majke Deloris, bankovne službenice i oca Jamesa, mehaničara u General Electric. Upravo lik oca će zauvijek (p)ostati svjetionik za Michaela i izvor inspiracije, iako je, doduše, sanjao svog sina kao igrača baseballa, a ne košarke (što će, MJ nakratko, i napraviti upravo nakon što mu je otac u ubijen u napadu ulične bande, zaigravši za Chicago White Sox u razdoblju pauze između dva "three-peata" s Bullsima). Druga ključna figura u životu MJ-a je stariji brat Larry, također košarkaš i protivnik u bezbroj utakmica 1 na 1 na igralištu ispod kuće Jordanovih, kao i stalni poticaj Michaelu da se usavršava u svim aspektima života. Kao dijete, kažu, Michael je jako patio od kompleksa manje vrijednosti u usporedbi s bratom. To će se odraziti i na izbor broja dresa: Michael će odabrati 23, dakle, otprilike polovicu od 45, Larryjevog omiljenog broja, kao da je želio reći kako je ovaj od njega dvostruko vrijedniji…

Selidba u North Carolinu

Nedugo nakon Michaelova rođenja, obitelj Jordan je iz NY preselila u Wilmington (North Carolina), jednu od američkih saveznih država s izraženim problemima rasizma. Državu u kojoj bi prije 100 godina svaki crnac koji bi se usudio igrati s loptom bio kažnjen s 20 udaraca bičem. Michael pohađa Emsley A. Laney High School u Wilmingtonu i igra za školsku momčad, ali ne ističe se posebno u školskoj nastavi. Na terenu ipak je neka druga priča, Michael nosi dres mlađih kategorija Laney High School Buccaneers. Jednog dana dolazi u školsku dvoranu: na oglasnoj ploči su dva papira s po 15 imena – igrači izabrani za školsku momčad, podijeljeni na Varsity (prva ekipa) i Junior Varsity (druga ekipa, uglavnom za brucoše). Jordan, iako je već druga godina, ima veliko samopouzdanje i odmah provjerava Varsity listu – ali njegovo ime nije tamo.

Tada Jordan vadi bilježnicu i zapisuje jedno ime: trenera koji ga je izbacio, Cliftona "Popa" Herringa. Taj će čin ponoviti stotine puta. Svatko tko nije vjerovao u njega ili ga je ponizio zabilježen je u toj bilježnici koja mu je služila kao idealna natjecateljske motivacija tijekom cijele karijere. U toj "crnoj knjizi" su svi ljudi kojima je želio dokazati da su se grdno prevarili podcijenivši njegov talent. Inače, razlog izbacivanja bio je poznat: tad 15-godišnji MJ još nije bio fizički razvijen (visok samo 178 cm, dok je posljednji igrač na listi, Leroy Smith, imao 201 cm.)

Dolazi u ruke legendarnog Deana Smitha

Jordan zato igra za Junior Varsity, a kasnije, ipak, prelazi u Varsity, a 1981. Michael bira sveučilište. Bio je prvi sportaš iz Karoline s punom stipendijom i tražile su ga ugledna sveučilišta. Prije svih znamenita UCLA, ali trener Larry Brown (da, onaj koji će kasnije Pistonse dovesti do naslova) ne bira Jordana. Mama je predlagala veliki Duke, ali na kraju balade, prst sudbine vodi Michaela na University of North Carolina, zahvaljujući legendarnom treneru Deanu Smithu, treneru koji je vodio SAD do olimpijskog zlata u Montrealu 1976., te čak 33 godine sjedio na klupi Tar Heelsa (taj nadimak su imali jer je to područje povijesno bilo poznato po proizvodnji katrana – Tar, a kako su radnici često hodali bosi, pete – Heels su im bile crne). Inače, za North Carlolinu Jordan je igrao s još dva buduća NBA asa Jamesom Worthyjem, trostrukim prvakom u dresu Lakersa i Samom Perkinsom. "Coach" Smith je, inače, bio poznat po strogosti i disciplini, primjerice, kod tradicionalnog poziranja momčadi za poster u Sports Illustratadu za tu sezonu, Michael nije bio u kadru jer je tad tad bio "freshmen" (brucoš).

Tar Heels su te sezone (1981.-1982.) blistali, izgubili su samo dvije utakmice, a u play-offu rušili redom James Madison, Alabamu, Villanovu i Houston. te stigli do dramatičnog finala pred 60.000 gledatelja u Superdomeu New Orleansu protiv Georgetowna, predvođenog "izvjesnim" Patrickom Ewingom.

Šut za pobjedu

Utakmica je bila potpuno izjednačena, rivali su se čak 15 puta izmjenjivali u minimalnoj prednosti. U završnici, kod zaostatka 61:62, Dean Smith osmišljava akciju koja naizgled ide na Worthyja, najboljeg igrača turnira, ali je to samo blef: coach je tu varku smislio kako bi oslobodio šut za Michaela. Na kraju time outa, Smith bodri svoju petorku i kaže "Knock it down, Michael" ("Pogodi to, Michael!"). I, naravno, Jordan zabija ključni koš 15 sekundi prije kraja, Georgetown nevjerojatnom greškom gubi loptu u svom posljednjem napadu što donosi pobjedu North Carolini...

Dvije godina kasnije, Jordan se prijavio za draft. Prvi pick uzeli su Houston Rocketsi i izabrali Hakeema Olajuwona. što je naravno bio pun pogodak. Ali onda, Portland Trail Blazers, imajući na pladnju serviran "bingo", uzimaju Sama Bowieja, ušavši u povijest kao vjerojatno najveći luzerski previd u povijesti. Tek kao treći pick, Chicago Bulls, tipuju na Michaela Jordana. Što je sve bilo kasnije, već znate...