Najveće nogometne dinastije Europe: Cruyff, Beckenbauer, Messi i Ronaldo nisu dohvatili zlatnu generaciju Reala

Nakon što je u proteklih deset godina spiskao milijarde eura, stvarao Dream team poput onoga s Messijem, Neymarom i Mbappeom, ne uspjevši osvojiti sveti Gral (čitaj: Ligu prvaka), odlučio se za zaokret. Umjesto skupljanja asova kao samoljepivih sličica, angažirao je Luisa Enriquea kako bi stvorio momčad s velikim M, umjesto galerije velikana na Parku prinčeva…

Epilog znate, projekt je ne samo zaživio nego i donio fantastične rezultate, a PSG postao dvostruki šampion elitnog nogometnog natjecanja na svijetu. Nakon trijumfa nad Interom u Münchenu, te Arsenalom u budimpeštanskoj Puskas Areni, definitivno je stvorena nova velika dinastija. Kako su već zasjeli na tron, Dembele, Kvarachelija i društvo više ne moraju juriti nikoga, samo je nebo iznad njih. I ostaje samo jedno, koliko god složeno pitanje – gdje će se u konačnom obračunu klasificirati ova generacija Les Rouge-et-Bleu?

Jer, u virtualnom poretku najvećih nogometnih dinastija kontinenta, čak ni ovaj PSG još uvijek nije ni blizu onih najboljih. Više od pola stoljeća kasnije, nedodirljiva ostaje zlatna generacija Reala, peterostrukog uzastopnog osvajača tek formiranog Kupa europskih prvaka (1956. – 1960.) pod vodstvom predsjednika Santiaga Bernebeua, čije ime nosi stadion na Chamartinu, koju su na terenu predvodile ikone kao Alfredo Di Stefano, Ferenc Puskas, Raymond Kopa i Paco Gento, akter svih tih pohoda (plus i onog šestog, kasnije, 1966. kad su se Merengues opet okitili titulom).

Iza ovih fenomena, čiji će rekordi, ruku na srce, teško ikada biti dosegnuti, a kamoli srušeni, europski nogomet nam je podario još nekoliko nezaboravnih dinastija. Četverostruki šampioni iz Liverpoola (između 1977. i 1984.) mogu se voditi kao ista generacija, s tim što su Redsi tri naslova osvojili pod palicom Boba Paisleya, a četvrtu Joea Fagana. U istu kategoriju spada i Realova ekipa Cristiana Ronalda i našeg Luke Modrića, s također pokerom trijumfa, ostvarenog u samo pet sezona, s tim što su dosad jedini nanizali tri titule zaredom otkad je utemeljena Liga prvaka (2016. – 2018.).

Taj čudesni pothvat uspio je još ranije, u istom desetljeću Cruyjffovom Ajaxu (1971. – 1973.) i Beckenbauerovom Bayernu (1974. – 1976.). A tri pehara, doduše, ne uzastopno, osvojili su nezaboravni Berlusconijev Milan od 1989. do 1994., kao, naravno i Barcelona s potpisom Lea Messija između 2009. i 2015. godine.

Kad bi se moglo povlačiti povijesne paralele, današnji PSG je sada otprilike na razini Eusebijeve Benfice (dvostrukih prvaka iz 1961. i 1962. godine), makar su to uvijek nezahvalne usporedbe, jer je nogomet u mnogim aspektima sad neki potpuno drugačiji sport. Uz to, u Parizu sigurno ne žele daljnje poveznice s lisabonskim klubom, koji je nakon tih uspjeha izgubio svih sljedećih osam finala eurokupova u priči znanoj kao prokletstvo Bele Guttmanna koje još uvijek traje. Na istoj stepenici je zastao i veliki Inter Helenija Herrere, u nogometnim udžbenicima upamćen kao otac catenaccia, s naslovima najbolje europske momčadi 1964. i 1965. godine.

No, da zatvorimo stranice vremeplova, aktualno pitanje jest - može li ovaj katarski PSG nastaviti svoj uspon na rankingu dinastija? Istina, u modernom nogometu je to neusporedivo zahtjevniji zadatak nego ranije, pogotovo s obzirom na sustav natjecanja, ali i snagu svih glavnih konkurenata. Već sad je Enrique sebi osigurao mjesto u figurativnom Louvreu, ne sumnjamo da će se i desetljećima kasnije ovaj PSG nazivati po njemu. Hoće li napraviti i još neki korak više? E to je jedno od najzanimljivijih pitanja ove Lige prvaka čiji nastavak nestrpljivo očekujemo…