Napoli – Milan: Maradona, Camorra, i Totonero, šokantna priča o najvećoj utakmici u povijesti Serie A

Milan, eto, u ponedjeljak navečer gostuje u Napoliju, a kao i uvijek kad se ovi rivali sastanu na tom poprištu, podsjetit će na legendarnu majstoricu za titulu, na stadionu San Paolo, koji je u međuvremenu dobio ime po najslavnijem od svih protagonista ove, možda i najveće utakmice u povijesti Serie A. I koja je, nota bene, izazvala toliko neviđeno zanimanje da je napravljen presedan, što se baš nikada ranije nije dogodilo – jedan prvenstveni derbi uživo je prenosila državna tv RAI!

Igralo u skoro ljetnom, blaganskom nedjeljnom popodnevu pred 80.000 gledatelja, ostalo je tri kola do kraja, te je meč imao značaj pravog finala, obračuna dva vodeća kluba, bilo je naime jasno da pobjednik uzima prednost na tablici i stavlja hipoteku na titulu (što se i dogodilo). Bio je to, nadalje, sudar divova kakav je danas nezamisliv: Maradona i Careca vs. Gullit i Van Basten. Južnoamerički čarobnjaci protiv nizozemskog tandema, najboljih predstavnika čuvenog "totaalvoetbala". A kako to često biva, umjesto svih super-zvijezda (za goste su, vrijedi spomenuti, igrali još i stanoviti Carlo Ancelotti te Paolo Maldini), heroj je postao lik kojeg bi se sad mogli sjetiti samo pasionirani sudionici nogometnih pub kvizova. Jer, Milan je trijumfirao s 3:2, a dvostruki strijelac bio je vrijedni, makar ni približno tako slavni – Pietro Paolo Virdis, golgeter sjajnog instinkta, koji u svojoj bogatoj i pogotcima obilježenoj karijeri nikad nije nijednom zaigrao za reprezentaciju Italije.

Sacchijevo remek-djelo

No, cijela priča ima dva posve drugačija motiva, poput dviju strana medalje. Prvo ona ljepša: ovaj epski derbi smatra se na simboličan način kao remek-djelo Sacchija, stratega koji je unio doslovno revolucionarne promjene u filozofiji talijanskog nogometa, razbio mit o "catenacciu". Visoki presing, "pravilo 25 metara" (tolika je bila maksimalna razdaljina između svih deset igrača na terenu), agresivni, napadački nogomet – to je potpis trenera iz Fusignana pokraj Riminija, kojeg je "otkrio" Berlusconi kad je ovaj s Parmom izbacio njegov Milan iz Kupa Italije i odmah ga doveo na San Siro…

Pobjedom na San Paolu, Rossoneri su praktično osigurali naslov, a potom, u sljedeće dvije godine osvajali i Kup prvaka, trijumfima nad Steauom i Benficom. Iznad svega, prvomajsko popodne pod Vezuvom zapamćeno je kao svojevrsna prekretnica, 90 minuta u kojem je Italija otkrila jedan potpuno drugačiji stil od onog koji im je oduvijek - još i prije od Herrerinog Intera i Trapattonijevog Juventusa - bio genetski usađen. Umjesto obrambenog garda stvoren je mit zvan "calcio spetaccolo", dokaz kako se istovremeno može pobjeđivati, a pritom nuditi užitak za estete. Eto, to je bio Sacchijev Milan.

Camorrini prsti u sportu

Međutim, iza tih 3:2 krije se i verzija koja nema nikakve veze sa sportom, nego – crnom kronikom. Za bolje razumijevanje, treba podsjetiti da je sezonu ranije (1987.) Maradonin Napoli osvojio prvu titulu u svojoj povijesti, izazvavši delirij oduševljenja u gradu naviknutom na more problema, nesreća, poraza, ne samo u nogometu. Ujedno, bilo je to i razdoblje u kojem je iza kulisa gradom vladala zloglasna Camorra, a u svom bogatom repertoaru kriminalnih aktivnosti, mafija je imala i tzv. Totonero, ilegalnu sportsku prognozu u kojoj se vrtio ogroman novac, u tadašnjim milijardama lira. I tako, u šampionskoj euforiji, Napolitanci su masovno uplaćivali na Totoneru da će njihovi miljenici obraniti titulu, ponovo osvojiti i te 1988. godine. Logičnim slijedom, pojavio se vrlo nezgodan problem: Napoli je do te utakmice s Milanom bio na čelu poretka, a Camorra se našla pred velikom opasnošću – nije bilo dovoljno novca za isplatu ako Diego i ekipa uspiju u toj misiji.

Iz te storije razvila se priča koja traje, vjerovali ili ne, do dan-danas. Uz nikad razjašnjeno pitanje: je li Napoli bio zaista prisiljen prepustiti Milanu ovu utakmicu, te potencijalni dramatični gubitak Camorre pretvoriti u – veliki dobitak? Sve je začinjeno s prilično mučnim sadržajem, spominjala se trgovina narkoticima, kokainom, objavljena i fotografija na kojoj Maradona, glavom i bradom, pozira s čašama i nazdravlja s – bossom Camorre, Carmineom Giulianom! Sve je dobilo još ozbiljnije, neugodnije konotacije kad je cijelu priču potvrdio i Roberto Saviano, čovjek koji je razotkrio Camorru svojim slavnim, ekraniziranim romanom "Gomorra", radi kojeg i sad živi incognito pod zaštitom policije, dakle, vrlo autentičan, provjereni izvor

"Diego je bio sam, našao se u okruženju gdje milijuni ljudi ovise o njemu. Camorra je, kao i uvijek, znala prepoznati njegove slabosti, uvukla ga u pakleni krug droge, prostitucije i držala ga u šahu", napisao je Saviano.

Nikada dokazano

Namještaljka, jasno, nikada nije sudski dokazana, ali ostala je lebdjeti u zraku. Maradona je kasnije rekao da je "Milan bio naprosto bolji, superiorniji i zaslužio pobjedu". Igrači Napolija su pak kao krivca, da ne kažemo Pedra, proglasili svog trenera Ottavija Bianchija i njegove strahovito naporne treninge, radi kojih su finiš prvenstva i presudne utakmice dočekali energetski potpuno potrošeni, čak su i priznavali da su u tom meču s Milanom "jedva stajali na nogama, a nakon prvog dijela već disali na škrge"…

Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati, ostat će vječni misterij, uostalom, kao i puno važnije stvari u novijoj talijanskoj povijesti - ere zvane "Anni di piombo" (Olovne godine) - nego jedan nogometni naslov, poput otmice i ubojstva Alda Mora, lidera vodeće Demokršćanske stranke, bombaškog napada na kolodvor u Bologni, zaleđe atentata na suce koji su razotkrili sicilijansku mafiju, Falconea i Borsallina i da ne nabrajamo unedogled…