Od ratnog trofeja preko prve titule do gruzijske drame: Amarcord Slavena Bilića u povratku doma na Poljud

Kao igrač, za Hajduk je svoj prvi nastup upisao daleko, 1988. u Nišu protiv Radničkog, a i prvi pogodak upisao je u Skoplju protiv Vardara. Debi u bijelom dresu na Poljudu upisao je u Kup utakmici s Radom u kolovozu 1989., a prvi pogodak pred svojim navijačima tako je zabilježio mjesec kasnije, točnije 24. rujna, kad je (ušavši sa klupe u 65. minuti) stavio pečat na trijumf nad Spartakom od 3:0 (mrežu su tresli još Aljoša Asanović i Nenad Gračan). Igrom sudbine, upravo će Gračana naslijediti na klupi u svojoj trenerskoj karijeri u studenom 2001., a i taj debi opet nije imao na domaćem terenu nego u Gradskom vrtu, ali je barem imao sretni epilog i pobjedu od 2:1, dvostruki strijelac bio je Hrvoje Vejić.

Iako je, dakle, mnoge od amarcorda, događaje i datume za sva vremena doživio na nekim drugim stadionima, Slavena uz Poljud sigurno vežu neki od najemocionalnijih trenutaka karijere. Među njih svakako spada jedan koji i nije bila sama utakmica, nego – doček. Bio je to 9. svibnja 1991. godine, noć u kojoj je Hajduk ostvario svoju najveću pobjedu u 115 godina povijesti, osvajanje Kupa protiv Crvene zvezde u Beogradu pogotkom Alena Bokšića. Nije veličina tog uspjeha bila samo u tome što je srušen budući prvak Europe u svom gradu (makar stadionu Partizana), koliko je neprocjenjivo veći značaj imao jedan takav trijumf, samo tjedan dana nakon tragedije u Borovom Selu, pogibije 12 hrvatskih redarstvenika, kad je već svima bilo jasno što nas čeka i koliko ćemo slobodu morati platiti krvlju. Upravo zato, zauvijek će ostati slike ponosa i slave, kad su heroji stigli doma, te su ih ispod zapadne tribine dočekale tisuće navijača, a Slaven, zajedno s "Bokom", Štimcem i ostalim protagonistima visoko podigao u zrak posljednji pokal Kupa Jugoslavije. Kasnije će i sam kazati: "Utakmica sa Zvezdom i osvojeni Kup ne može se usporediti ni sa čim u mojoj karijeri."

Objašnjavati razloge bilo je suvišno. Doduše, samo 12 mjeseci kasnije Bilić će doživjeti još jedan uspjeh iz slične kategorije, opet naravno kao veliki protagonist u pohodu Bijelih na povijesnu titulu prvog prvenstva Hrvatske, u ratnoj 1992. Tad je naslov napokon slavljen u Splitu, kad je u meču završnog kola 13. lipnja svladan Šibenik (4:1), klub čiji je dres sam nosio tijekom jedne posudbe u mlađim danima.

Osam godina kasnije, 2000., Bilić će na Poljudu odigrati i svoj, pokazat će se, posljednji domaći nastup. I to ne bilo kakav, već je kao kapetan vodio Bijele u trijumfu u finalu Kupa nad Dinamom 2:0 pogocima Jurice Vučka. U uzvratu na Maksimiru su Zagrepčani ostvarili pirovu pobjedu 1:0 (Cvitanović), a Bilić podigao "Rabuzinovo sunce". Tad vjerojatno nije ni znao da će to praktično biti kraj njegove karijere, u sljedećoj je naime odigrao samo jednu utakmicu, s Dunaferrom i zbog problema s kukom bio prisiljen na prerani oproštaj od nogometa.

Uslijedila je trenerska karijera, nekako su prve asocijacije fatalni Prater s Turcima, ali i antologijski oproštaj West Hama od Boleyn Grounda, nakon što im je to bio dom 112 godina, u kojem su Slavenovi Čekićari nadmašili Manchester United (3:2). A Bilić će opet izaći pred krcati Poljud 3. lipnja 2011., u jednoj od ključnih i dramatičnih epizoda na putu kvalifikacija za Euro 2012. Jer, pobjeda nad Gruzijom bila je apsolutni imperativ, a sam meč ponudio daleko težu bitku od očekivanog, gosti su iz vodili sve do 76. minute, Vatreni se ispromašivali i izgledalo je kao da će se nastaviti ono famozno "prokletstvo Poljuda" za reprezentaciju. Bilić će poslije utakmice priznati kako je već mislio da će sa stadiona "pješice otići kući", s jasnom aluzijom da bi bio smijenjen u slučaju neuspjeha. Međutim, sve je imalo sretni kraj i to njegovom zaslugom, preciznije, pogođenim izmjenama: Tomislav Dujmović je asistirao Mariju Mandžukiću za izjednačenje, a samo stotinjak sekundi kasnije će presuditi još jedan joker s klupe, Nikola Kalinić za konačnih 2:1.

I eto, u utorak će se zatvoriti jedan životni krug Slavena Bilića, a istovremeno otvoriti novi, kad ponovno izađe pod poljudski Zapad, u svom drugom mandatu izbornika, a sudbina mu nije mogla podariti ljepšu zgodu od utakmice sa svjetskim i europskim prvacima iz Španjolske. Ne znamo kakav će biti ishod utakmice, ali ne sumnjamo da će ovaj meč, kako god završi, za Bilića značiti puno više od igre…