Priča o Anderlechtu: Sve što možda niste znali o (nekadašnjem) gospodaru belgijskog nogometa

I danas je tu najposjećenije mjesto upravo Maison, Kuća Erazma Rotterdamskog u kojoj je obitavao ovaj velikan misli i djela svog vremena, na početku 16. stoljeća. Puno više posjetitelja godišnje dolazi ovdje u obilazak ove najstarije gotičke kuće u Bruxellesu, koja čuva bogatstvo renesansnog interijera, vrhunskih likovnih djela, zbirke rijetkih knjiga, a okružena je vrtom sa 100 vrsta ljekovitih biljaka. Stoga, sama procjena kako je – inače baš mitski – stadio Constant Van der Stock središnje mjesto ovog dijela grada nikako ne odgovara činjenici.

Istina, slava Anderlechta pripada i klubu koji ima daleko najtrofejniju vitrinu trofeja Belgije, čak 34 naslova prvaka, devet Kupova, plus dva Kupa pobjednika kupova i jedan Kup UEFA. A jedan od junaka osvajanja titula i europskog trofeja u jednoj od zlatnih generacija Anderlechta bio je i naš Luka Peruzović, koji će, deset godina kasnije, zaokružiti svoj opus u ovom klubu i kao trener dovesti "paars-wit" (purpurno bijele) do jednog šampionskog naslova u tom prebogatom nizu.

Sama boja dresa ima također zanimljivo porijeklo, naime izabrana je zbog boje orhideja, kojima je tijekom posjete Anderlechtu bila okićena kočija belgijske kraljice, Elizabete od Bavarske. Industrijalac Emile Verse, jedan od tadašnjih glavnih financijera kluba, došao je na ideju da upravo ta, blijedo ljubičasta boja, uz bijelu, bude prepoznatljiv, jedinstven simbol kluba (tek kasnije, Ljubičasta će postati i simbol Fiorentine).

Jer, Anderlecht je rođen ranije, još 1908. godine, kako to često biva – za stolom u Caffe Concordia u ovom kvartu, inicijativom desetak ljubitelja nogometa. Otada počinje jedna zaista fantastična priča, koja je doduše svoj pečat i dominaciju u belgijskom nogometu započela prvim naslovom tek poslije Drugog svjetskog rata (1947.) i do 2017. osvojila sve spomenute 34 titule. Svakako je zlatno doba 70-ih i 80-ih, a još ranije "Ljubičasto-bijeli" dres nosio je Paul van Himst, nedvojbeno najveće ime i legenda kluba, napadač koji je izabran za belgijskog Igrača stoljeća. Njemu uz bok su Frenkie Vercauteren (kao igrač obilježio je najuspješnije doba kluba), kao i Rob Rensenbrink, te Ludo Coeck, a Jeff Mermans, prvi je golgeter Anderlechta ikada, sa učinkom do 367 golova u 399 nastupa.

Ova imena poznatija su, naravno, starijim nogometnim romantičarima, ali iz ove ere Anderlecht može sastaviti Dream team od igrača poniklih u njihovoj omladinskoj školi, zvanoj Neerpede Academy: da ne nabrajamo unedogled, dovoljno je spomenuti da su tu odrasli Romelu Lukaku, Vincent Kompany, Jeremy Doku, Dries Mertens, Alexis Saelemakers itd… I popis najuspješnijih trenera briselskog kluba ostavlja jednako impresivan dojam, ali jedno ime, upravo onoga vezanog za vrijeme europskih uspjeha, svakako zaslužuje prvo mjesto – Raymond Goethals, karizmatični lider o kojem sve govori njegov nadimak – Čarobnjak.

Iako u svom nazivu nosi atribut Royal Sporting Club, bio bi pretjerano reći kako naziv Kraljevski označuje Anderlecht kao jedan od onih tipičnih režimskih klubova, jer to nikako ne odgovara istini, unatoč ovako fascinantnom broju trofeja, nije imao status privilegiranog, niti se u tom aspektu može uspoređivati npr. s madridskim Realom. Istina je i doduše kako je Anderlecht jedan od rijetkih simbola Belgije – tradicionalno oštro podijeljene na Flamance i Valonce, u ovom klubu su i oba identiteta bila otprilike jednako zastupljena.

Svakako dobra vijest za Dinamo u cijeloj ovoj pričici jest da je današnji Anderlecht svjetlosnu godinu daleko od svojih vrhunaca i desetljeća dominacije na domaćoj sceni. Jer, upravo teče deseta sezona u kojoj briselskih klub nije osvojio prvo mjesto – lako vam je zamisliti koliko je to frustrirajuće za navijače nekadašnjeg gospodara belgijskog nogometa kalibra Bayern. Posljednji naslov uzeo je još 2017. godine, nakon čega je dominaciju preuzeo Club Brugge našeg Ivana Leke, trofej su u ovom razdoblju osvajali i Genk i Antwerpen, a lani (što je za njih svakako najbolnije), Union Saint-Gilloise, mali "klubić" iz susjedstva u Bruxellesu. Dva četvrta i jedno treće mjesto iz protekle tri sezone za neki drugi klub bi možda bio i ok, ali za Anderlecht je to samo nastavak agonije koja će u ovoj sezoni obilježiti jubilej od cijelog desetljeća. Osim u slučaju da se konačno prekine, ali baš ništa ne sluti na takav rasplet jer je momčad trenera Vitora Bruna već zaostala za vrhom.

Inače, za ovog portugalskog stratega se može reći da je učenik Sergia Conceicaoa, s tim što je sve do 2021. godine u stručnim stožerima klubova za koje je radio obavljao ulogu fitness trenera, a tek tad postao asistent. Ovo mu je tako doslovno druga sezona samostalne karijere (u prvoj je vodio Porto i smijenjen usred prvenstva), nekako smo dojma da ni u Bruxellesu neće pustiti korijene…

Kad se podvuče crta, bilo bi grubo i politički nekorektno zaključiti kako je od nekad velikog Anderlechta ostalo – samo ime, ali prava istina zaista nije daleko od toga. Zato se Dinamo zaista nema koga (ni čega) plašiti, dapače, ovo je prava prilika upisati tri boda u Maksimiru. Pod uvjetom, dakako, da hrvatski prvak pokaže svoje najbolje izdanje.